Budući da će u nastavku biti riječi o stvarnoj nadležnosti prekršajnih sudova, uvodno ćemo istaknuti da su u Prekršajnom zakonu (NN. br. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15 i 70/17, dalje: PZ), kao temeljnom aktu prekršajnog prava, u Glavi XII. sadržane opće odredbe (članak 93. do 103.) kojima se uređuje nadležnost prekršajnih sudova, ali i tijela državne uprave. Tako u članku 93. stavku 1. PZ propisuje da u prekršajnim predmetima sude prekršajni sudovi i Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, dok se posebnim zakonom može propisati stvarna nadležnost tijela državne uprave za vođenje prekršajnog postupka u prvom stupnju, osim u postupku po prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga. Prema stavku 2. citiranog članka, sudovi uvijek sude maloljetnim počiniteljima prekršaja „osim ako ovim Zakonom nije propisano drukčije“, uz napomenu da potonja formulacija više nema pravno značenje s obzirom na to da Prekršajni zakon više ne propisuje iznimku od temeljnog pravila da počinitelju prekršaja koji je u vrijeme počinjenja prekršaja bio maloljetan uvijek sude sudovi.
Odredba članka 102. stavka 1. PZ-a obvezuje sud da po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost te čim primijeti da nije nadležan, obvezan je rješenjem proglasiti se nenadležnim, a nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti nadležnom sudu, odnosno drugom nadležnom prekršajnom tijelu. Tako će prema članku 161. stavku 1. PZ-a sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad najprije ispitati nadležnost suda i ako ustanovi da sud nije nadležan (stvarno ili mjesno) rješenjem će se oglasiti nenadležnim i po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti nadležnom sudu ili drugom tijelu postupka.
K tome, prema odredbi članka 103. stavka 5. PZ-a o sukobu nadležnosti sudova i tijela državne uprave koja vode prekršajni postupak odlučuje Ustavni sud Republike Hrvatske.
U tom kontekstu člankom 181. točkom 1. PZ-a propisano je da će presudu kojom se optužba odbija sud izreći ako za suđenje nije stvarno nadležan. Smatramo da bi se takva odluka trebala donijeti u slučaju kada se tijekom trajanja postupka (glavne rasprave) utvrdi stvarna nenadležnost suda.
Odredbe članka 96. PZ-a propisuju da su tijela državne uprave, uz ostalo, nadležna odlučivati u prvom stupnju o prekršajima kada je to propisano posebnim zakonom, a sukladno takvim zakonima tijela državne uprave koja su stvarno nadležna za suđenje u prvostupanjskom prekršajnom postupku su: carinska uprava, porezna uprava, Financijski inspektorat Republike Hrvatske, lučke kapetanije i voditelj prekršajnog postupka za prekršaje u području civilnog zrakoplovstva.
Sukladno tome, Zakon o trgovini (NN br. broj 87/08, 116/08, 76/09 - Odluka USRH, 114/11, 68/13 i 30/14) u članku 76. propisuje da prekršajni postupak za prekršaje propisane tim Zakonom u prvom stupnju vodi Ministarstvo financija, Carinska uprava, ako se postupak vodi na temelju prijave ili optužnog prijedloga Ministarstva financija, Carinske uprave.
S tim u vezi potrebno je ukazati na odredbu članka 195. stavka 1. točke 6. PZ-a prema kojoj bitna povreda odredaba prekršajnog postupka (apsolutno bitna povreda) postoji ako je odluku donio sud koji zbog stvarne nadležnosti nije mogao suditi u toj stvari, s tim da sukladno članku 202. stavku 1. PZ-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, već samo ako su istaknute u žalbenim prigovorima.
Tako je u konkretnom predmetu ovlašteni tužitelj Ministarstvo financija, Carinska uprava izdao prekršajni nalog protiv okrivljenika zbog prekršaja iz članka 71. stavka 1. podstavka 6. Zakona o trgovini, protiv kojega su okrivljenici podnijeli prigovor, te je taj prekršajni nalog, nakon stavljanja izvan snage, transformiran u optužni prijedlog.
Međutim, u povodu takvog optužnog akta tužitelja Ministarstva financija, Carinske uprave prvostupanjski postupak vodio je prekršajni sud, te je nakon provedenog postupka donio presudu kojom je okrivljenike (pravnu osobu i odgovornu osobu u pravnoj osobi) proglasio krivima i izrekao im novčane kazne za počinjenje prekršaja iz članka 71. stavka 1. točke 6. Zakona o trgovini. Protiv takve presude okrivljenici su pravodobno podnijeli žalbu, uz ostalo, i zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, prigovarajući i stvarnoj nadležnosti prekršajnog suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari.
Rješavajući predmet, drugostupanjski sud je nakon ocjene žalbenih navoda okrivljenika utvrdio da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, kako to osnovano prigovaraju žalitelji, te je sukladno odredbi članka 206. stavka 1. Prekršajnog zakona, prihvaćajući žalbu okrivljenika osnovanom, ukinuo pobijanu presudu.
U obrazloženju drugostupanjske odluke apostrofira se da je odredbom članka 94. stavka 1. točke 1. PZ-a propisano da su prekršajni sudovi nadležni suditi u prvom stupnju za sve prekršaje, osim za one za koje je zakonom propisana nadležnost tijela državne uprave. Nadalje, istaknuto je da je odredbom članka 76. Zakona o trgovini propisano da prekršajni postupak za prekršaje propisane tim Zakonom u prvom stupnju vodi Ministarstvo financija, Carinska uprava, ako se postupak vodi na temelju prijave ili optužnog prijedloga Ministarstva financija, Carinske uprave, a budući da u konkretnom slučaju prekršajni nalog Ministarstva financija, Carinske uprave stavljanjem izvan snage po prigovoru okrivljenika predstavlja optužni prijedlog tužitelja Ministarstva financija, Carinske uprave zbog prekršaja iz Zakona o trgovini, u ovom je predmetu za vođenje prekršajnog postupka u prvom stupnju nadležno Ministarstvo financija, Carinska uprava. Drugostupanjski sud dodaje da je odredbom članka 102. stavka 1. PZ-a propisano da je sud dužan paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost te će se, čim primijeti da nije nadležan, rješenjem proglasiti nenadležnim i da će nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti nadležnom sudu, odnosno drugom nadležnom prekršajnom tijelu.
Slijedom navedenoga, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, drugostupanjski sud daje uputu prema kojoj će se prvostupanjski sud, koji je stvarno nenadležan za postupanje u konkretnom predmetu, rješenjem proglasiti nenadležnim i nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti nadležnoj carinskoj upravi.
Međutim, možemo istaći da ipak postoji mogućnost da prekršajni postupak zbog prekršaja iz Zakona o trgovini u prvom stupnju vodi prekršajni sud, iako je prekršajni nalog izdan od strane carinske uprave. Naime, ako iz nekog razloga carinska uprava izda obavezni prekršajni nalog protiv određenog okrivljenika zbog prekršaja iz Zakona o trgovini, tada će u slučaju podnošenja prigovora protiv toga naloga predmet biti dostavljen nadležnom prekršajnom sudu radi vođenja prekršajnog postupka. U tom smislu valja ponoviti dio odredbe članka 93. stavka 1. PZ-a prema kojoj se posebnim zakonom može propisati stvarna nadležnost tijela državne uprave za vođenje prekršajnog postupka u prvom stupnju, osim u postupku po prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga (članci 239. do 244. Zakona). Tako je u odredbi članka 243. stavka 1. PZ-a propisano da kad tijelo koje je izdalo prekršajni nalog primi prigovor protiv prekršajnog naloga, bez odgode će ga, zajedno sa spisom predmeta, dostaviti prekršajnom sudu nadležnom prema mjestu počinjenja prekršaja.
Prema tome, prekršajni postupak za sve vrste prekršaja, pa tako i za prekršaje iz Zakona o trgovini, po prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga vode prekršajni sudovi, bez obzira što je posebnim zakonom propisana stvarna nadležnost tijela državne uprave za vođenje prekršajnog postupka u prvom stupnju, čime se ostvaruje sudska kontrola s obzirom na to da sukladno članku 244. stavku 3. PZ-a protiv presude donesene u postupku vođenom u povodu podnesenog prigovora protiv obaveznog prekršajnog naloga nije dopuštena žalba, pa bi, dakle, u tom slučaju postupak završavao pred carinskim tijelom bez mogućnosti sudske kontrole zakonitosti odluka tijela državne uprave u povodu redovnog pravnog lijeka, što bi bilo suprotno članku 19. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske koji jamči sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.
Željko Kudrić, dipl. iur.