Upravni spor specifična je vrsta pravnog postupka, koja se ne može do kraja usporediti ni s upravnim postupkom (na koji se vremenski nastavlja), ni s drugim vrstama sudskih postupaka (uključujući parnični, dio čijih instituta se podredno primjenjuje u upravnom sporu).
Za razliku od upravnog postupka, upravni spor je sudski postupak, ne može biti pokrenut po službenoj dužnosti (niti u tom smislu sud ima ovlasti instancijskog tijela u upravnom postupku u pogledu pokretanja postupka po izvanrednim pravnim lijekovima), a ne može biti ni nastavljen u slučaju povlačenja tužbe. Pored toga, upravni spor nužno je višestranački - u svakome upravnom sporu postoje barem tužitelj i tuženik, a ponekad i više tužitelja te jedna ili više zainteresiranih osoba, pri čemu stranke imaju međusobno ravnopravan položaj, za razliku od nadređenog položaja javnopravnog tijela u upravnom postupku.
Upravni spor čini komplementarnu cjelinu s upravnim postupkom (osim u vrlo rijetkim slučajevima kada je spor vezan uz zaštitu od postupanja pružatelja javnopravnih usluga – članak 157.-158. Zakona o općem upravnom postupku – ZUP, vezano uz članak 3. stavak 1. točku 2. Zakona o upravnim sporovima - ZUS), ali upravni spor nije nastavak upravnog postupka. Pored toga, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka, predmet ne mora biti definitivno riješen, već sudskom presudom može biti vraćen nadležnome javnopravnom tijelu na ponovni postupak.
U odnosu na parnični postupak, sljedeće su glavne razlike.
Upravni spor ne vodi se između dviju privatnopravnih stranaka odnosno stranaka koje nastupaju u privatnopravnom svojstvu (svojstvo tuženika u upravnom sporu uvijek slijedi iz njegovih javnopravnih ovlasti), a javnopravni kontekst naglašen je i normiranjem cilja upravnog spora (čl. 2. st. 2. ZUS-a), koji je dvojak: osigurati (1) zakonitost (u smislu objektivne zakonitosti), te (2) sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela. Navedena dvojakost među razlozima je veće razine oficioznih ovlasti upravnog u odnosu na parnični sud.
Upravni spor ima zasebno konstitucionalno utemeljenje – odredbu članka 19. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske, kojom je zajamčena sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Spomenuto predstavlja oblik propisane uzajamne provjere nositelja vlasti (ovdje: provjere izvršno-upravne vlasti od strane sudbene vlasti), kao elementa načela diobe vlasti (čl. 4. Ustava), te ima šire implikacije u konstrukciji i funkcioniranju demokratske države.
Odlučivanje o upravnoj stvari, uključujući dokazni postupak, ne započinje u sudskom postupku (ovdje: upravnom sporu), nego je već provedeno (ili je trebalo biti provedeno) u upravnom postupku, dok se u upravnom sporu ocjenjuje zakonitost pritom donesene odluke, odnosno propuštanja donošenja odluke.
I u odnosu na parnicu postoji razlika koja se sastoji u tome da u upravnom sporu sud ne mora definitivno odlučiti o predmetu stvari (bilo odbijanjem tužbenog zahtjeva – što ima učinak potvrde osporavanoga upravnog akta, bilo donošenjem anulacijske presude u meritornoj/reformacijskoj varijanti), već ima i ovlast poništavanja osporavane pojedinačne odluke i vraćanja predmeta tuženiku ili prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak (anulacijska presuda u kasacijskoj inačici).
Dodajmo i da je vremenska dimenzija odlučnog stanja stvari u znatnom dijelu različita u odnosu na parnični postupak. Naime, upravni sudovi ocjenjuju zakonitost rada javnopravnih tijela u segmentu rješavanja upravnih stvari u upravnom postupku, te ostalih upravnih postupanja u odnosu na koje se sudska zaštita ostvaruje u upravnom sporu, prema materijalnom pravu važećem u vrijeme donošenja pojedinačne odluke čija se zakonitost ocjenjuje, te – u pravilu (tj. uz rijetke iznimke, razvijene primarno kroz ustavnosudsku praksu) – prema činjenicama postojećima u vrijeme donošenja osporavane odluke, ili u vrijeme koje kao referentno za utvrđivanja stanja stvari proizlazi iz posebnih propisa.
Spomenuto referentno razdoblje tijekom trajanja upravnog postupka utvrđuje se ovisno o prirodi upravne stvari i normativnom okviru mjerodavnom za rješavanje odnosne vrste stvari (npr. prema stanju na dan podnošenja zahtjeva, provedbe nadzora ili neke druge radnje u postupku, donošenja prvostupanjskoga ili drugostupanjskog rješenja i sl.), pri čemu najkasnije razdoblje postojanja odlučnih činjenica u odnosu na koje razdoblje se ocjenjuje zakonitost pojedine vrste upravnog akta može biti dan donošenja (eventualno i dan otpreme) drugostupanjskog rješenja, odnosno prvostupanjskog rješenja u jednostupanjskim postupcima.
dr. sc. Alen Rajko