Sloboda izražavanja kao ljudsko pravo i temeljna sloboda u Republici Hrvatskoj određena je ustavnopravnim okvirom kojeg čine: odgovarajuće odredbe Ustava Republike Hrvatske; odredba Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; organski zakoni koji razrađuju pravo na slobodu izražavanja te zauzeta stajališta u konkretnim predmetima Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Ustav Republike Hrvatske pravo na slobodu izražavanja izravno regulira člankom 38. Slično, to pravo u članku 10. propisuje Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Organski zakon koji regulira navedenu tematiku je, primjerice, Zakon o medijima.
Praksa Ustavnog suda vezana za značenje, doseg slobode izražavanja i njezino ograničenje temelji se na presudama Europskog suda za ljudska prava i u njima zauzetim stajalištima, budući da su one obvezatne za sve države članice (članak 46. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda). Europski sud za ljudska prava svoja stajališta o slobodi izražavanja u medijima primjenjivao je i na predmete iz Republike Hrvatske kao što su Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske (br. 25333/06 od 22.10.2009.)i Stojanović protiv Hrvatske (br. 23160/09 19.9.2013).
Ustavni sud je u postupku koji je pred njim pokrenuo Europapress Holding d.o.o. (a kasnije, nezadovoljan ishodom, pokrenuo je postupak i pred Europskim sudom za ljudska prava) donio odluku br. U-III-2723/2003. od 23. studenoga 2005. U njoj su sadržana najjezgrovitija i cjelovita načelna stajališta o značenju, dosezima, a time i ograničenjima slobode izražavanja te je iznesen zaključak da je „... pri ocjeni je li došlo do povrede slobode izražavanja potrebno sagledati svaki pojedini slučaj u svjetlu svih okolnosti, uključujući sadržaj spornih navoda, kao i kontekst u kojemu su ti navodi izrečeni. Osobito je potrebno utvrditi jesu li mjere poduzete radi ograničenja slobode izražavanja razmjerne legitimnom cilju koji se tim ograničenjem želi postići. Zaštita državnih dužnosnika od uznemiravanja, međutim, mora uvažavati pravo i interes tiska na slobodno izvještavanje te mu omogućiti slobodno iznošenje informacija od javnog interesa.“
U svakom pojedinom slučaju koji predstavlja sukob prava na priopćavanje informacija i prava na zaštitu ugleda ili prava drugih utvrđuje se je li došlo do povrede slobode izražavanja i je li ona legitimno ograničena. Ustavni sud tako ispituje:
1) Je li došlo do miješanja?
Pri ocjeni navoda kao prvo je potrebno utvrditi je li sudskim odlukama došlo do miješanja u pravo podnositelja iz članka 10. Konvencije.
Prvostupanjska presuda, preinačena osporenom presudom kojom se podnositelju nalaže isplatiti tužiteljici 70.000,00 kn, kao naknadu za počinjenu neimovinsku štetu te 26.218,00 kn za troškove parničnog postupka, predstavlja miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. stavkom 1. Konvencije i člankom 38. Ustava (sudska odluka Ustavnog suda U-III/2195/2016 od 2. studenog 2016.).
2) Je li miješanje bilo opravdano?
a) Zakonitost i legitimni cilj
Miješanje mora biti „propisano zakonom“ i slijediti legitimni cilj zaštite ugleda i prava drugih, u smislu članka 10. stavka 2. Konvencije (to su: interes državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, sprečavanje nereda ili zločina, zaštita zdravlja ili morala, zaštita ugleda ili prava drugih, sprečavanje odavanja povjerljivih informacija ili očuvanje autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti). Ograničenje slobode izražavanja mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem.
b) Je li "nužno u demokratskom društvu"?
Ustavni sud mora odlučiti o pitanju je li miješanje u slobodu izražavanja podnositelja bilo "nužno u demokratskom društvu". Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva od Suda da utvrdi je li miješanje kojemu se prigovara bilo u skladu s neodgodivom društvenom potrebom; jesu li razlozi koje su navela državna tijela kako bi opravdala miješanje relevantni i dovoljni te je li poduzeta mjera bila razmjerna legitimnim ciljevima. Također, Sud mora utvrditi jesu li domaće vlasti postigle pravičnu ravnotežu između zaštite slobode izražavanja kako je jamči članak 10. s jedne strane, i zaštite ugleda onih o kojima se govori u medijima s druge strane.
Primjerice, reklamna poruka koja je sugerirala da se tužitelja, HDS-ZAMP, protivno pravilima morala, prikaže kao nečasnu organizaciju, podredno kao pljačkaša jer naplaćuje naknadu za prazne nosače zvuka, vrijeđa tužiteljev ugled, dobar glas i čast. U tom slučaju interes demokratskog društva je zaštita prava osobnosti i tako Ustavni sud u odluci U-III/7479/2014 od 16. prosinca 2015. zaključuje da su obrazloženja koja su sudovi oba stupnja dali pri utvrđenju odgovornosti podnositelja za povredu prava osobnosti, a drugostupanjski i određivanjem naknade za nju, relevantni i dostatni u svjetlu okolnosti konkretnoga slučaja.
Dakle, ako su mjere poduzete radi ograničenja slobode izražavanja razmjerne legitimnom cilju i nužne u demokratskom društvu, miješanje je opravdano i sloboda izražavanja misli neće biti povrijeđena.
Lucija Prkačin, mag. iur.