Dakle, ako radnik da suglasnost za zapljenu i onog dijela plaće koji se ne smije plijeniti, treba smatrati da suglasnost u dijelu kojim je zahvaćen i zaštićeni dio plaće ne postoji. Plaća se plijeni u granicama dopuštenog, neovisno o suglasnosti radnika.
Isprava se izdaje u jednom primjerku te ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Ispravu s učincima dostave rješenja o ovrsi poslodavcu dostavlja vjerovnik, putem davatelja poštanskih usluga preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnog bilježnika. Ne dostavi li se na opisani način, dostava ne proizvodi učinke dostave rješenja o ovrsi.
Isprava ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe. No, ako se provodi ili se treba provoditi ovrha na plaći radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja, tada zapljena na temelju suglasnosti dužnika nema utjecaja na provedbu ovrhe za te vrste tražbina. Točnije, s ovrhom temeljem suglasnosti dužnika se zastaje, a namiruje se tražbina po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja. Ako nakon namirenja ovih tražbina preostane dio plaće koji se smije plijeniti, tada se plijeni prvo ona tražbina koja ima prednost u namirenju. Ako ništa od plaće ne preostane za plijeniti, tada se ostale tražbine ne namiruju dok se ne namire ove tražbine koje imaju prednost po svoj vrsti, a ne po vremenskom prioritetu.
Vezano za zapljenu na temelju suglasnosti po pristanku dužnika, a imajući u vidu sve izmjene koje su posljednjih godina uvedene kroz različite zakone koji uređuju ovrhu, pri čemu se posebno misli na sve učestalije „prebacivanje“ ovrhe na FINA-u, postavlja se pitanje je li zapljena plaće temeljem suglasnosti dužnika za zapljenu plaće i dalje obveza poslodavaca ili je i taj dio naplate novčanih tražbina u nadležnosti FINA-e.
Prije svega treba istaknuti da prema zakonskom uređenju koje je prethodno izloženo ispravu sa suglasnošću za zapljenu plaće i nadalje poslodavcu dostavlja vjerovnik, što znači da se suštinski na ovom području ništa nije mijenjalo. Isprava se i dalje izdaje, nju i dalje dostavlja vjerovnik, i to upravo poslodavcu koji je po njoj dužan postupati kao što je to bio dužan i do posljednjih izmjena i dopuna Ovršnog zakona.
Ovršnim zakonom u članku 201. propisano je da ako poslodavac propusti isplatiti ovrhovoditelju obroke koje je dužan obustaviti i isplatiti temeljem rješenja o ovrsi, ovrhovoditelj može predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve propuštene obroke. Taj prijedlog ovrhovoditelj može podnijeti do završetka ovršnog postupka.
Na temelju pravomoćnog rješenja ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku.
Poslodavac koji nije postupio prema rješenju o ovrsi ili je propustio dostaviti rješenje o ovrsi novom poslodavcu ovršenika i obavijestiti sud, odgovara za štetu koju je ovrhovoditelj zbog toga pretrpio.
Zbog ove odredbe u praksi se pojavljuju prijedlozi vjerovnika da se poslodavcu koji je propustio postupiti po suglasnosti za zapljenu plaće, u ovršnom postupku pred sudom naloži da vjerovniku isplati sve propuštene obroke. Međutim, odredba članka 201. Ovršnog zakona primjenjuje se samo u odnosu na ovrhu temeljem rješenja o ovrsi, a ne i na izjavu radnika kojom daje suglasnost za zapljenu plaće (tako i Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1301/11 od 2. lipnja 2011.).
Iako prema odredbama Ovršnog zakona isprava o suglasnosti za zapljenu plaće ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi te ispravu s učincima dostave rješenja o ovrsi poslodavcu dostavlja vjerovnik, slijedom čega bi se moglo dogoditi da se i kod izjave o zapljeni plaće primjenjuje odredba o nalaganju poslodavcu da isplati obroke koje je propustio obustaviti i naplatiti, taj institut u konkretnom slučaju nije primjenjiv jer nema ovršnog postupka pred sudom koji bi bio u tijeku i unutar kojega bi ovrhovoditelj mogao staviti prijedlog. Ovrhovoditelj bi mogao samo u parničnom postupku potraživati naknadu štete od poslodavca zbog neizvršavanja svojih obveza.
O ograničenjima ovrhe na plaći govori članak 173. Ovršnog zakona. Ta odredba primjenjuje se i na ovrhu koju provodi sud, ali i na ispravu o suglasnosti za zapljenu plaće. Dakle, ako se ovrha provodi na plaći ovršenika, od ovrhe je izuzet iznos u visini dvije trećine prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, a ako se ovrha provodi radi naplate tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja, iznos u visini od jedne polovine prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, osim u slučaju ovrhe radi prisilne naplate novčanih iznosa za uzdržavanje djeteta u kojem slučaju je od ovrhe izuzet iznos koji odgovara iznosu od jedne četvrtine prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu.
Prosječna neto plaća jest prosječan iznos mjesečne neto plaće isplaćene po jednom zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj, za razdoblje siječanj – kolovoz tekuće godine, koju je dužan utvrditi Državni zavod za statistiku i objaviti je u Narodnim novinama, najkasnije do 31. prosinca te godine. Tako utvrđeni iznos primjenjuje se u idućoj godini. U 2015. godini prosječna neto plaća iznosila je 5.510,00 kn tako da je zaštićeni dio plaće radnika u omjeru od 2/3 iznosio 3.673,33 kn. Za 2016. prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske iznosi 5.533,00kn tako da zaštićeni dio plaće radnika u omjeru od 2/3 iznosi 3.688,66 kn.
Ako ovršenik prima plaću koja je niža od prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, od ovrhe je izuzet iznos u visini dvije trećine plaće ovršenika, a ako se ovrha provodi radi naplate tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja, iznos u visini jedne polovine neto plaće ovršenika.
Navedeno se primjenjuje i na ovrhu na naknadi umjesto plaće, naknadi za skraćeno radno vrijeme, naknadi zbog umanjenja plaće, mirovini, plaći vojnih osoba te na primanja osoba u pričuvnom sastavu za vrijeme vojne službe i na drugom stalnom novčanom primanju civilnih i vojnih osoba.
No, prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine br. 80/13, 137/13) od 1. srpnja 2013. naknade za bolovanje i novčane naknade na ime povrata troškova pri ostvarivanju prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja u ukupnoj svoti izuzete su od ovrhe pa se na ovim naknadama ovrha uopće ne može provoditi od navedenog datuma (zaštita od ovrhe obuhvaća sve oblike naknade za bolovanje - one koje poslodavac isplaćuje na svoj teret, naknade koje isplaćuje poslodavac i zatim ih refundira od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i naknade koje osiguraniku izravno isplaćuje Zavod).
Prema Zakonu o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona objavljenog u Narodnim novinama br. 93/14, odredbe o ograničenju primjenjuju se i kada se ovrha provodi na primanjima ovršenika koji nisu plaća, mirovina niti primici od obavljanja samostalne djelatnosti obrta, od slobodnih zanimanja, od poljoprivrede i šumarstva, od imovine i imovinskih prava, od kapitala, kao niti primici od osiguranja (drugi dohodak prema posebnim propisima) i imaju karakter jedinih stalnih novčanih primanja, ako ovršenik javnom ispravom dokaže da je to primanje jedino stalno novčano primanje. Budući da se privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika može dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni i njegovo drugo stalno novčano primanje, vjerovnik se može namirivati i na (drugom) stalnom novčanom primanju, ali dužnik može dokazivati da mu je to jedino stalno novčano primanje.
Posebno valja istaknuti da su temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine br. 93/14) u postupcima pokrenutim od 1. rujna 2014. od ovrhe izuzeta naknada troškova za službeno putovanje i naknada troškova prijevoza na posao i s posla do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima po osnovi od nesamostalnog rada, dar za djecu do 15. godine života i potpore za novorođenče do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima po osnovi od nesamostalnog rada, potpore zbog invalidnosti radnika i neprekidnog bolovanja radnika duljeg od 90 dana, potpore za slučaj smrti radnika i smrti člana uže obitelji radnika, do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima po osnovi od nesamostalnog rada.
To znači da poslodavac na tim naknadama, darovima i potporama, temeljem isprave o suglasnosti za zapljenu plaće, ovrhu ne smije provoditi.
mr. sc. Iris Gović Penić, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu