Relevantne odredbe Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj: 107/07, 39/13, 157/13 i 110/15 – dalje: PZ), kao što je to slučaj i u kaznenom postupku, propisuju određene pretpostavke kojima mora udovoljiti podnesena žalba da bi uopće bila razmatrana osnovanost žalbenih navoda. Tako je u općoj odredbi članka 191. stavka 1. PZ-a propisano da ako tim Zakonom nije drukčije određeno, protiv presude prvostupanjskog suda ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana dostave prijepisa presude. Dakle, žalba protiv prvostupanjske presude, osim što mora biti pravodobna, odnosno podnesena u žalbenom roku od osam dana, mora biti i dopuštena. Osim toga, odredba članka 193. stavka 2. PZ-a postavlja zahtjev da žalba bude i potpuna, odnosno da se iz njezinog sadržaja može utvrditi na koju se presudu odnosi ili tko je podnositelj, jer će u protivnom sud takvu žalbu odbaciti kao nepotpunu, s tim da će i u slučaju nepotpisane žalbe, kada podnositelj po pozivu suda takvu žalbu ne potpiše u roku od osam dana, i takva žalba biti odbačena.
Međutim, u fokusu našeg interesa je dopuštenost žalbe, pa je prije svega bitno istaći da je odredbama članka 204. stavka 2. PZ-a propisano:
Žalba će se odbaciti rješenjem kao nedopuštena ako se utvrdi:
1. da je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje žalbe,
2. da je žalbu podnijela osoba koja se odrekla prava na podnošenje žalbe ili se prema tome Zakonu smatra da se odrekla tog prava,
3. da je podnositelj odustao od podnesene žalbe ili se prema tome Zakonu smatra da je odustao od podnesene žalbe,
4. da žalba po zakonu nije dopuštena.
Glede ovlaštenika prava na žalbu, protiv prvostupanjske odluke o prekršaju mjerodavne su odredbe članka 192. PZ-a, prema kojima žalbu protiv prvostupanjske presude mogu podnijeti stranke, dakle, okrivljenik i ovlašteni tužitelj, te branitelj i oštećenik. U tom kontekstu valja napomenuti da se i u slučaju oslobađajuće ili odbijajuće presude žalba okrivljenika može smatrati dopuštenom, jer će u određenim situacijama okrivljenik imati pravni interes za donošenjem odluke koja je najpovoljnija za njega, primjerice glede ostvarenja prava na naknadu putnih troškova okrivljenika ili nužnih izdataka i nagrade branitelja okrivljenika (prema članku 140. stavku 2. PZ-a navedeni troškovi padaju na teret proračunskih sredstava suda samo ako se presudom okrivljenik oslobađa od optužbe jer djelo nije prekršaj odnosno nema dokaza da je počinio prekršaj) ili kada okrivljenik ima interes da se utvrdi da nije počinio prekršaj, a sud je prvostupanjskom presudom odbio optužbu zbog zastare.
Osim samog okrivljenika, odnosno njegovog branitelja, u njegovu korist žalbu mogu podnijeti i njegov bračni i izvanbračni drug, srodnik u uspravnoj liniji (u uspravnu liniju krvnog srodstva ulaze roditelji i djeca, djedovi (bake) i unuci, pradjedovi (prabake) i praunuci itd.), zakonski zastupnik, posvojitelj, posvojenik, brat, sestra i udomljenik, sukladno članku 192. stavku 2. PZ-a, u kojem slučaju je također važeći rok od osam dana od dana dostave prijepisa presude. Valja napomenuti da branitelj i navedene osobe mogu podnijeti žalbu i bez posebne ovlasti okrivljenika, ali ne i protiv njegove volje. Tužitelj, osim što može podnijeti žalbu na štetu okrivljenika, to može učiniti i u korist okrivljenika, što će se u praksi sasvim izvjesno teško događati. Oštećenik, koji nije ujedno i tužitelj, ima reducirano pravo žalbe, pa tako može podnijeti žalbu samo zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka, i to u odnosu na troškove koje je imao u postupku (nužni izdaci oštećenika i njegovog zakonskog zastupnika, odnosno opunomoćenika sukladno članku 138. stavku 2. točki 6. PZ-a). Također, žalbu može podnijeti i onaj kome je oduzeta imovinska korist pribavljena prekršajem, te je i u tom slučaju ograničeno pravo žalbe protiv odluke o prekršaju, uz napomenu da nije propisano pravo žalbe osobe, koja ujedno nije i okrivljenik, a kojoj je oduzet predmet prekršaja, što se opravdava time da takva osoba sukladno članku 76.a stavka 4. PZ-a svoja prava može ostvariti u građanskom postupku.
Odredbama članka 179. stavka 7. PZ-a uređeno je pravo odricanja od prava na žalbu i odustanak od podnesene žalbe. Tako se svaki ovlaštenik prava žalbe prema PZ-u može odreći toga prava nakon što mu je usmeno priopćena odnosno dostavljena presuda protiv koje ima pravo na žalbu, a može i odustati od već podnesene žalbe, s tim da je odustanak moguć sve dok žalbeni sud nije donio svoju odluku u povodu te žalbe. Samo okrivljenik može odustati i od podnesene žalbe koju je u njegovu korist podnijela neka od osoba koje mogu podnijeti žalbu iz članka 192. stavka 2. PZ-a, pa tako i od žalbe branitelja. K tome, u slučaju kada se okrivljenik odrekao prava na žalbu, žalbu ne mogu podnijeti osobe koje su ovlaštene podnijeti žalbu u korist okrivljenika, jer bi to bila žalba protiv njegove volje, što je protivno odredbi članka 192. stavka 6. PZ-a. Također, ako okrivljenik naknadno odustane od žalbe, žalbe branitelja i osobe iz članka 192. stavka 2. PZ-a, uz uvjet da su podnesene, smatrat će se nedopuštenima jer bi i to bile žalbe protiv volje okrivljenika. Budući da je odricanje od žalbe isključivo okrivljenikovo pravo, ne postoji mogućnost da se branitelj ili neka od osoba iz članka 192. stavka 2. PZ-a u ime okrivljenika odreknu prava na žalbu protiv odluke o prekršaju, kao niti da u njegovu ime odustanu od okrivljenikove podnesene žalbe. Važno je naglasiti da je sukladno članku 179. stavku 8. PZ-a odricanje od prava na podnošenje žalbe, odnosno odustajanje od već podnesene žalbe neopozivo.
Glede utvrđenja da žalba po zakonu nije dopuštena (članak 204. stavak 2. točka 4. PZ-a), možemo istaknuti da protiv presude suda prvog stupnja, donesene nakon provedenog žurnog postupka po prigovoru okrivljenika na obavezni prekršajni nalog, a zbog poricanja prekršaja, po zakonu nije dopuštena žalba, sukladno članku 244. stavku 1. PZ-a. Isto tako, protiv presude suda prvog stupnja, donesene izvan rasprave ili žurnog postupka po prigovoru okrivljenika na obavezni prekršajni nalog, a zbog izrečene sankcije iz članka 239. stavka 4. PZ-a, po zakonu nije dopuštena žalba, sukladno članku 244. stavku 3. PZ-a. Međutim, ako je sud prilikom ispitivanja osnove za donošenje presude zbog postojanja nekog od razloga iz članka 196. točke 1.-4. PZ-a donio presudu zbog nekog od navedenih razloga, protiv takve presude žalba je dopuštena, jer, dakle, žalba nije isključena člankom 244. stavkom 1. PZ-a, no, ako je ipak proveden žurni postupak i nakon takvog postupka donesena odgovarajuća presuda zbog postojanja nekog od takvih razloga, protiv te presude žalba nije dopuštena.
U tom kontekstu možemo naglasiti da se u sudskoj praksi događaju situacije gdje se u presudama donesenim u povodu podnošenja prigovora protiv prekršajnog naloga, a protiv kojih po zakonu nije dopuštena žalba, u uputi o pravnom lijeku navodi da se protiv takvih presuda može podnijeti žalba, no i u takvim situacijama, kada prema takvoj uputi okrivljenik podnese žalbu, ona će biti odbačena kao nedopuštena jer se uputom iz presude ne može za okrivljenika ustanoviti pravo koje mu ne pripada po zakonu.
Nadalje, po uzoru na institut pregovaranja i sporazumijevanja stranaka u kaznenom pravu, uveden je po prvi put i u prekršajno pravo institut pregovaranja i sporazumijevanja ovlaštenog tužitelja i počinitelja prekršaja, i to Zakonom o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona (Narodne novine br. 39/13). Naime, sada je odredbama članka 109.e PZ-a omogućeno ovlaštenom tužitelju i počinitelju prekršaja (okrivljeniku) da pregovaraju o uvjetima priznavanja krivnje i sporazumijevanju o sankcijama i mjerama te da potom mogu sklopiti i sporazum o predmetu pregovora, a na temelju kojega sporazuma tijelo postupka može donijeti odluku o prekršaju. Dakle, ako sud prihvati sporazum stranaka, o tome ne donosi posebnu odluku o prihvaćanju sporazuma (rješenje), nego će donijeti samo odgovarajuću odluku o prekršaju na temelju sporazuma stranaka (u pravilu presudu, koja u svemu odgovara presudi kojom se okrivljenik proglašava krivim iz odredbe članka 183. PZ-a), s tim da takva odluka u cijelosti mora odgovarati postignutom sporazumu, što je bitno posebno poradi toga što protiv takve odluke o prekršaju žalba nije dopuštena, sukladno članku 109.e stavku 9. PZ-a.
Pored toga, odredbom članka 191. stavka 4. PZ-a propisano je da se protiv odluka vijeća prekršajnih sudova iz članka 94. stavka 1. točke 2. i 3. toga Zakona (prekršajni sud u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu) donesenih povodom odlučivanja o prigovoru (podnesen zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama ili drugim izrečenim mjerama) odnosno žalbi (podnesena samo zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama ili drugim izrečenim mjerama protiv odluke o prekršaju koja je donesena samo zbog prekršaja ili stjecaja prekršaja za koje je kao kazna propisana samo novčana kazna do 15.000,00 kuna) nije dopuštena žalba. U tom smislu možemo istaći da i protiv odluka Visokog prekršajnog suda RH, kao drugostupanjskog suda, nije dopuštena žalba, jer prekršajnopravni sustav ne poznaje pravo na žalbu protiv drugostupanjske odluke, odnosno ne predviđa trećestupanjsko odlučivanje.
Ovdje možemo spomenuti i reducirano pravo na žalbu iz članka 194. stavka 2. PZ-a, prema kojemu u slučaju donošenja odluke o prekršaju prema uvjetima iz članka 171.a PZ-a (donesenoj na temelju okrivljenikova očitovanja po svim točkama optužnog prijedloga i okolnosnog priznanja krivnje za terećene prekršaje) žalba se može podnijeti samo zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji i drugim mjerama. Na takvo ograničeno pravo na žalbu potrebno je upozoriti u uputi o pravu na žalbu, s tim da se takvo ograničenje, osim na okrivljenika, odnosi i na tužitelja. Međutim, ako i unatoč takvom ograničenju ovlaštenik prava na žalbu podnese žalbu i zbog druge žalbene osnove (primjerice zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja), žalba se neće odbaciti kao nedopuštena, već će žalbeni sud pri razmatranju žalbe odlučivati sukladno navedenom članku 194. stavku 2., kao i sukladno članku 202. stavku 1. PZ-a (po službenoj dužnosti ispituje jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog postupka).
Postupak o nedopuštenoj žalbi prvenstveno je uređen u odredbi članka 199. stavka 2. PZ-a prema kojoj će sudac prvostupanjskog suda rješenjem odbaciti nedopuštenu žalbu. Pravo na žalbu protiv takvog rješenja ima onaj kome je žalba odbačena, pa tako ako žalbu u korist okrivljenika podnese osoba koja nije ovlaštena na podnošenje žalbe, a nakon što takva žalba bude odbačena kao nedopuštena, okrivljenik podnese žalbu protiv rješenja o odbacivanju, u tom slučaju će okrivljenikova žalba protiv tog rješenja biti nedopuštena, sukladno članku 199. stavku 3. PZ-a. Međutim, ako iz nekog razloga prvostupanjski sud propusti odbaciti nedopuštenu žalbu, te je dostavi žalbenom sudu, u tom slučaju žalbeni sud također može rješenjem odbaciti nedopuštenu žalbu bez njezinog vraćanja prvostupanjskom sudu, sukladno članku 203. stavku 1. PZ-a.
Glede žalbe protiv rješenja, osnovno pravilo sadržano je u članku 211. stavku 1. PZ-a, prema kojem protiv postupovnih rješenja stranke i osobe čija su prava povrijeđena (primjerice osoba od koje je predmet oduzet, a koja nije ujedno i okrivljenik) mogu uvijek podnijeti žalbu kad PZ-om nije propisano da žalba nije dopuštena (primjerice posebna žalba nije dopuštena protiv rješenja o izdvajanju iz spisa predmeta (članak 121. stavak 3. PZ-a), zatim žalba nije dopuštena protiv rješenja o spajanju postupka i rješenja o razdvajanju postupka (članak 99. stavak 10. i članak 100. stavak 2. PZ-a), protiv rješenja o određivanju pravnoj osobi branitelja po službenoj dužnosti (članak 114. stavak 10. PZ-a), protiv rješenja o ispravku nepravomoćne odluke o prekršaju ili druge odluke (članak 186. stavak 3. PZ-a), itd.). Zadnjim izmjenama i dopunama PZ-a u članku 211. dodan je stavak 4. koji izrijekom propisuje da protiv rješenja Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske žalba nije dopuštena, čime je zapravo u odredbe PZ-a implementirano opće pravilo da protiv rješenja najvišeg suda unutar sustava, u ovom slučaju prekršajnopravnog sustava, žalba nikada nije dopuštena.
Na kraju je važno istaći da će se, sukladno odredbi članka 191. stavka 5. PZ-a, odredbe o žalbi protiv presude prvostupanjskog suda smisleno primijeniti na žalbu protiv rješenja o prekršaju prvostupanjskog tijela državne uprave (primjerice porezne uprave, carinske uprave, lučke kapetanije).
Željko Kudrić, dipl. iur.