Člankom 125. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14) propisano je da će sud, ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
Odluku o sudskom raskidu ugovora o radu sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć (članak 125. stavak 2. Zakona o radu). Dakle, postojanje tih okolnosti poslodavac mora dokazati.
Spomenimo i stavak 3. članka 125. Zakona o radu prema kojem poslodavac i radnik zahtjev za prestanak ugovora o radu, na način opisan u stavcima 1. i 2. toga članka, mogu podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.
Vezano uz sudski raskid ugovora o radu, u praksi se postavilo pitanje procesne prirode zahtjeva za takvim raskidom. O tome je izraženo stajalište u sudskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr 1448/15-2 od 4.10.2016. Riječ je o predmetu u kojem je bio u primjeni prijašnji Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), no, izražena stajališta primjenjiva su i danas.
Naime, predmet spora bio je zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme s danom 2. prosincem 2012., isplatu bruto plaće sa zakonskim zateznim kamatama te zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida sa zakonskim zateznim kamatama od 2. prosinca 2012. do isplate.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu (zaključen 1. listopada 2011.) Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. svibnja 2012.,
- navedena Odluka o otkazu je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu od 27. studenoga 2012. utvrđena nedopuštenom i nezakonitom te je tuženiku naloženo vratiti tužitelja na posao u roku od 8 dana (presuda pravomoćna i ovršna 15. ožujka 2013.),
- da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu (zaključen 1. listopada 2011.) Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 23. svibnja 2012.,
- navedena Odluka o otkazu je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu od 7. veljače 2013. utvrđena nedopuštenom i nezakonitom te je tuženiku naloženo vratiti tužitelja na posao u roku od 8 dana (presuda pravomoćna i ovršna 8. ožujka 2013.),
- da je ugovorom o radu ugovorena mjesečna plaća tužitelja u iznosu od 15.829,93 kn, uz koju je tuženik tužitelju isplaćivao i fiksni dio u iznosu od 300,00 kn mjesečno te je zbroj ugovorenog iznosa i fiksnog iznosa činio bruto plaću,
- da je tužitelj kod novog poslodavca zasnovao radni odnos 3. prosinca 2013.,
- da je sukladno obračunskim listama tužitelju tri mjeseca prije otkaza ugovora o radu isplaćena neto plaća u ukupnom iznosu od 29.240,28 kn te da je sukladno ugovoru o radu tužitelju za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 1. prosinca 2012. na ime bruto plaće trebao biti isplaćen iznos od 99.109,02 kn.
Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je, pozivajući se na odredbu članka 87. stavak 3. i članka 84. Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - u nastavku: ZR) tužitelju dosudio, u razdoblju od svibnja do kraja studenoga 2012., zatraženi iznos s osnova isplate naknada plaće u ukupnom iznosu od 98.809,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Nadalje, na temelju članka 117. ZR-a sudski je raskinuo radni odnos kod tuženika s danom 2. prosincem 2012. te dosudio naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu od 29.690,28 kn, koji iznos predstavlja tri prosječne neto mjesečne plaće tužitelja ostvarene kod tuženika tri mjeseca od prestanka radnog odnosa.
Drugostupanjski sud je ocijenio da je u dijelu tužbenog zahtjeva isplate bruto plaće materijalno pravo pravilno primijenjeno, no, da je sud prvog stupnja, odlučujući o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, pogrešno primijenio materijalno pravo.
Naime, sud drugog stupnja je zaključio, pozivajući se na članak 117. ZR-a, da je sudski raskid ugovora o radu po zahtjevu radnika moguć pod uvjetom da je sud utvrdio nedopuštenim otkaz ugovora o radu i da je radnik zahtjev za sudskim raskidom zatražio u postupku u kojem se odlučivalo o dopuštenosti otkaza. Takav zahtjev radnik zbog njegove akcesorne prirode ne može naknadno postaviti u novom postupku kao samostalni zahtjev. Stoga posljedično i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida dijeli istu pravnu sudbinu.
Protivno navodima i tumačenju revidenta, sud drugog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo. Naime, odredbom članka 117. stavak 1. ZR-a propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Prema stavku 3. istoga članka radnik može takav zahtjev za prestanak ugovora o radu podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.
Prema tome, na temelju članka 117. stavak 3. ZR-a, institutom sudskog raskida ugovora o radu moguće je koristiti se samo do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja i to u postupku u kojem se odlučuje o zakonitosti otkaza (tako i VSRH, br. Rev-2830/99 od 3. svibnja 2000.).
Stoga se ne može zahtijevati sudski raskid ugovora o radu (pa slijedom toga niti naknada štete zbog sudskog raskida) ako se u parnici ne pobija odluka o otkazu ugovora o radu, dakle, ako predmet spora nije utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu.