Ekonomsko nasilje

Ekonomsko nasilje je oduzimanje prava na ekonomsku neovisnost koje ima za cilj slabljenje mogućnosti uspješnog suprotstavljanja nasilniku. U kontekstu problematike nasilja u obitelji, ekonomsko nasilje najviše doživljavaju žene koje su ekonomski ovisne o nasilniku te ga stoga rijetko i prijavljuju. Ova vrsta nasilja manifestira se kroz uskraćivanje novca za osnovne potrebe, uskraćivanje novca za djecu, uskraćivanje mogućnosti zaposlenja ili općenito zabrana zaposlenja, upravljanje osobnom imovinom bez znanja i odobrenja žrtve, odlučivanje o tome što se i kad smije kupiti, zahtijevanje opravdanja svakog sitnog troška u kućanstvu i sl.).

Uzevši u obzir da su počinitelji ekonomskog nasilja zapravo članovi obitelji, teško je, s aspekta žrtve, te počinitelje javno osuditi. Također, često se događa da se žrtva nasilja u obitelji protivi izricanju zatvorske kazne nasilniku iz straha da neće imati o čega živjeti ako nasilnik ode u zatvor.

Dodatni problem je i to što osobe izložene nasilju najčešće nisu upoznate sa svojim pravima niti s činjenicom da trpe neki oblik obiteljskog nasilja. Do donošenja jedinstvenog zakona kojim se štite žrtve obiteljskog nasilja, prevencija nasilja u obitelji i sankcije prema počiniteljima djelomično su rješavane odredbama Obiteljskog zakona te djelomično odredbama Zakona o prekršajima. Od srpnja 2003., kad je stupio na snagu prvi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, napravljen je važan pomak kojim je nasilje u obitelji prestalo biti problem pojedinca – žrtve nasilja, te je postao društveni problem.

Iako se napravilo puno na zaštiti pojedinaca, praksa je pokazala da postoje određene manjkavosti te je 2009. donesen novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji kojim je proširen krug osoba koje spadaju u obitelj, pooštrene su kazne za počinitelje te su, između ostalog, uvedeni i novi pojmovi obiteljskog nasilja.

Tako je zakonodavac propisao da se nasiljem u obitelji podrazumijeva svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog, ali i ekonomskog nasilja. Ekonomsko nasilje podrazumijeva oštećenje ili uništenje osobne i zajedničke imovine, zabranu ili onemogućavanje korištenja osobne i zajedničke imovine ili pokušaj da se to učini te oduzimanje prava ili zabrana raspolaganja osobnim prihodima ili imovinom stečenom osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja ili rada, prisiljavanje na ekonomsku ovisnost, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i skrb o djeci ili drugim uzdržavanim članovima zajedničkog kućanstva (članak 4. stavak 1. alineja 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji).

Žrtve ekonomskog nasilja najčešće su žene (suprug oduzima ekonomsku neovisnost supruzi, sin majci, otac kćeri), no, nasilje se događa među oba spola. Kao primjer navodimo presudu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, br. JŽ-789/2014 od 11. rujna 2014. u kojoj je sud zauzeo stajalište da je okrivljenica počinila ekonomsko nasilje prema svom suprugu:

„Naime, unatoč činjenicama koje okrivljenica navodi u svojoj žalbi (kako je zbog nenajavljenih „noćnih posjeta", vrijeđanja i zastrašivanja, koja su uzrokovala strah za vlastitu i djetetovu sigurnost i zdravlje, bila primorana promijeniti bravu na ulaznim vratima od stana ), ista je pri tome, očito, smetnula sa uma kako je takvim svojim ponašanjem, kritične zgode, onemogućila oštećenog u korištenju osobne imovine i preostalih osobnih stvari u stanu (stan je vlasništvo njegove majke) i da je time ista, unatoč svim svojim opravdanjima u žalbenim navodima, postupila protivno odredbi članka 4. Zakona o zaštiti od nasilja i počinila ekonomsko nasilje.“

Ekonomsko nasilje česta je, ali dosad slabo prepoznata vrsta nasilja koja se može javljati u puno oblika. U većini slučajeva žrtve ekonomskog nasilja nisu zaposlene pa nasilnici smatraju da one ne doprinose kućanstvu i time si daju za pravo određivati im način raspolaganja novcem. No, čak i kad je žrtva zaposlena, događa se da nasilnik ima kontrolu nad svim novčanim sredstvima te žrtvi uskraćuje osnovna sredstva za život. Pod ekonomskim nasiljem podrazumijevamo i neplaćanje alimentacije, kao i sve oblike ucjene i kontrole koji se manifestiraju prijetnjama i uskraćivanjem sredstava za život.

S porastom društvene svijesti o neprihvatljivosti takvog ponašanja, porastao je i broj prijava nasilja u obitelji. Ekonomska ovisnost najčešći je razlog zbog kojeg žrtva ostaje u braku s nasilnikom, a samo ekonomsko nasilje često se javlja u kombinaciji s nekim drugim oblikom nasilja, od psihičkog do fizičkog. Stoga je potrebno što više osvijestiti društvo u vezi takvih situacija te nikako ne zanemarivati bilo koji oblik nasilja.

U skladu s time, Vlada Republike Hrvatske donijela je Nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2011. do 2016. godine kojom se tijelima državne uprave propisuje obveza provođenja  njezinih mjera, a u cilju unaprjeđenja zaštite žrtava obiteljskog nasilja.  

Treba napomenuti da je ekonomsko nasilje ozbiljan problem svakog društva, jer je taj oblik nasilja ustvari oblik kontrole od strane nasilnika. Bilo da se radi o potpunoj financijskoj i ekonomskoj ovisnosti žrtve o nasilniku u kojoj žrtva uopće nema pristup financijskim sredstvima te je isključena iz donošenja odluka, ili o obliku ekonomskog nasilja u kojem žrtva u potpunosti uzdržava kućanstvo pa je sav financijski teret na njoj (partner je često ovisnik o alkoholu i kocki pa se sav novac troši na te izdatke), nasilnika koji žrtvu ugrožava iz ekonomskih razloga, treba prijaviti.

Za počinitelje ekonomskog nasilja u obitelji propisana je novčana kazna u iznosu od najmanje 1.000,00 kuna ili kazna zatvora do 90 dana.