Punim radnim vremenom smatra se redovni rad do najdulje 40 sati tjedno. No, prema članku 61. stavak 3. Zakona o radu radnik koji radi u punom radnom vremenu može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najduljem trajanju do 8 sati tjedno, odnosno do 180 sati godišnje, samo ako je poslodavac, odnosno ako su poslodavci s kojima radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, radniku za takav rad dali pisanu suglasnost. Dakle, mogućnost dodatnog rada prema tako sročenoj odredbi imaju radnici koji rade u punom radnom vremenu kod jednog poslodavca ili kod više poslodavaca u nepunom radnom vremenu koje ukupno čini puno radno vrijeme.
Ugovor o radu za dodatni rad može se sklopiti samo s drugim poslodavcem (max. 8 sati tjedno/180 sati godišnje = 3,5 sata tjedno). Dakle, nikako s postojećim poslodavcem/poslodavcima.
Da bi se dodatni rad realizirao, postojeći poslodavac ili poslodavci moraju dati pisanu suglasnost radniku. Smatramo da bi poslodavac bio ovlašten i povući takvu suglasnost što bi značilo da bi tada dodatni rad radnika morao prestati.
Također, i prema članku 62. Zakona o radu moguć je dodatni rad za radnike koji rade nepuno radno vrijeme. Prema stavku 2. toga članka radnik ne može kod više poslodavaca raditi s ukupnim radnim vremenom duljim od četrdeset sati tjedno. Međutim, postoji iznimka. Naime, i takav radnik koji radi nepuno radno vrijeme, a čije je ukupno radno vrijeme 40 sati tjedno, može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najduljem trajanju do 8 sati tjedno, odnosno do 180 sati godišnje, samo ako su poslodavci s kojima radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, radniku za takav rad dali pisanu suglasnost.
Što se tiče duljine dodatnog rada, kao i u slučaju rada u punom radnom vremenu, i u slučaju rada u nepunom radnom vremenu, koje već iznosi 40 sati tjedno, dodatni rad može iznositi 8 sati tjedno/180 sati godišnje (to je u prosjeku 3,5 sati tjedno) uz pisanu suglasnost svih poslodavaca. Dakle, ako radnik već radi 40 sati tjedno, s dodatnim radom smije biti radno angažiran najdulje 48 sati tjedno. No, takav radnik može raditi i prekovremeno. Što se najduljeg trajanja prekovremenog rada tiče, Zakon o radu takav rad dopušta u trajanju od najdulje 50 sati tjedno, odnosno takav rad ne smije trajati dulje od 180 sati godišnje, osim ako je ugovoreno kolektivnim ugovorom, u kojem slučaju ne smije trajati dulje od 250 sati godišnje.
Člankom 65. stavkom 4. Zakona o radu izričito je propisano da radnici koji rade u dodatnom radu mogu raditi prekovremeno samo ako poslodavcu dostave pisanu izjavu o pristanku na takav rad, osim u slučaju više sile. Dakle, radnici koji uz svoj redovan posao rade i dodatno, smiju raditi i prekovremeno i to najdulje 2 sata tjedno, a godišnje najdulje 180 odnosno 250 sati. Ako te sate preračunamo na tjedan to bi značilo da bi radnik koji npr. radi puno radno vrijeme 40 sati i 8 sati tjedno u dodatnom radu, ali ne prosječno dulje od 3,5 sata tjedno kroz cijelu godinu, smio bi raditi prekovremeno najdulje 2 sata tjedno, odnosno prosječno najdulje 3,5 tjedno (ili 5 sati, ako je to dopušteno kolektivnim ugovorom) na razini cijele godine.
No, kod najduljeg trajanja dodatnog rada postavlja se pitanje – kada poslodavac uvidi da je radnik koji kod njega radi u dodatnom radu 8 sati tjedno „probio“ najvišu dopuštenu satnicu, što i kako treba postupiti?
Dakle, ako poslodavac u tijeku godine uvidi da je radnik u toj godini odradio više od 180 sati godišnje (a pritom naglašavamo da bi prema izričaju članka 61. stavak 3. Zakona o radu „180 sati godišnje“ trebalo tumačiti da se to ograničenje odnosi na kalendarsku godinu) trebao bi, u cilju izbjegavanja prekršajnih kazni, ipak nešto poduzeti. Naime, prema članku 229. točka 14. Zakona o radu novčanom kaznom od 61.000,00 do 100.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj poslodavac pravna osoba ako s radnikom koji radi u punom radnom vremenu sklopi ugovor o radu u trajanju duljem od osam sati tjedno ili duljem od sto osamdeset sati godišnje, ili ga sklopi bez da za takav rad radnik ima pisanu suglasnost svoga poslodavca, odnosno poslodavaca (članak 61. stavak 3. i članak 62. stavak 3.).Za taj prekršaj predviđena je i novčana kazna u iznosu od 7.000,00 do 10.000,00 kuna za poslodavca fizičku osobu i odgovornu osobu pravne osobe, a ako je prekršaj počinjen u odnosu na maloljetnika, iznos novčane kazne uvećava se dvostruko.
Radi izbjegavanja visokih novčanih kazni, poslodavac bi trebao poduzeti sve da radniku trenutno prestane radni odnos – bilo sklapanjem sporazuma s radnikom o prestanku radnog odnosa, bilo otkazom poslodavca, i to, mišljenja smo, izvanrednim, budući da takva situacija ispunjava uvjete iz članka 116. Zakona o radu („ako zbog … neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.“). Naime, „probijena“ najviša dopuštena godišnja kvota sati rada u dodatnom radu (180 sati godišnje) svakako je razlog za prestanak dodatnog rada, odnosno radnog odnosa.