Kad država propusti ispuniti obvezu usvajanja mjera za izvršenje presude Suda pravde, Sud ima diskrecijsko pravo nametnuti plaćanje okvirne svote za povredu obveze. U određivanju iznosa te svote uzima u obzir ozbiljnost propusta, kao i ponašanje države, uključujući duljinu razdoblja u kojem obveza nije izvršena. Na taj način ovaj sustav osigurava jedinstvenu primjenu zajedničkog europskog prava na cijelom području Europske unije. Navedeno je od velike važnosti i za Hrvatsku, na koju se također sve ovo primjenjuje kao na državu članicu Europske unije od 1. srpnja 2013.
U presudi “Komisija protiv Švedske” Sud pravde zaključio je da je kroz propust usvajanja u propisanom razdoblju zakona, uredaba i upravnih odredaba nužnih za usuglašavanje s Direktivom 2006/24/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. godine o zadržavanju podataka dobivenih ili obrađenih u vezi s pružanjem javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga ili javnih komunikacijskih mreža (dalje: Direktiva) Švedska propustila ispuniti svoje obveze prema toj Direktivi.
Pismom iz lipnja 2010. Komisija je formalno pozvala Švedsku da podnese informacije glede mjera koje je usvojila kako bi ispunila obvezu prema presudi Suda. Švedske vlasti informirale su Komisiju o novome nacrtu zakona koji je poslan švedskom Parlamentu 8. prosinca 2010. godine. U ožujku je Švedska obavijestila Komisiju da je Parlament, u skladu sa specifičnim ustavnim procedurama, odlučio odgoditi usvajanje tog Zakona za godinu dana. Komisija je, smatrajući da Švedska nije poduzela nužne mjere da udovolji presudi, odlučila pokrenuti postupak. U međuvremenu je Švedska, pismom od 22. ožujka 2012., obavijestila Komisiju da je švedski Parlament usvojio Vladin prijedlog glede implementacije u domaći pravni sustav Direktive koji stupa na snagu 1. svibnja 2012. kao i, pismom iz travnja iste godine, o mjerama kojima se nacionalno zakonodavstvo usklađuje s Direktivom. Posljedično, Komisija je povukla dio zahtjeva, ali je smatrala da Švedska i dalje treba platiti okvirnu svotu za povredu obveze, kao i troškove postupka koji su nastali nakon zatvaranja pisane procedure. Švedska je dovela u pitanje takav stav Komisije.
Sud je podsjetio kako prema članku 260(2) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), ako Komisija smatra da država članica nije poduzela nužne mjere da izvrši presudu Suda, može započeti postupak pred Sudom nakon što je državi dala mogućnost da podnese svoje očitovanje, specificirajući iznos okvirne svote kazne za koju smatra da bi je država trebala platiti u specifičnim okolnostima. U tom smislu, referentni datum za određivanje je li došlo do povrede obveze prema članku 260(1) UFEU-a je datum isteka razdoblja propisanog u pismu formalnog obavještenja izdanog prema toj odredbi. Tijekom predraspravne procedure Švedska je tvrdila da je njezino nacionalno zakonodavstvo usklađeno s presudom kroz Vladin prijedlog glede implementacije Direktive koji treba stupiti na snagu 1. svibnja 2012., stoga nema spora o činjenici da na kraju dvomjesečnog razdoblja nakon primitka službene obavijesti ta država članica nije usvojila sve nužne mjere da osigura izvršenje presude "Komisija protiv Švedske".
Glede načela nametanja okvirne svote prema članku 260. UFEU-a, Sud je istaknuo kako treba voditi računa da je to načelo esencijalno temeljeno na procijeni učinaka na javne i privatne interese propusta države koja je u pitanju da ispuni svoje obveze, osobito kad je povreda trajala dulje razdoblje nakon što je presuda koja je utvrđuje donesena. Sud je naveo da nametanje plaćanja okvirne svote mora, u svakom pojedinačnom slučaju, ovisiti o svim relevantnim faktorima glede posebne prirode ustanovljene povrede i ponašanja države članice uključene u postupak započet prema članku 260. UFEU-a. U tom smislu, ta odredba daje široku diskreciju Sudu u odlučivanju treba li nametnuti takvu kaznu. Prema tome, sugestija Komisije ne može vezati Sud i samo predstavlja korisnu referentnu točku. Slično, smjernice poput onih sadržanih u podnescima Komisije ne obvezuju Sud, već doprinose osiguranju da je postupak započet od Komisije transparentan, predvidiv i u skladu s pravnom sigurnošću.
U ovom slučaju, bilo je potrebno utvrditi da propust Kraljevine Švedske glede ispunjavanja presude "Komisija protiv Švedske", i u skladu s tim ispunjavanja obveza prema Direktivi, može utjecati na privatne i javne interese. Štoviše, budući da je propust trajao više od dvije godine od datuma kada je presuda donesena, Sud je bio mišljenja da je povreda trajala značajno razdoblje nakon tog datuma, te da je nužno, u ovom slučaju, narediti Kraljevini Švedskoj da isplati okvirnu svotu. Glede iznosa takve svote, odluka je Suda da odluči o iznosu na način da je on odgovarajući okolnostima i razmjeran kako povredi koja je ustanovljena tako i sposobnosti plaćanja određene države članice. Relevantna razmatranja u tom smislu uključuju faktore poput ozbiljnosti prijestupa i duljine vremena u kojem je povreda obveze trajala.
Glede ozbiljnosti propusta ispunjenja obveze u pogledu važnosti odredaba EU zakonodavstva koje su povrijeđene, Direktiva pokriva aktivnosti pružatelja usluga elektroničke komunikacije unutar unutarnjeg tržišta Europske unije, a legislativa EU promiče cilj osiguranja ispravnog funkcioniranja tog tržišta kroz usvajanje usuglašenih pravila u području zadržavanja podataka elektroničke komunikacije. Kroz harmonizaciju nacionalnih zakona koju predviđa, Direktiva traži da se osigura da su ti podaci dostupni u svrhu istrage, detekcije i progona ozbiljnih zločina, kao što se definira od strane svake države članice. Ona također traži posebno da se osigura puna suglasnost s temeljnim pravima građana u odnosu na njihov privatni život i komunikacije i na zaštitu njihovih osobnih podataka. U tom kontekstu, mora se smatrati da propust ispunjenja obveze prenošenja takve direktive može dovesti u pitanje ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Kao rezultat, takav propust ima određenu razinu ozbiljnost, neovisno o razini harmonizacije koju propisuje Direktiva.
Glede posljedica za privatne i javne interese takvog propusta, Komisija je trebala dokazati da je postojala prijetnja za uvjete natjecanja u telekomunikacijskim uslugama unutarnjeg tržišta. Komisija to nije uspjela, prije svega što i iz samog njezina izvješća proizlazi da Direktiva nije postupno uspjela u svom cilju uspostave jednakih uvjeta za operatere Europske unije.
Glede ponašanja Kraljevine Švedske u odnosu na obveze prema Direktivi, opravdanje koja je navela ta država prema kojem je zakašnjenje u izvršenju presude rezultat izvanrednih unutarnjih poteškoća povezanih sa specifičnim aspektom zakonodavnog postupka i širokom političkom debatom oko transponiranja Direktive i pitanjima vezanima uz teške izbore koje uključuju vaganje između zaštite privatnog i potrebe suzbijanja zločina, ti se argumenti ne mogu prihvatiti. Sud je više puta podcrtao da se države ne mogu pozivati na odredbe i prakse postojeće u njihovu domaćemu pravnom sustavu kako bi opravdale propust poštovanja obveza koje nastaju prema zakonodavstvu Europske unije.
Nadalje, glede trajanja kontinuirane povrede, iako članak 260. UFEU-a ne specificira razdoblje u okviru kojeg presuda mora biti izvršena, ipak je izvan sumnje da traženo djelovanje kojim se daje učinak presudi mora biti započeto odmah i dovršeno što je prije moguće. U ovom slučaju povreda je trajala gotovo 27 mjeseci od dana kad je presuda donesena do dana kad je stupila na snagu odgovarajuća legislativa u Švedskoj. Stoga se mora smatrati da je povreda trajala tijekom značajnog razdoblja. U takvim okolnostima, Sud je donio odluku da je pravično da utvrdi okvirnu sumu koju Švedska mora platiti na 3 milijuna eura. Švedska je također bila dužna platiti i troškove postupka.
Marija Butković, dipl. iur.
Pravni izvori: Rodin, S., Ćapeta, T., Učinci direktiva Europske unije u nacionalnom pravu (s izabranim presudama Europskog suda u punom tekstu i komentarom), Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, Zagreb, 2008.