U svakodnevnom životu pojavljuju se i nedoumice oko odgovornosti za dugove i štete koje prouzrokuje jedan bračni drug, posebice ako je dug i/ili šteta nastala odnosno prouzrokovana u obavljanju neke djelatnosti čijim se obavljanjem uvećava vrijednost suvlasničke imovine bračnih drugova. Te se nedoumice pojavljuju najviše u vezi s odnosom i položajem bračnog druga dužnika/osobe odgovorne za štetu i vjerovnika/oštećenika.
Bračna stečevina i odgovornost za štetu
Kao što je već navedeno, prema zakonima koji reguliraju bračne i izvanbračne zajednice u RH, ali i u Europi i svim modernim zemljama, bračnom stečevinom smatra se ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine (čl. 36. Obiteljskog zakona, Narodne novine br. 103/15, u nastavku: ObZ). U bitna obilježja bračne stečevine ubrajaju se: imovina, rad, trajanje bračne zajednice i suvlasništvo kao pravna narav bračne stečevine.1 „U tom smislu bi bračnu stečevinu trebala činiti sva subjektivna imovinska prava koja proizlaze iz imovinskopravnih odnosa bračnih drugova pod daljnjim uvjetima postojanja rada i bračne zajednice u vrijeme njihovog stjecanja. Povezujući zakonsku definiciju bračne stečevine s teorijskom definicijom imovine, proizlazi kako u bračnu stečevinu osim stvarnih prava poput prava vlasništva i drugih stvarnih prava ulaze i prava na tražbine koja izviru iz obveznopravnih odnosa u koje je stupio ili se našao jedan od bračnih drugova. Iz toga bi nadalje proizlazilo da bi jedan bračni drug ex lege imao pravo na dio tražbine koja pripada drugom bračnom drugu - vjerovniku određenog obveznopravnog odnosa. Međutim, ovo bi bilo u potpunoj suprotnosti s pravnom naravi obveznopravnog odnosa, jer ovaj djeluje samo između strana koje se nalaze u određenom obveznom odnosu.2 Stoga, uzimajući u obzir relativnost obveznog prava, u bračnu stečevinu ne bi ulazila sva imovina, nego samo ona koja se odnosi na subjektivna stvarna prava, za razliku od subjektivnih obveznih prava na tražbine, koja izvorno pripadaju isključivo onom bračnom drugu koji je sudionik određenog obveznog odnosa.“3
Tako npr. ako je samo jedan bračni drug kupac neke stvari, drugi bračni drug ne može mimo ugovora biti stranka tog dvostranoobveznog odnosa kupoprodaje, niti ima pravo na tražbinu poput zahtjeva za uknjižbom ili predajom stvari temeljem kupoprodaje, premda stječe stvarno pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem zakonske odredbe o bračnoj stečevini. Dakle, drugi bračni drug nema pravo na tražbinu prema prodavatelju, ali ima pravo na tražbinu prema bračnom drugu - kupcu, pod uvjetom da je stvar plaćena sredstvima stečenima temeljem rada i za trajanja bračne zajednice. Ista stvar je stečena temeljem dvije pravne osnove: kupoprodajnog ugovora u odnosu na onog bračnog druga koji je kupac i temeljem zakona (ObZ) u odnosu na drugog bračnog druga.
Kad se u literaturi stvarnog prava govori o stjecanju zarađenog u bračnoj zajednici, zapravo se govori o prijelazu dijela prava vlasništva stvari koju je stekao jedan bračni drug kao neposredan stjecatelj, na drugog bračnog druga.4 Bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici na stvarima koje ulaze u bračnu stečevinu, ako nisu drugačije ugovorili. Pitanje suvlasništva u jednakim dijelovima na bračnoj stečevini smatra se neoborivom predmnjevom (presumpcijom), u pogledu čega se izjasnila i sudska praksa,5 iako je u praksi vrlo čest slučaj da se u kupoprodajnom ugovoru kao kupac pojavljuje samo jedan od bračnih drugova. Unatoč tome, kupljena stvar ipak predstavlja zajedničko vlasništvo bračnih drugova.
Svaka osoba za prouzrokovanu štetu odgovara svojom cjelokupnom imovinom, sadašnjom i budućom. Postavlja se pitanje što je s pravom bračnog druga štetnika/osobe koja je odgovorna za štetu, te kakav je odnos tog bračnog druga i vjerovnika, tj. osobe koja je pretrpjela štetu i kojoj šteta treba biti naknađena. Ovo pitanje posebno je važno u slučajevima kad je osoba prouzrokovala veliku štetu, znatno višu nego li je procijenjena vrijednost vlastite imovine osobe odgovorne za štetu. Dakle, ako je osoba dužna naknaditi štetu, tada postoji njezin dug, a bračni drug nije dužan trpjeti namirenje štete iz vlastitog dijela imovine koja predstavlja bračnu stečevinu. Ovime se ne dira u pravila zemljišnoknjižnog prava i načelo povjerenja u zemljišne knjige, koji bi, po našem mišljenju, morali imati prednost u takvim slučajevima. Naravno, zbog zemljišnoknjižnih pravila i povjerenja u zemljišne knjige, bračni drugovi bi ipak morali trpjeti namirenje štete iz svojega dijela nekretnine.
Oko tog stajališta postoje mnoge kontroverze, te nema suglasnosti o tome treba li dati prednost pravilima zemljišnoknjižnog prava pred pravilima obiteljskog prava. Prema članku 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, ugovor koji je protivan prisilnim propisima je ništav odnosno ništetan, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Postoji veliki broj sudskih odluka koje daju prednost pravilima obiteljskog prava (misli se na pravila koja kažu da raspolaganje nekretninama jednog bračnog druga bez suglasnosti drugog ima za posljedicu ništetnost pravnog posla) pred pravilima zemljišnoknjižnog prava i pred načelom povjerenja u javne registre. U tom smislu, Ustavni sud je donio odluku (U-III-493/2002 od 13. listopada 2004.) kojom se opredijelio u korist pravila obiteljskog prava, na uštrb pravila o povjerenju u zemljišnu knjigu. U toj odluci, kojom je odbio ustavnu tužbu, Ustavni sud u bitnome navodi:
„4. Polazeći od odredaba članka 283. ZBPO i članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, u daljnjem tekstu: ZOO), prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da je ugovor o prodaji predmetne nekretnine sklopljen između prvotuženika i podnositelja ustavne tužbe, ništav. Slijedom toga, usvojio je tužbeni zahtjev tužiteljice, osim u dijelu kojim je od prvotuženika zatražena predaja posjeda nekretnine.
Županijski sud je odbio podnositeljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, prihvativši stajalište prvostupanjskog suda da je prvotuženik, sklopivši ugovor o prodaji s drugotuženikom, raspolagao zajedničkom imovinom protivno kogentnoj normi iz članka 283. ZBPO, što ima za posljedicu ništavost tog pravnog posla. U odnosu na žalbeni navod podnositelja da je u konkretnom slučaju stekao pravo vlasništva na temelju povjerenja u zemljišne knjige, Županijski sud ističe da zemljišnoknjižni upis ima svoj učinak samo u slučaju ispunjenja općih i posebnih pretpostavki za uknjižbu propisanih odredbama ZZK. Kako jedna od tih pretpostavki nije ispunjena (valjanost pravnog posla), stajalište je tog suda da se u konkretnom slučaju ne može steći pravo vlasništva niti na temelju povjerenja u zemljišne knjige. ....“
Nadalje, u svojoj odluci br. U-III-821/2007 od 18. lipnja 2008., Ustavni sud se, odbijajući ustavnu tužbu, pozvao na svoje prethodno citirano stajalište iz odluke broj: U-III-493/2002, čime je, dakle, potvrdio stajalište iz te odluke.
Mišljenja smo da te odluke nepravilno razrješuju sukob dvaju načela: načela zaštite imovinskih prava supružnika, s jedne, i načela zaštite sigurnosti u pravnom prometu, s druge strane. Nema dvojbe da su u nastaloj pravnoj situaciji u sukobu dva važna pravna načela, ali smatramo da treba dati prednost zaštiti sigurnosti u pravnom prometu, odnosno u konkretnom slučaju načelu zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Bračni drugovi nedvojbeno znaju ili bi morali znati tko je upisan u zemljišne knjige (zbog načela javnosti zemljišnih knjiga i slobode pristupa njima, ne mogu biti ekskulpirani od toga), te kao sudionici pravnog prometa imaju pravo i obvezu svoje odnose u zemljišnim knjigama učiniti vidljivima trećim osobama, upravo radi sigurnosti pravnog prometa. To znači da od bračnih drugova valja zahtijevati da svoje privatno-pravne odnose glede bračne stečevine moraju upisati u zemljišne knjige, jer bi u suprotnom bračni drugovi mogli zlorabiti okolnost da se radi o bračnoj stečevini i suvlasništvu na nekretninama. Pravni promet zahtijeva pouzdanost i sigurnost, a složenost pojma bračne stečevine uzrokuje nesigurnost trećih osoba koje su postupale u dobroj vjeri.
Ako bračni drugovi ne koriste mogućnost da njihovi imovinski odnosi budu vidljivi trećim osobama, to je onda njihov izbor, pa stoga valja primijeniti pravila koja štite povjerenje trećih poštenih osoba u zemljišne knjige, tako da osoba koja je upisana u zemljišne knjige kao vlasnik ima sva vlasnička prava, što podrazumijeva i pravo na sklapanje poslova o raspolaganju predmetnim nekretninama.6 Različiti su razlozi7 zbog kojih je samo jedan od bračnih drugova u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik nekretnine, ali smatramo da ni jedan od tih razloga ne bi smio biti važniji od sigurnosti pravnog prometa, jer je pravna sigurnost važan faktor u stabilnosti i prosperitetu države u cjelini.
Dakle, širenje prakse nepovjerenja u zemljišne knjige u značajnoj mjeri slabi i državu i javni poredak u cjelini. Prihvaćanjem i nastavljanjem prakse da drugi bračni supružnik naknadno (u fazi ovrhe) vindicira svoj zemljišnoknjižno neupisan suvlasnički dio bitno se slabi sigurnost pravnog prometa, jer treće osobe (vjerovnici) ostaju nezaštićeni. Takva praksa posve odstupa od prakse zemalja Europske Unije, napose od prakse u onim zemljama koje baštine austrijsko-njemački pravni krug zemljišnih knjiga i zemljišnoknjižnog prava.8
Nakon višegodišnjih lutanja i donošenja, po našem mišljenju, nepravilnih odluka, sudovi su ipak prepoznali važnost pravne sigurnosti i zaštite povjerenja poštenih osoba u zemljišne knjige. Tako je Ustavni sud, napokon, donio odluku (broj: U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.) kojom je dijelom izmijenio svoje ranije stajalište u vezi postojanja i zaštite bračne stečevine na nekretnini koja je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo samo jednog od supružnika, vezano uz provedbu ovršnog postupka radi naplate duga po kreditu, odnosno uz stajalište o apsolutnoj ništetnosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, čiji je predmet zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje ništetnosti kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige.
U toj odluci Ustavni sud je u bitnome naveo:
„ ... 10. U postupku je utvrđeno da je sporna nekretnina stečena radom supružnika za vrijeme trajanja bračne zajednice. Obzirom na vrijeme stjecanja kao mjerodavan zakon utvrđen je ZBPO, prema kojem takva imovina predstavlja njihovu zajedničku imovinu (članak 277. ZBPO-a), kojom oni raspolažu sporazumno (članak 283. stavak 1. ZBPO-a).
Slijedom navedenog, a polazeći od utvrđenja navedenih u točki 3. ovog obrazloženja prema kojem, sažeto: „nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima“, sudovi su tužiteljicu utvrdili suvlasnicom sporne zajedničke imovine. Stajalište sudova je da u odnosu između navedenog načela kao općeg pravnog načela i načela povjerenja u zemljišne knjige, prednost treba dati navedenom načelu.
Ustavni sud prihvaća stajalište redovnih sudova da su za utvrđivanje statusa sporne imovine, kao zajedničke imovine bračnih drugova, kao i načina raspolaganja njome, mjerodavne, prije svega, odredbe ZBPO-a. Međutim, u odsutnosti posebnih odredbi u tom zakonu kao lex specialis, u pogledu valjanosti raspolaganja tom imovinom kao zajedničkim vlasništvom, primjenjuju se odredbe općih propisa. U okolnostima konkretnog slučaja, to su odredbe ZOO-a (o apsolutnoj ili djelomičnoj ništavosti pravnih poslova) te ZV-a (o zajedničkom vlasništvu).
Iz mjerodavnih odredbi ZV-a (članak 61. stavak 2.), citiranih u točki 11. ovog obrazloženja, proizlazi da iznimno, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Naime, polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, u takvoj situaciji treća osoba valjano će steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige.
Proizlazi, dakle, da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe. ...
Naime, nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.
10.1. Primjeni li se navedeno stajalište na konkretan slučaj, to znači da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu nije moglo ograničiti samo na podnositeljicu (je li postupala s povjerenjem u zemljišne knjige), već i na tužiteljicu, koja je prema utvrđenjima iz točke 3. ovog obrazloženja od početka znala za raspolaganja svog supruga – sklapanje ugovora o kreditu s podnositeljicom, te zasnivanje hipoteke na cijeloj nekretnini radi osiguranja njegova vraćanja. Ona im se nije protivila jer ih je smatrala „razumnim“, pa posljedično nije ništa poduzimala da ih spriječi niti da zaštiti svoja vlasnička prava.
U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da je tužiteljica imala mogućnost zaštititi svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje (zahtijevati upis, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja, zahtijevati zabilježbu spora, tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom i dr.). Međutim, tužiteljica nije poduzela nijednu od navedenih radnji, već je tužbu za utvrđenje svog suvlasničkog dijela podnijela tek tri (3) godine nakon donošenja rješenja o ovrsi, a njezin suprug, drugotuženik u tom parničnom postupku, priznao je tužbeni zahtjev.
Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je u osobitim okolnostima konkretnog slučaja činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti (prethodnog) postupanja tužiteljice bitna za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava odnosno za prosudbu ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige. ...
Osim toga, u času kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga. ...
Sukladno utvrđenjima u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakoga konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa ...“
Možemo zaključiti da bi oštećenici, kojima bi štetu prouzrokovala osoba koja je u braku, morali biti zaštićeni na osnovi zemljišnoknjižnih pravila (naime, neoboriva je predmnijeva poznavanje stanja u zemljišnim knjigama i nitko se ne može pozivati da nije znao za postojanje nekog prava koje je upisano u zemljišne knjige), odnosno po načelu povjerenja u zemljišne knjige. Bez obzira što će oštećenik, dakle, biti zaštićen na osnovi zemljišnoknjižnih pravila, odnosno po načelu povjerenja u zemljišne knjige, u mnogim slučajevima to neće biti dostatno da se oštećenika obešteti, jer odgovorna osoba nema nekretnina u svojem vlasništvu, jer je šteta možebitno znatno viša od tržišne vrijednosti nekretnina na kojima je odgovorna osoba upisana kao vlasnik, i sl. Odgovorna osoba može imati vrlo vrijednu imovinu koja predstavlja bračnu stečevinu, a koja imovina se ne upisuje u javne registre (npr. novčana sredstva na štednim i drugim vrstama računa, umjetničke slike, zlato, i sl.), odnosno koja nije obuhvaćena pravilima o zaštiti povjerenja u javni registar, te će bračni drug te odgovorne osobe u vezi s takvom imovinom imati pravo zadržati svoj dio te imovine, pa oštećenik neće moći namiriti cjelokupno potraživanje naknade štete od odgovorne osobe.
Ako je jedna osoba štetnu radnju poduzela samostalno i neovisno o svojem bračnom drugu, tada ne možemo govoriti o podijeljenoj ili solidarnoj obvezi bračnih drugova, nego isključivo o samostalnoj obvezi jednog od bračnih drugova, koji je štetnik/odgovorna osoba u odnosu odgovornosti za štetu prema trećoj osobi, s obzirom na to da je temeljna karakteristika subjektivnog obveznog prava relativnost, što znači da obvezno pravo djeluje samo između stranaka koje se nalaze u obveznopravnom odnosu. Imajući u vidu činjenicu da svaka osoba, osim u iznimnim slučajevima, samostalno i isključivo odgovara za obveze koje proizađu iz njegova postupanja, uključujući i obveze naknade štete, ne može se zadirati u prava bračnog druga stečena na konkretnoj imovini. Ako bi radi namirenja tražbine koju vjerovnik ima prema jednom bračnom drugu bile poduzete ovršne radnje na cijeloj stvari koja je predmet bračne stečevine, drugi bračni drug, kao suvlasnik te stvari, mogao bi prema pravilima ovršnog prava podnijeti izlučni prigovor i tražiti od suda da proglasi ovrhu na toj stvari nedopuštenom. Smatramo da bi to moglo biti protivno načelu pravičnosti, te bi se moralo naći neko rješenje koje bi bilo povoljnije za oštećenika, kako bi se u što većoj mjeri izbjegli takvi problemi i olakšala izravna naplata oštećenika.
Zakonom o obveznim odnosima propisana je mogućnost da se na naknadu štete može obvezati i osoba koja za nju nije odgovorna. Takve izuzetne situacije, u kojima se uz pozivanje na pravičnost isključuje primjena općih pravila o odgovornosti za štetu, predviđene su u većini modernih odštetnopravnih sustava. Tu je, zapravo, najčešće riječ o situacijama kada bi, primjenom općih pravila o odgovornosti, oštećenik trebao ostati bez naknade štete jer je npr. štetnik bio deliktno nesposoban i stoga za prouzročenu štetu ne odgovara, a oštećenik naknadu ne može dobiti niti od osoba koje su bile dužne nad štetnikom voditi nadzor. Većina odštetnopravnih sustava u takvim situacijama, kroz primjenu načela pravičnosti, nastoji održati ravnotežu između interesa deliktno nesposobnoga štetnika i oštećenika. Takve situacije su zakonski regulirane i nisu nejasne (čl. 1060., 1072. i dr. ZOO-a).
No, za razliku od opisanih situacija, slučaj u kojemu bi, radi namirenja tražbine koju vjerovnik ima prema jednom bračnom drugu bile poduzete ovršne radnje na cijeloj stvari koja je predmet bračne stečevine, drugi bračni drug kao suvlasnik te stvari mogao prema pravilima ovršnog prava podnijeti izlučni prigovor i tražiti od suda da proglasi ovrhu na toj stvari nedopuštenom, nije zakonski reguliran i primjenjuje se status quo. Dakle, ako je jedna osoba odgovorna za štetu i ta osoba ima bračnog druga, postoji opasnost za oštećenika da se ne može namiriti od odgovorne osobe i da ostane uskraćen za naknadu (cjelokupne) štete, jer bračni drug odgovorne osobe ne dozvoljava provedbu ovrhe na svojem dijelu bračne stečevine. To bi zapravo značilo da je otvorena mogućnost malverzacijama s bračnom stečevinom, jer će mnoge osobe priznati svojem bračnom drugu pravo na bračnu stečevinu, čak i na onim stvarima koje ne bi predstavljale bračnu stečevinu, da bi umanjili vrijednost svojega suvlasničkog dijela predmetne imovine i time izbjegli plaćanje naknade štete.
Smatramo da bi, de lege ferenda, ovo trebalo urediti na način da bračni drugovi zajednički odgovaraju za štete, da bi se ojačalo načelo pravičnosti i pojačala materijalna i procesna zaštita oštećenika. Naime, prema važećim propisima (čl. 44. ObZ-a) i sudskoj praksi (npr. odluke VSRH: Rev x 351/2011-2, Rev 822/2009-2, Rev x 687/2009-2, i dr.), oba bračna druga odgovaraju solidarno bračnom stečevinom i vlastitom imovinom samo za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi namirenja tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice, te za obveze koje su bračni drugovi preuzeli zajednički u vezi s bračnom stečevinom, dok npr. troškovi nabave opreme, strojeva i sl., učinjeni za potrebe poslovanja poduzeća jednog od bračnih drugova, kao ni obveze naknade štete koju je prouzrokovao jedan bračni drug obavljajući svoju djelatnost, nemaju značenje troškova/obveza bračne zajednice, te u tom slučaju nema solidarne odgovornosti bračnih drugova. Smatramo da takva praksa nije pravilna i nije u skladu s načelom pravičnosti.
Vrlo su česte situacije da jedan od bračnih drugova prouzrokuje štetu obavljanjem svoje djelatnosti (npr. odvjetnik, javni bilježnik, inženjer, stomatolog i sl. osobe u obavljanju svoje djelatnosti). Trenutno hrvatski sudovi smatraju da je odgovornost za takve štete isključivo na bračnom drugu koji obavlja djelatnost u svezi koje je šteta nastala. S obzirom na to da osoba koja obavljanjem svoje djelatnosti ne zarađuje isključivo za sebe, nego svojim radom, u pravilu, uvećava i bračnu stečevinu (koja je u suvlasništvu njegova bračnog druga), te od obavljanja te djelatnosti njegov bračni drug ima izravnu korist, smatramo da bi za takve štete i bračni drug štetnika trebao odgovarati, solidarno sa štetnikom, do visine vrijednosti svoga dijela bračne stečevine. Na taj način izbjegle bi se malverzacije s fiktivnim prijenosima imovine na bračne drugove, radi izbjegavanja snošenja odgovornosti za štetu, te bi se time ojačalo načelo pravičnosti i pojačala materijalna i procesna zaštita oštećenika.
Primjera radi, ako netko kao vjerovnik/zajmodavac pozajmi veću količini novca dužniku/ zajmoprimcu, kako bi ovaj nabavio strojeve za trgovačko društvo kojem je dužnik jedini vlasnik, te, nakon što te strojeve zaista i nabavi, dužnik umre, prema trenutnoj sudskoj praksi bračni drug dužnika neće biti odgovoran vjerovniku za povrat zajma, jer se troškovi nabave opreme, strojeva i sl. učinjeni za potrebe poslovanja poduzeća jednog od bračnih drugova ne smatraju troškovima bračne zajednice, iako bračni drug dužnika ima pravo na upis svojega prava vlasništva na polovici udjela u trgovačkom društvu, na osnovi bračne stečevine. Iako će nasljednici imati odgovornost za dugove (do visine naslijeđene imovine), dio udjela u trgovačkom društvu koji bračni drug dužnika ima na osnovi bračne stečevine ne predstavlja naslijeđenu imovinu, pa nema odgovornosti za taj iznos, čime je vjerovnik izravno oštećen. Dakle, iako je bračni drug dužnika imao izravnu korist od zajma (uvećala se vrijednost poduzeća čija polovica predstavlja bračnu stečevinu tog bračnog druga), on nema nikakve odgovornosti za povrat tog zajma.
Isto tako, ako npr. odvjetnik A obavljanjem svoje djelatnosti zaradi veliku neto dobit na kraju godine, ako nemaju bračni ugovor, njegov bračni drug je suvlasnik pola zarađenog novca. Ako taj odvjetnik osobi B obavljanjem odvjetničke djelatnosti prouzrokuje višemilijunsku imovinsku štetu, a osiguran je od odgovornosti samo na minimalnu osiguranu svotu od 800.000,00 kn, razliku do pune naknade štete odvjetnik će osobi B morati isplatiti iz vlastite imovine koja predstavlja samo polovicu dobiti ostvarene obavljanjem odvjetništva, jer je druga polovica u vlasništvu bračnog druga odvjetnika A. Dakle, odvjetnik A možda neće imati dovoljno vrijednu vlastitu imovinu, te osoba B možebitno neće dobiti punu naknadu štete, iako će bračni drug odvjetnika A imati jednako vrijednu imovinu kao i odvjetnik A, ali bračni drug odvjetnika A prema trenutnim propisima neće imati obvezu naknade štete osobi B, bez obzira što je imovina tog bračnog druga uvećana upravo obavljanjem odvjetništva osobe A, pa čak i radnjama koje su prouzrokovale štetu osobi B.
Zaključak
Obveze proizašle iz delikata imaju značajnu ulogu u pravnom prometu i svakodnevnom životu. Unatoč ponašanju s velikom pažnjom i odgovornošću, štete ipak nastaju i treba ih se naknaditi. Smatramo da je, ako bračni drug osobe koja obavlja djelatnost ima izravnu korist od obavljanja te djelatnosti, realno i ispravno očekivati da bi taj isti bračni drug u tom slučaju morao i odgovarati za štete koje se prouzrokuju u obavljanju te djelatnosti odnosno u svezi s njom. Ta bi odgovornost bračnog druga osobe odgovorne za štetu morala biti solidarna, do vrijednosti njegova dijela bračne stečevine. Iako smatramo da bi se oštećenicima znatno poboljšao procesni položaj u postupcima za naknadu štete, kad bi naknadu štete mogli tražiti od oba bračna druga, alternativno, kumulativno ili sukcesivno, te da je stoga uvođenje solidarne odgovornosti bračnih drugova za naknadu štete proizašle u vezi s obavljanjem gospodarske djelatnosti ispravan i poželjan put u evoluciji toga sustava građanskopravne odgovornosti, ostaje za vidjeti kako će se odgovornost bračnih drugova za štete razvijati u budućnosti.
Jure Plećaš, dipl. iur.
_____________
^ 1 Usp. Korać Graovac, A., Imovinski odnosi, u Alinčić, M. et al, Obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, str. 501. Isto tako Sučević, M., Nekretnine kao predmet bračne stečevine u: Dika, M., Jelčić, O., Josipović, T., Jug, J., Kontrec, D., Marković, N., Sučević, M. i Trzun, J., Nekretnine kao objekti imovinskih prava, Narodne novine d.d., Zagreb, 2006., str. 45.
^ 2 Pravni odnos između dužnika i vjerovnika ne tiče se trećih osoba i stoga obvezno pravo ne može djelovati protiv njih. U obveznom odnosu osobe su točno određene. Vidi: Klarić, P. i Vedriš, M., Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2006., str. 379.
^ 3 Rešetar B., Jispović U., Sporna pitanja bračne stečevine s osvrtom na bankovne ugovore bračnih drugova, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 50, 1/2013., str. 117.
^ 4 Usp. N. Gavella, N., Stjecanje prava vlasništva u Gavella, N., Josipović, T., Gliha, I., Belaj, V. i Stipković, Z., Stvarno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2007., str. 570. i dr.
^ 5 Vidi komentar uz čl. 249. st. 1. ObZ u Alinčić, M., Bakarić Abramović, A., Belajec, V., Dika, M., Hrabar, D., Hrvatin, B., Jakovac-Lozić, D. i Korać Graovac, A., Obiteljski zakon, Narodne novine d.d., Zagreb, 2009., str. 330.
^ 6 Baran K., Baran M., Zagrajski S., Neka pitanja i dvojbe oko bračne stečevine i načela povjerenja u zemljišne knjige – kroz sudsku praksu, Pravni vjesnik 23 (3-4): 49-76, 2006. str. 70. - 71.
^ 7 To mogu biti pasivnost, patrijarhalnost, prikazivanje stanja prema trećim osobama i drugo. No, bez obzira na razloge, ne može se prihvatiti objašnjenje da bračni drug ne zna značenje zemljišnih knjiga. Tako: Baran K., Baran M., Zagrajski S., op. cit., str. 71.
^ 8 Izdvojeno mišljenje sudaca dr. sc. Aldo Radolović i Snježana Bagić, iz odluke U-III-821/2007 Ustavnog suda RH od 18. lipnja 2008., Narodne novine br. 78/08.
