Podnositelj je podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) na temelju članka 4. Protokola broj 7. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Tvrdio je da je dva puta suđen i osuđen za isto djelo.
Podnositelj zahtjeva nalazio se na izdržavanju kazne zatvora, kad je odlukom upravitelja zatvora utvrđeno da je počinio dva stegovna djela, i to jedno lakše stegovno djelo u vidu vrijeđanja, prijetnje i nepristojnog ponašanja i jedno teže stegovno djelo koje se sastojalo u sprječavanju službene osobe u izvršavanju dužnosti. Podnositelj je kažnjen s dvadeset i jednim danom samice za teže stegovno djelo. Odluku upravitelja potvrdio je nadležni sudac izvršenja.
Osim provođenja stegovnog postupka, uprava zatvora podnijela je i kaznenu prijavu protiv podnositelja zbog prijetnji pravosudnim policajcima, koje im je uputio tijekom događaja za koji je stegovno kažnjen. U kaznenom postupku podnositelj je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci. Podnositeljeva žalba višem sudu u kojoj se žalio na povredu načela „ne bis in idem“ je odbijena, kao i njegov zahtjev za preispitivanje pravomoćne presude i naknadna ustavna tužba.
Sudskom praksom Europskog suda uspostavljena su tri kriterija, poznata kao „Engel kriteriji”, koje treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja postoji li „kaznena optužba“. Prvi kriterij je pravna klasifikacija djela u domaćem pravu, drugi je sama priroda djela, a treći težina izrečene sankcije, s tim da su drugi i treći kriterij postavljeni alternativno, a ne nužno i kumulativno. Ujedno, prema sudskoj praksi, kriteriji „Engel” primjenjuju se i u kontekstu disciplinskog kažnjavanja zatvorenika.
Razmatrajući prvi kriterij, Europski sud je utvrdio da prema domaćoj pravnoj klasifikaciji, djela o kojima je riječ istovremeno predstavljaju i stegovna djela u smislu članka 145. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, i kaznena djela u smislu članka 129. (prijetnja), članka 199. (uvreda) i članka 317. (sprječavanje službene osobe u obavljanju dužnosti) Kaznenog zakona. Prema tome, Sud ne može samo na temelju ovog kriterija odlučiti je li stegovni postupak bio „kaznene“ naravi.
U pogledu drugog kriterija, Europski sud je ocijenio da se optužbe stavljene na teret podnositelju u stegovnom postupku ne mogu smatrati u cijelosti istovjetnima onima koje su mu stavljene na teret u kaznenom postupku. Dok je u stegovnom postupku kažnjen za verbalne uvrede, prijetnje, nepristojno ponašanje i sprječavanje službene osobe u izvršavanju dužnosti, u kaznenom postupku proglašen je krivim zbog prijetnji smrću. Međutim, kao što je već ranije istaknuto, neke optužbe iznesene protiv podnositelja u disciplinskom postupku jasno su odgovarale određenim djelima u kaznenom pravu. Stoga je bilo potrebno ispitati i treći kriterij, a to su priroda, te stupanj i težina sankcije.
Podnositelj je, naime, kažnjen s dvadeset i jednim danom samice, a ta sankcija nije produljila vrijeme koje će podnositelj provesti u zatvoru te nema za posljedicu dodatno lišenje slobode, već samo pogoršanje uvjeta njegovog zatvaranja. S obzirom na navedeno, Europski sud je zaključio da postupak proveden pred upravom zatvora i sucem izvršenja nije bio kaznene naravi, zbog čega naknadna osuda podnositelja u kaznenom postupku nije protivna načelu ne bis in idem izraženom u članku 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju.
Slijedom navedenog, zahtjev podnositelja proglašen je nedopuštenim.
Morana Briški, mag. iur.