Podnositeljice zahtjeva bile su zaposlene kao blagajnice u španjolskom lancu supermarketa. Nakon što je poslovođa utvrdio nepodudarnosti između stanja na skladištu i dnevne prodaje, vlasnik lanca odlučio je uz pomoć video nadzora istražiti moguće krađe. Postavio je vidljive i skrivene kamere, pri čemu je zaposlenike obavijestio samo o onim vidljivima.
Podnositeljice zahtjeva uhvaćene su skrivenim kamerama kako kradu te pomažu kupcima i kolegama krasti robu iz dućana, nakon čega su dobile otkaz.
Tri od pet podnositeljica zahtjeva potpisale su sporazum u kojem su priznale sudjelovanje u krađama te su se obvezale da neće osporavati otkaz pred radnim sudom, a poslodavac se obvezao da neće protiv njih pokrenuti kazneni postupak. Druge dvije podnositeljice nisu potpisale sporazum. U konačnici, svih pet podnositeljica zahtjeva je osporavalo otkaz na sudu, međutim, sud je ocijenio njihove otkaze opravdanima, a video dokaze zakonitima.
U postupku pred Europskim sudom za ljudska prava (u nastavku: Europski sud) podnositeljice zahtjeva prigovarale su da je povrijeđeno njihovo pravo na privatni život iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija) i pravo na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije.
Europski sud je zaključio kako, bez obzira na to što je za sporni video nadzor odgovoran vlasnik privatne tvrtke, država ima pozitivnu obvezu uspostaviti odgovarajuću ravnotežu između zaštite privatnog života svojih građana i interesa poslodavca.
Prema španjolskom zakonu pojedince se mora na jasan način obavijestiti o prikupljanju i obradi osobnih podataka. Međutim, unatoč tome što podnositeljice zahtjeva na to nisu bile upozorene, domaći sudovi su opravdali tajni video nadzor postojanjem opravdane sumnje da se događaju krađe, pri čemu, prema njihovom stajalištu, nije bilo drugog (blažeg) načina da se krađe dokažu i time zaštiti interes poslodavca.
Europski sud podsjetio je da je u sličnoj situaciji, u predmetu Köpke protiv Njemačke utvrdio da nije došlo do povrede prava (tajno) snimanih zaposlenika jer, za razliku od španjolskog, u njemačkom zakonodavstvu nisu postojale jasne odredbe o načinu korištenja video nadzora u takvim slučajevima, a i sam video nadzor koji se provodio u tom predmetu bio je ograničen. No, u ovom slučaju, video nadzoru bili su podvrgnuti svi zaposlenici, kroz nekoliko tjedana, tijekom čitavog radnog vremena.
Europski sud nije se složio sa španjolskim sudovima u pogledu proporcionalnosti mjera, posebno kada se imaju u vidu izričite odredbe španjolskog zakona o informiranju osoba pod nadzorom. Smatrao je, također, da se zaštita interesa poslodavca mogla postići i blažim mjerama, primjerice, davanjem podnositeljima općih informacija o nadzoru. Stoga je Europski sud zaključio da su španjolski sudovi propustili uspostaviti ravnotežu između interesa svih uključenih, na štetu podnositeljica i njihovog prava na privatni život.
Iako je utvrdio da je video nadzorom povrijeđeno pravo na privatni život podnositeljica, Europski sud je ocijenio da korištenjem snimki nadzorne kamere u sudskom postupku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje u radnom sporu, jer su, među ostalim, osim video snimki korišteni i drugi dokazi.
Svakoj podnositeljici zahtjeva Europski sud dosudio je 5.000 eura na ime nematerijalne štete.
Morana Briški, dipl. iur.