Potreba za pravnom zaštitom nastala je na zahtjev pojedinaca koji su nastojali nastaviti svoj život bez stigmatiziranja koje bi se pojavilo kao posljedica određenog događaja koji se dogodio u prošlosti, no više nije aktualan.
To se pravo često uspoređuje s pravom na privatnost, međutim, osnovna razlika između ta dva prava očituje se u tome što se pravom na privatnost štite podaci koji nisu javno poznati, dok se pravom na zaborav omogućava uklanjanje podataka koji su u nekom periodu bili javno dostupni, ali su u međuvremenu izgubili značaj za širu javnost, da bi se spriječio pristup tim informacijama trećoj strani.
Direktivom 95/46/EC omogućena je internetska zaštita pojedinaca te je potom Europska komisija 2012. objavila prijedlog Uredbe za značajnu izmjenu pravnog okvira EU o zaštiti osobnih podataka. Pravo na brisanje računalnih podataka bilo je među glavnim odredbama tog prijedloga. Tim se prijedlogom planiraju modernizirati pravila koja uređuju zaštitu podataka na području EU, kreirajući određeni broj novih prava za građane EU, od kojih je jedno i pravo na zaborav, stvarajući jedinstveno tržište podataka unutar EU.
Tek je slučajem Google vs. Costeja pred Europskim sudom pravde (C-131/12, od 13. svibnja 2014.) usmjerena veća pažnja na postojeći problem te je njegovom presudom stvorena praksa i opća načela zaštite osobnih podataka pojedinaca, koja je donijela mnoge promjene, kako za pojedince, tako i za internetske pretraživače. Temelji se na spomenutoj Direktivi 95/46/EC te se pojedincima daje pravo zahtijevati od internetskih pretraživača uklanjanje rezultata pretrage koje uključuju njihovo ime, ako bi im se tim objavama moglo naštetiti ili ih se osramotiti, kad se time narušava pravo na zaštitu osobnih podataka. Costeja se žalio predmetnim novinama La Vanguardia jer se na internetskim stranicama nakon upisivanja njegova imena pojavljivao podatak o prisilnoj prodaji njegove kuće koja je stavljena na javnu dražbu, a koju je on uspio na kraju zadržati. Postupak je godinama prije bio završen i više nije imao značaj te je Costeja tražio da se taj podatak izbriše.
Na Sudu se vodila velika „borba“ u kojoj su pretraživači tvrdili da ne nadziru informacije na svim postojećim internetskim odredištima te da odgovornost za objavljivanje predmetnih osobnih podataka snosi izvorni izdavač tih informacija, čija bi dužnost trebala biti i uklanjanje spornog sadržaja. Sud je presudio u korist Maria Costeje Gonzales, odnosno svih pojedinaca koji se nađu u sličnoj situaciji. Internetski pretraživači odgovorni su za procesuiranje osobnih podataka koji se pojavljuju na internetskim stranicama objavljenima od strane trećih osoba. S obzirom da internetski pretraživači kontroliraju osobne podatke, oni ne mogu izbjeći odgovornost pozivajući se na činjenicu da se radi o tražilici. U tom slučaju primjenjuje se pravo na zaštitu podataka pa time i pravo na zaborav.
Svi koji smatraju da je njihovo pravo na zaštitu podataka objavom njihovog imena i informacija o njima povrijeđeno, mogu se putem obrasca obratiti relevantnim pretraživačima i od njih zahtijevati brisanje. Google je, primjerice, izradio internetsku stranicu (https://support.google.com/legal/contact/lr_eudpa?product=websearch&hl=en) na kojoj se nalazi obrazac zahtijeva za brisanje s objašnjenjem namjene obrasca za prijavu brisanja podataka. U uvodnom dijelu Google upozorava da zadržava pravo procjene nužnosti brisanja osobnih podataka iz tražilice na način da će za svaki pojedini zahtjev ustanoviti jesu li ti podaci nevažni ili zastarjeli za pojedinca. Također će pokušati pronaći ravnotežu između prava na privatnost pojedinca i prava javnosti na informiranje i distribuciju informacija te je moguće da nakon izvršene procjene pojedini zahtijevi za brisanje budu odbijeni. Razlozi za odbijanje, koje navodi Google, javljaju se ako se ustanovi postojanje javnog interesa za objavom takvih podataka, poput financijskih malverzacija, lošeg obavljanja profesionalne dužnosti, kaznenih osuda te javnog ponašanja državnih službenika.
Osim osobnih podataka podnositelja zahtijeva, traži se i upisivanje spornih poveznica na internetske stranice koje otkrivaju osobne podatke, kako bi pretraživač mogao procijeniti hoće li ih brisati ili ne. Potrebno je objasniti zašto se na toj internetskoj stranici radi o podnositelju zahtijeva. Ujedno se traži i pojašnjenje razloga uklanjanja tih podataka, odnosno zašto je sadržaj poveznice koja je rezultat pretraživanja nevažan, zastario ili na drugi način sporan.
Svi veliki pretraživači, od kojih je najveći Google, a potom slijede Bing, Yahoo i dr., iz svoje tražilice počeli su uklanjati pojedine rezultate pretrage. Postupak je dugotrajan i otežan zbog procjene odgovara li svaki pojedini zahtijev kriterijima za njegovo uklanjanje iz tražilice.
Podrazumijeva se da se u svrhu stvaranja jedinstvenog pravnog sustava na području EU, pravo na zaborav primjenjuje u svim njezinim državama članicama pa tako i u Republici Hrvatskoj. Kao najveću skepsu u vezi ovakve primjene prava na zaborav, stručnjaci ističu moguće ograničenje prava na slobodu govora. Ovom presudom revitaliziralo se pitanje reforme zaštite osobnih podataka u EU te je na Europskoj komisiji da je i dovrši.
Karla Štingl, univ. spec. europskih studija