Pravo vlasništva na nekretnini moguće je steći na četiri osnove – temeljem pravnog posla, odluke suda ili drugog nadležnog tijela, zakona i nasljeđivanjem. Kad govorimo o stjecanju prava vlasništva na temelju zakona, vjerojatno je najčešći način stjecanja dosjelost. Tako je člankom 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZV) propisano da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine, protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Nadalje, samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.
Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. članka 159. (odnosno, šest godina za pokretnine i 20 godina za nekretnine u slučaju zakonitog, istinitog i poštenog posjeda, a 20 godina za pokretnine i 40 godina za nekretnine, u slučaju samo poštenog posjeda).
Što se vremena potrebnog za dosjelost tiče, člankom 160. ZV-a propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost. U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati. Nadalje, kad se poštenom posjedniku čiji posjed nije zakonit i istinit uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao zakonito, pošteno i istinito, pravo vlasništva steći će istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću. Kad se zakonitom, poštenom i istinitom posjedniku uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao pošteno, ali ne zakonito ili istinito, vlasništvo će steći dosjelošću istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću, osim ako stvar već nije stekao time što je njegov zakoniti, pošteni i istiniti posjed trajao onoliko vremena koliko je potrebno da je zakoniti, pošteni i istiniti posjednik stekne dosjelošću.
Vlasništvo stečeno na ovaj način, dakle na temelju dosjelosti, nije potrebno za punopravnost vlasništva upisivati u zemljišnu knjigu, ali je vlasnik ovlašten to učiniti, što je svakako i preporučljivo, budući da u stvarnosti mogu nastati razne situacije „sukoba“ dvaju prava koja se odnose na istu nekretninu.
Tako je bilo i u jednom slučaju o kojem se odlučivalo u sudskom postupku pred Županijskim sudom u Bjelovaru, broj Gž-1859/12-2 od 13. ožujka 2014.
Predmet spora bio je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva nekretnine upisane u zemljišne knjige, stečenog dosjelošću. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da se tužitelj i njegovi prednici nalaze još od 1960-ih godina u poštenom i mirnom posjedu predmetne nekretnine u koji posjed je tužiteljev djed ušao na temelju usmenog raspolaganja i volje njegove majke i njezina tadašnjeg supruga pa da je tužitelj zajedno sa svojim prednicima neprekidnim posjedovanjem predmetne nekretnine kao pošteni posjednici u trajanju duljem od 40 godina dosjelošću u smislu članka 159. stavak 3. ZV-a stekao pravo vlasništva predmetnog zemljišta, a koje pravo vlasništva stečeno na temelju zakona tužitelj nije upisao u zemljišne knjige te se kao vlasnik nekretnine sve do dosude predmetne nekretnine tuženiku u ovršnom postupku, dana 11. rujna 2003. godine vodio N. T.
Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik predmetnu nekretninu kupio na javnoj dražbi u ovršnom postupku koji je vođen protiv N. T. te je tuženik svoje pravo vlasništva upisao dana 21. listopada 2003. na temelju pravomoćnog rješenja prvostupanjskog suda o dosudi broj Ovr-126/00 od 11. rujna 2003. godine. Prvostupanjski sud je utvrdio da je u ovršnom predmetu broj Ovr-126/00 koji je protiv N. T. pokrenut 1. veljače 2000. radi prodaje predmetne nekretnine i namirenja tuženikove tražbine izvršena identifikacija predmetne nekretnine po geodetskom vještaku te tijekom ovršnog postupka nije bilo dovedeno u pitanje ili u sumnju vlasništvo N. T. nad predmetnom nekretninom pa je prvostupanjski sud zaključio da se tuženik prilikom pokretanja ovršnog postupka i kupnje predmetne nekretnine vodio i načelom povjerenja u zemljišne knjige i da je u dobroj vjeri stekao nekretninu.
Dakle, Županijski sud u Bjelovaru zaključuje da onaj tko svoje vlasništvo nekretnine temelji na dosjelosti, ali ga nije upisao u zemljišnoj knjizi, ne može s uspjehom u sudskom postupku suprotstaviti to svoje pravo prema osobi koja je istu nekretninu kupila u sudskom ovršnom postupku pouzdajući se u potpunost i istinitost zemljišne knjige, i koja je svoje pravo vlasništva upisala u zemljišnoj knjizi temeljem rješenja o dosudi ovršnog suda.