Načelna stajališta
U odluci broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. Ustavni sud je dijelom ponovio, a dijelom utvrdio načelna stajališta o tome kakvi uvjeti u zatvorima (prije svega u odnosu na veličinu ćelija) moraju biti te koja prava u svezi neadekvatnih uvjeta imaju osobe koje su u njima boravile.
Za uvjete boravka u zatvoru i pritvoru/istražnom zatvoru mjerodavni su sljedeći dijelovi članaka 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske:
Članak 23.
„Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ..."
Članak 25.
„Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo."
Člankom 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisano je:
" Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni."
Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja); stajalište Ustavnog suda iz odluke broj: U-IIIBi-890/2012 od 4. svibnja 2016. (Narodne novine br. 54/16).
U predmetu Muršić protiv Hrvatske (br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) Europski sud za ljudska prava (u nastavku: ESLJP) utvrdio je načelna stajališta u svezi s uvjetima u zatvoru:
"136. U svjetlu prethodno navedenih razmatranja, Sud potvrđuje standard od 3 m2 podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika koji prevladava u njegovoj sudskoj praksi kao relevantni minimalni standard na temelju članka 3. Konvencije. 137. Ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede članka 3. Teret dokaza leži na tuženoj Vladi koja bi, međutim, mogla oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora (...) 138. Čvrsta pretpostavka povrede članka 3. obično će se moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni: (1) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna (vidi prethodni odlomak 130.); (2) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe (vidi prethodni odlomak 133.); (3) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru (...)."
Dakle, ESLJP je u predmetu Muršić protiv Hrvatske utvrdio relevantne standarde za odlučivanje hoće li ili neće doći do povrede članka 3. Konvencije zbog nedostatka osobnog prostora. Konkretno, kod procjene nastanka povrede članak 3. Konvencije zbog uvjeta u zatvorima, moraju se uzeti u obzir sljedeća tri elementa:
a) svaki zatvorenik pojedinačno mora imati svoje mjesto za spavanje u ćeliji
b) svatko mora raspolagati s najmanje 3 m2 površine poda
c) ukupna površina ćelije mora biti takva da omogućava zatvorenicima/pritvorenicima da se slobodno kreću između namještaja.
Nepostojanje bilo kojeg od navedenih elemenata stvara samo po sebi jaku pretpostavku da su uvjeti u zatvoru/pritvoru ponižavajuće postupanje i u suprotnosti s člankom 3. Konvencije (vidi predmet Ananyev i dr. protiv Rusije, br. 42525/07 i 60800/08, § 148., presuda od 10. siječnja 2012.; vidi dalje predmet Olszewski protiv Poljske, br. 21880/03, § 98., presuda od 2. travnja 2013.).
Redovni sud svoju odluku o naknadi štete mora obrazložiti dostatnim i relevantnim razlozima. Mora, između ostalog, jasno i detaljno utvrditi u kojem razdoblju je podnositelj bio u kojem zatvoru, u kojoj ćeliji i u kakvim konkretnim uvjetima, te je li i u kojem razdoblju podnositelj imao na raspolaganju manje ili više od 3 m2. Ti podaci mogu se pribaviti od nadležnih tijela koja tim podacima raspolažu.
Ako je podnositelj u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2, taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima). Teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.
Ako utvrđeno stanje u svakom konkretnom parničnom postupku upućuje na povredu dostojanstva osuđenika/zatvorenika/pritvorenika to predstavlja osnovu za dosuđenje primjerenog oblika popravljanja neimovinske štete (tako i u odluci Ustavnog suda broj: U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008.).
Hoće li se raditi o postupanju koje predstavlja povredu dostojanstva u kontekstu prava osuđenika/zatvorenika/pritvorenika ovisi o svim okolnostima konkretnog slučaja te sudovi u toj procjeni trebaju voditi računa kako o objektivnim tako i o subjektivnim kriterijima (fizički i psihički utjecaj određenog postupanja na konkretnu osobu), te o osobnim karakteristikama određene osobe (dob, spol, zdravstveno stanje itd.).
Konkretan slučaj
Predmet parničnog postupka koji je prethodio ustavnosudskom u predmetu broj: U-III-5725/2016 bio je podnositeljev tužbeni zahtjev protiv tuženice Republike Hrvatske radi naknade nematerijalne štete nastale povredom prava osobnosti (pravo na tjelesni, psihički i duševni integritet, te pravo dostojanstva) za vrijeme njegovog izdržavanja pritvora i kazne zatvora u zatvorima u Varaždinu i Zagrebu. U tužbi je naveo da je u razdoblju od 20. travnja do 29. srpnja 2010. bio u pritvoru u zatvoru u Varaždinu, a od 29. srpnja 2010. do 6. prosinca 2011. u zatvoru u Zagrebu, nakon čega je bio u zatvoru u Varaždinu do 14. svibnja 2012. kada je pušten na slobodu. Nadležni sudovi odbili su tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud je zaključio:
"Iz takvog iskaza tužitelja jasno i nedvojbeno proizlazi da u zatvoru u Varaždinu nije boravio u uvjetima koji su protivni čl. 3. Konvencije, jer je svaki pritvorenik imao vlastito mjesto za spavanje i minimalno 3 m2 osobnog prostora, te je ukupna površina ćelija u kojima je boravio bila takva da su se pritvorenici mogli slobodno kretati, a isto tako imali su i odvojeni sanitarni čvor. Neke od ćelija nisu imale danje svjetlo, međutim to je kompenzirano mogućnošću kretanja na otvorenom. (...) Što se tiče uvjeta za vrijeme tužiteljevog boravka u zatvoru u Remetincu u Zagrebu iz iskaza tužitelja također proizlazi da je imao minimalno 3 m2 osobnog prostora na raspolaganju, te je imao mogućnost privatne upotrebe wc-a jer je isti bio odijeljen pregradom i pomičnim vratima, (...) sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev navodeći da tužitelj nije dokazao postojanje povrijeđenog prava osobnosti koje bi bilo takve težine, jakosti i trajanja da bi opravdavalo dosuđenje pravične novčane naknade. Takav zaključak prihvaća i ovaj, viši, sud, budući da tužitelj nije dokazao da bi bio izvrgnut ponižavajućem postupanju koje mora prelaziti određeni minimalni stupanj težine da bi bilo obuhvaćeno čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pri čemu se ocjenjuje ima li svaki pritvorenik vlastito mjesto za spavanje, minimalno 3 m2 osobnog prostora na raspolaganju, te je li ukupna površina ćelije tolika da se pritvorenici mogu slobodno kretati između namještaja. Stoga sud ocjenjuje može li se nedostatak jednog od tih uvjeta kompenzirati na primjer pristupom fizičkim vježbama na otvorenom zraku, prirodnim svjetlom ili zrakom, dostupnošću ventilacije, prikladnošću grijanja, mogućnošću privatne upotrebe wc-a sukladno s osnovnim higijenskim zahtjevima."
Ustavni sud utvrdio je da je podnositelj u tužbi tvrdio da je boravio u sljedećim zatvorima:
- od 20. travnja 2010. do 29. srpnja 2010. (tri mjeseca i devet dana) bio je u zatvoru u Varaždinu, u sobi broj 13 veličine 18 m2 (sanitarni čvor uključen) u kojoj je boravilo šest osoba (3 m2 po osobi); navodi da je cijeli dan bio u sobi, da u sobi nije bilo svježeg zraka te da je soba bila slabo osvijetljena;
- od 29. srpnja 2010. do 6. prosinca 2011. (jedna godina, četiri mjeseca i sedam dana) bio je u zatvoru u Zagrebu, u sobi veličine 18 m2 (sanitarni čvor uključen) u kojoj je boravilo osam osoba (2.25 m2 prostora po osobi);
- od 7. prosinca 2011. do 14. svibnja 2012. (pet mjeseci i sedam dana) bio je u zatvoru u Varaždinu, prvo u sobi broj 14 veličine od 8 m2 (sanitarni čvor uključen) u kojoj su boravile tri osobe (2.66 m2 prostora po osobi), zatim u sobi broj 15 veličine 6 m2 za 2 osobe (3 m2 prostora po osobi), a nakon toga u sobi broj 4 veličine 8 m2 za četiri osobe (2 m2 prostora po osobi); tvrdio je da nema mogućnosti rada, a da su ostale aktivnosti bile svedene na minimum.
Republika Hrvatska (tuženica) u postupku u svom odgovoru na tužbu priznaje navode vezane uz zatvor u Varaždinu koji se odnose na veličinu i prostornost, no navodi dodatne pogodnosti (dva sata dnevno na svježem zraku, mogućnost kretanja izvan spavaonica, sobe tijekom dana otvorene, prostor hodnika koristi se kao dnevni boravak).
Vezano uz zatvor u Zagrebu tuženica tvrdi da je podnositelj tamo boravio od 29. srpnja 2010. do 15. rujna 2010.; ne osporava površinu te navodi da zatvor nema blagovaonicu, jede se u sobama uz dva sata na svježem zraku. Kada se radi dijagnostika (u pogledu upućivanja na izdržavanje kazne nakon pravomoćnosti presude) nema rada, slobodnih aktivnosti niti pogodnosti. Ističu se posljedice objektivnih okolnosti prekapacitiranosti. Za zdravstveno stanje tvrde da je posljedica njegovog alkoholizma.
Drugostupanjska presuda utvrđuje da podnositelj, unatoč priznanju tuženice o površinama ćelija u kojima je boravio (a koje su dijelom bile manje od 3 m2 po zatvoreniku) nije nikada boravio u ćeliji u kojoj je na raspolaganju imao manje od 3 m2.
Polazeći od navedenih načelnih stajališta ESLJP-a (točka 6.2. obrazloženja ove odluke), Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju sudovi nisu utvrdili površinu ćelija/soba u kojima je podnositelj boravio u zatvoru u Varaždinu odnosno u zatvoru u Zagrebu (tužba i odgovor na tužbu ne podudaraju se ni u pogledu površine ćelija ni u pogledu razdoblja kad je podnositelj bio u kojem zatvoru, a tuženica priznaje boravak u ćelijama površine manje od 3 m2 po osobi kao minimalne površine koja se, prema standardima ESLJP-a, mora osigurati zatvoreniku odnosno pritvoreniku). Osim toga, nije utvrđeno je li podnositelj mogao redovito zadovoljavati svoje higijenske potrebe, je li i koliko mogao boraviti na svježem zraku i koristiti slobodno vrijeme (bilo na otvorenom ili u prostorijama samog zatvora), te kako su te pogodnosti utjecale na smještaj podnositelja u ćelije s površinom manjom od 3 m2 po osobi, posebice imajući u vidu stajališta ESLJP-a u predmetu Muršić protiv Hrvatske odnosno jesu li eventualni nedostaci u pogledu osobnog prostora kompenzirani na drugi način.
Ustavni sud zbog toga ocjenjuje da osporenim odlukama sudovi nisu na djelotvoran način zaštitili ustavno pravo podnositelja da zatvorsku kaznu izvršava u uvjetima koji su propisani mjerodavnim standardima. Zbog toga je došlo do povrede prava iz članka 25. stavka 1. Ustava u proceduralnom aspektu.
Završne napomene
Osim toga, valja napomenuti da osuđenici još za vrijeme izdržavanja kazne zatvora mogu podnijeti pritužbu na uvjete u zatvoru u smislu članka 15. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, kako bi se uvjeti poboljšali dok su još u zatvoru. No, dosuđenje naknade štete u parnici nije uvjetovano prethodnim korištenjem tog pravnog sredstva. Radi se o dva zasebna sredstva koja su usmjerena različitim ciljevima. Navedeni zahtjev ima za cilj da povreda prava osobnosti u zatvoru prestane odmah i da se osuđenik premjesti u zakonske uvjete boravka u zatvoru, dok naknada štete služi radi obeštećenja zbog pretrpljenih povreda osobnosti i dostojanstva (te moguće i zdravlja) za vrijeme boravka u zatvoru.
Posebno treba pripaziti da je teret dokaza u parnicama na državi (upravi zatvora i sl.) koja treba dokazati da su uvjeti u zatvoru bili u skladu sa zakonom tj. adekvatni.
dr. sc. Robert Peček