Odgovor na pitanje što je izvanbračna zajednica, za potrebe ostvarenja pojedinog prava odnosno ispunjenje pojedine obveze izvanbračnih drugova, kao i odgovor na pitanje kako se izvanbračna zajednica dokazuje, primjenom kriterija specijalnosti treba tražiti u propisu koji regulira konkretno pravo odnosno obvezu.
Primjerice, temeljni propis obiteljskog prava – Obiteljski zakon (Narodne novine, br. 103/15) izvanbračnu zajednicu definira u članku 11. kao životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine, a kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili ako je nastavljena sklapanjem braka. Prema tom članku, izvanbračna zajednica koja ispunjava navedene pretpostavke stvara osobne i imovinske učinke kao bračna zajednica te se na nju na odgovarajući način primjenjuju odredbe toga Zakona o osobnim i imovinskim odnosima bračnih drugova, odnosno odredbe drugih zakona kojima se uređuju odnosi u poreznim stvarima, osobni, imovinski i drugi odnosi bračnih drugova.
Kao što je već uvodno navedeno, postoji cijeli niz posebnih zakona koji uređuju definiciju odnosno način utvrđivanja izvanbračne zajednice radi ostvarivanja određenih prava, primjerice: Zakon o nasljeđivanju, Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji, Zakon o obveznim odnosima, Zakon o socijalnoj skrbi, Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o područjima posebne državne skrbi, Kazneni zakon, Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, itd.
U razmatranju je li dopušteno i na koji način utvrditi postojanje izvanbračne zajednice (pozivom na odredbe Obiteljskog zakona) u nastavku dajemo kratki prikaz odluke Županijskog suda u Puli, Gž Ob-233/17 od 30. listopada 2017.
Naime, pobijanim rješenjem prvostupanjskoga suda odbačen je kao nedopušten prijedlog predlagatelja kojim su zahtijevali da se utvrdi postojanje njihove izvanbračne zajednice.
Protiv tog rješenja žalbu su pravovremeno podnijeli predlagatelji. Žalbu podnose zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, navode da su odredbom članka 433. Obiteljskog zakona (Narodne novine br. 103/15) taksativno nabrojane vrste izvanparničnih postupaka, kao obveznih prema tom Zakonu, ali činjenica što i postupak utvrđivanja izvanbračne zajednice nije taksativno naveden ne isključuje takvu zakonsku mogućnost kako to predlagatelji osnovano zahtijevaju, pa smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je njihov prijedlog odbacio kao nedopušten.
Tijekom postupka utvrđeno je da su prijedlogom od 8. kolovoza 2017. predlagatelji zahtijevali da se u izvanparničnom postupku utvrdi postojanje njihove izvanbračne zajednice i da je prvostupanjski sud, pobijanim rješenjem, takav njihov prijedlog odbacio kao nedopušten izražavajući pri tome pravno shvaćanje da u Obiteljskom zakonu nema odredbe kojom je propisan postupak utvrđenja izvanbračne zajednice po sporazumnom prijedlogu obje stranke, a da su odredbom članka 433. Obiteljskog zakona taksativno nabrojane vrste izvanparničnih postupaka, ali ne i postupak utvrđivanja izvanbračne zajednice kakav u ovom postupku zahtijevaju predlagatelji.
Ocjena drugostupanjskog suda je da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao nedopušten odbacio ovaj prijedlog predlagatelja, iako je to, u konkretnom slučaju, trebalo učiniti iz nešto drukčijih materijalnopravnih razloga koji, međutim, ne utječu na osnovanost prijedloga predlagatelja.
Odredbom članka 187. stavak 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da tužitelj u tužbi može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, dok je stavkom 2. tog članka propisano da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
Iz sadržaja ove zakonske odredbe proizlazi zaključak da se i određeni prijedlog u izvanparničnom postupku radi utvrđenja postojanja ili nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa može podnijeti samo kad je to posebnim propisima predviđeno i kad predlagatelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa.
Budući da predlagatelji, u konkretnom slučaju, u svom prijedlogu nisu naveli nikakav razlog da imaju određeni pravni interes za utvrđenje njihove izvanbračne zajednice, a niti je posebnim propisom predviđen zasebni izvanparnični postupak za takvo utvrđenje, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, pravilno odbacio taj njihov prijedlog kao nedopušten.