Neke jedinice lokalne samouprave financiraju nabavu školskih udžbenika za svu djecu koja prebivaju na njihovom području, neke lokalne jedinice to čine u odnosu na dio djece ili u pogledu dijela potrebnog iznosa, dok preostale jedinice uopće ne izdvajaju sredstva za ovu namjenu.
U javnom prostoru nerijetko možemo čuti da je zbog toga na djelu diskriminacija po osnovi prebivališta: djeca (odnosno njihovi roditelji) u nekim dijelovima zemlje dobivaju besplatne udžbenike, a ostali ne mogu koristiti takvu blagodat.
Takav prigovor zanemaruje suštinu ustavnog prava na lokalnu samoupravu (v. osobito članak 133., 135. i 138. Ustava Republike Hrvatske, te Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi), koje ustavno pravo je potrebno sagledavati i u kontekstu lokalne i područne (regionalne) samouprave kao ograničenja državne vlasti (članak 4. stavak 1. Ustava).
Javno (su)financiranje nabave školskih udžbenika nije zakonsko pravo, niti je riječ o pravu u odnosu na koje se prema mjerodavnome normativnom okviru može zaključiti da je priznato na državnoj razini.
Nabava školskih udžbenika tek je jedna u nizu aktivnosti koje lokalne jedinice mogu, ali i ne moraju financirati.
Lokalni socijalni programi također su dobar primjer različitih vrsta i opsega mjera koje provode pojedine jedinice, u skladu s prioritetima lokalne zajednice i financijskim mogućnostima lokalnog proračuna. Spomenute prioritete postavljaju demokratski izabrana tijela lokalne jedinice, u okvirima postavljenima državnom legislativom.
Na području obrazovanja, negdje će se više uložiti u izgradnju ili održavanje školskih objekata, drugdje u sufinanciranje produženog boravka ili dodatno nastavno osoblje, a ponegdje u nabavu udžbenika.
Šire, jedna lokalna jedinica može ocijeniti da joj je prioritet potpora za novorođenčad, druga odlučiti da je to uređenje zapuštenih javnih površina, treća uložiti u program gerontodomaćica, četvrta prioritetom smatrati poduzetničke programe, peta novo vatrogasno vozilo, šesta besplatne udžbenike ...
Praktički svaka od spomenutih namjena ima izravne ili neizravne učinke na rashode (pojedine skupine) građana lokalne jedinice, kao što to ima i nabava udžbenika za roditelje djece školske dobi.
Država može u okviru svojeg proračuna osigurati sredstva za financiranje nabave udžbenika, ali ne može nametnuti jednoobrazne lokalne programe na područjima iz samoupravnog djelokruga lokalnih jedinica.
Ovdje nije relevantan ni prigovor razlike u (su)financiranje udžbenika koja slijedi iz razlika u proračunskoj snazi lokalnih jedinica, jer jednako vrijedi i za sva ostala područja samoupravnog djelokruga. Proračunski kapacitiranija jedinica u pravilu će imati bolji standard u svim lokalno financiranim djelatnostima od siromašnijih jedinica.
Po čemu je onda nabava udžbenika „posebnija“ od ostalih potreba koje se mogu lokalno financirati, na način da bi različiti lokalni pristupi toj temi predstavljali diskriminaciju djece, odnosno njihovih roditelja? Osim što se radi o temi zastupljenijoj u medijskom prostoru?
K tome, jedina mogućnost za ujednačavanje (uprosječivanje) javno financiranog standarda svih građana je ukidanje (autonomije) lokalne samouprave te podržavljenje (centraliziranje) svih javnih poslova. Osim što bi bila neustavna, takva bi opcija donijela puno više praktične štete nego koristi, jakom egalitarizmu i pouzdanju u državu kao rješavateljicu svih životnih problema unatoč.
dr. sc. Alen Rajko