Najznačajnije novine koje je taj Zakon donio su snižena porezna stopa na 4% (do 31.12.2016. porez na promet nekretnina plaćao se po stopi od 5%), naplaćeni iznos poreza na promet nekretnina u cijelosti se smatra prihodom općine odnosno grada gdje se nalazi nekretnina te je ukinuto oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina radi rješavanja vlastitog stambenog pitanja.
Budući da se oporezuje promet nekretnina treba naglasiti da Zakon pod tim pojmom smatra građevine (stambene, poslovne i sve druge zgrade kao i njihovi dijelovi) te zemljišta (poljoprivredna, građevinska i dr.). Obveznik plaćanja poreza je stjecatelj nekretnine, a pri zamjeni nekretnina obveznik je svaki sudionik u zamjeni, i to za vrijednost nekretnine koju stječe. Ako se stječe idealni dio nekretnine, obveznik poreza na promet nekretnina je svaki stjecatelj posebno (članak 6. Zakona).
Budući da se porezom na promet nekretnina, u propisanim slučajevima, oporezuje promet nekretnina, odnosno stjecanje nekretnine, prema članku 4. Zakona prometom nekretnina smatra se svako stjecanje vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj, a stjecanjem nekretnine smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela, stjecanje temeljem zakona te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba.
U sudskoj praksi, kao i u praksi Porezne uprave Ministarstva financija RH, često se javljaju pitanja vezana uz porez na promet nekretnina. Tako je u jednom sudskom postupku bilo sporno je li izjava knjižnog vlasnika o prijenosu (darovanju) nekretnine temelj za oporezivanje porezom na promet nekretnina. Riječ je o presudi Visokog upravnog suda RH, poslovni br. Us-8969/2011-6 od 30. listopada 2014. Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Porezne uprave, Područni ured S., Ispostava S. od 22. rujna 2008., kojim rješenjem je tužitelj zadužen obvezom plaćanja poreza na promet nekretnina u iznosu od 7.462,50 kn.
U tužbi kojom osporava rješenje tuženika, tužitelj ističe da je u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo koje je donijelo porezno rješenje pogrešno utvrdilo osnovu stjecanja vlasništva tužitelja. Tužitelj je predmetnu nekretninu stekao u vlasništvo temeljem ugovora o darovanju sklopljenim s A., M. i M. V., koji je ovjeren kod javnog bilježnika i prijavljen Poreznoj upravi dana 2. prosinca 1998. Porezna uprava je utvrdila da taj ugovor ne podliježe plaćanju poreza na promet nekretnina, jer je daroprimac prvi nasljedni red u odnosu na darovatelja te taj ugovor o darovanju prileži spisu predmeta. Međutim, taj ugovor nije bio podoban za provedbu kroz zemljišne knjige iz razloga što darovatelj kao stvarni vlasnik nije ujedno kao takav bio upisan u zemljišne knjige, već je to bio K. D. Za uknjižbu prava vlasništva tužitelju je bilo nužno da imenovani izda tabularnu izjavu kojom ovlašćuje tužitelja da se uknjiži kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, što je ovaj i učinio izjavom ovjerenom od strane javnog bilježnika. Tuženik kao porezni organ nije smio izvesti zaključak da je promet nekretnina izvršen temeljem izjave K. D. radi čega smatra osporeno rješenje nezakonitim, te predlaže da se tužba uvaži i rješenje poništi.
Iz spisa predmeta vidljivo je da je rješenjem Porezne uprave, Područni ured S., Ispostava S. od 22. rujna 2008. tužitelju razrezan porez na promet nekretnina uz obrazloženje da tužitelj stječe nekretnine temeljem izjave od K. D. koja je ovjerena kod javnog bilježnika, a odnosi se na stjecanje vlasništva k.č. 5600/3 k.o. S. u površini od 199,00 m2. Navedena izjava koju je D. K. dao i ovjerio kod javnog bilježnika potvrđuje da je ugovor o darovanju sklopljen između A. V. kao darovatelja s jedne strane i tužitelja kao daroprimca s druge strane, a kojim ugovorom je tužitelj stekao u vlasništvo nekretninu označenu kao k.č. 5600/3 k.o. S. te mu davatelj izjave priznaje pravo vlasništva i ovlašćuje ga da na temelju te izjave, bez ikakvog daljnjeg znanja, pitanja ili pristanka davatelja može odmah zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva idealnog dijela nekretnine na svoje ime.
Odredbom članka 4. stavak 2. Zakona o porezu na promet nekretnina (Nar. nov., br. 69/97, 26/00 i 153/02 – riječ je o danas nevažećem propisu, ali odredbu gotovo istog sadržaja ima i važeći Zakon o porezu na promet nekretnina) propisano je da se stjecanjem nekretnine smatra kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluke suda ili drugog tijela te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba.
Temeljem te odredbe, opravdano tužitelj ukazuje u tužbi da izjava dana od strane treće osobe kako mu je poznato da je tužitelj stekao vlasništvo nad nekretninama temeljem ugovora o darovanju, nije osnova stjecanja nekretnina te tako ne podliježe niti plaćanju poreza na promet nekretnina u smislu odredbi Zakona o porezu na promet nekretnina. Tužitelj je nekretnine stekao temeljem ugovora o darovanju, koji je Poreznoj upravi prijavljen dana 2. prosinca 1998. godine, a Porezna uprava je utvrdila da prijenos vlasništva na nekretninama po tom ugovoru ne podliježe plaćanju poreza na promet nekretnina temeljem odredbe članka 13. stavak 1. točka 1. naprijed citiranog Zakona.
Dakle, sama izjava treće osobe (upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika) da je tužitelj stekao vlasništvo nekretnine na temelju ugovora o darovanju, dana radi uknjižbe vlasništva u zemljišnoj knjizi, nije osnova stjecanja nekretnine i ne podliježe plaćanju poreza na promet nekretnina.