Prema odredbama članka 133. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14.) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako nakon takvog zahtjeva poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Nadalje, zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Dakle, podnesena tužba bez zahtjeva za zaštitu prava u situacijama i na način opisan ovim člankom procesno je nedopuštena i kao takva će se odbaciti. Treba reći i da se odredbe članka 133. Zakona o radu ne primjenjuju kod zaštite dostojanstva radnika.
Međutim, u praksi se često postavlja pitanje je li činjenica nepodnošenja zahtjeva za zaštitu prava odlučujuća u situaciji kada radnik tužbom zahtjeva neko utvrđenje (najčešće je to utvrđenje postojanja radnog odnosa) bez postojanja prethodne odluke poslodavca kojom bi bilo povrijeđeno neko pravo radnika.
Tako, primjerice, može doći do spora čiji je predmet radnikov zahtjev za utvrđenje da se ugovor o radu na određeno vrijeme, iz razloga što je sklopljen protivno odredbama Zakona o radu, ima smatrati temeljem članka 12. stavak 7. Zakona ugovorom o radu koji je radnik s poslodavcem sklopio na neodređeno vrijeme. Međutim, prije podnošenja tužbe i tužbenog zahtjeva koji može, ali i ne mora sadržavati i zahtjev za isplatu po ovoj osnovi, radnik nije podnio poslodavcu zahtjev za zaštitu prava u rokovima i na način kako to propisuje članak 133. Zakona o radu.
Budući da je s jedne strane dovoljna i faktična povreda nekog prava da bi radnik imao pravo i obvezu podnijeti zahtjev za zaštitu prava poslodavcu, a s druge strane kod prethodno spomenutog spora u svezi utvrđenja postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme nije zapravo uopće riječ o sporu u kojem se traži zaštita protiv odluke poslodavca, kojom je povrijeđeno neko pravo radnika, dolazi do dvojbe je li odlučujuće što se radnik prije podnošenja tužbe nije obratio poslodavcu sa zahtjevom u smislu članka 133. Zakona o radu.
U smislu rješenja navedene dvojbe treba reći da je člankom 187. Zakona o parničnom postupku propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
Takva se tužba može podići kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, zatim istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
Budući da je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe na utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme nedvojbeni pravni interes radnika, slijedom toga za dopuštenost tužbe nije odlučno je li se radnik prethodno obratio poslodavcu. To posebice iz razloga jer, uostalom, niti nije riječ o sporu u kojem se zahtjeva odnosno u kojem se može zahtijevati zaštita protiv odluke poslodavca kojom je povrijeđeno neko pravo radnika.
Zapravo, prilikom podnošenja takve i sličnih tužbi radnika na utvrđenje, samo je bitna činjenica postojanja pravnog interesa na strani radnika, kojeg on itekako ima za podnošenje predmetne tužbe, a poslodavac taj pravni odnos, čije se utvrđenje traži tužbom, itekako ima interesa osporavati. Takav interes radnika u ovakvim slučajevima (kao i suprotni interes poslodavca) nepobitan je i bez postojanja bilo kakve prethodne odluke poslodavca, a isto tako i bez bilo kakve (pa i faktične) povrede nekog konkretnog prava radnika prije podnošenja tužbe.
Stoga se u takvim slučajevima utvrđenja, propuštanje podnošenja zahtjeva za zaštitu prava iz članka 133. Zakona o radu ne može smatrati kao odlučujuća činjenica temeljem koje bi se tužba radnika u takvom slučaju mogla smatrati nedopuštenom, a posljedično odbio zahtjev radnika za isplatom koji se temelji na utvrđenju određenog odnosa između radnika i poslodavca.
Takav zaključak nameće se kako u normativnom smislu, tako i u smislu novije Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-820/12 od 1. listopada 2014. godine s istim pravnim stajalištem.
Daniel Sever, dipl. iur.