Ljudsko dostojanstvo apsolutno je zaštićeno, nederogabilno i nekomparabilno pravo i nije ga moguće ni ograničavati ni vagati.
Zakonom o kaznenom postupku u članku 10. propisano je da se sudske odluke ne mogu temeljiti na dokazima pribavljenima na nezakonit način (nezakoniti dokazi): dokazi pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. No, ne smatraju se nezakonitima dokazi pribavljeni navedenom povredom prava i sloboda u postupku za teške oblike kaznenih djela iz nadležnosti županijskog suda, kod kojih interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja preteže nad povredom prava.
Prekršajni zakon, na sličan način, u članku 90. propisuje da se sudske odluke ne mogu utemeljiti na dokazima pribavljenima na nezakonit način (nezakoniti dokazi), te navodi da su, među ostalim, nezakoniti oni dokazi koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava na dostojanstvo.
Ustav Republike Hrvatske u članku 23. propisuje da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja, a člankom 25. stavak 1. Ustava propisano je da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. Zabrana zlostavljanja vezana je posredno uz članak 29. Ustava koji propisuje zabranu primjene nezakonitih dokaza, jednako kao i Zakon o kaznenom postupku i Prekršajni zakon. Ti članci u apsolutnom smislu zabranjuju bilo kakvo zlostavljanje, pa i u najtežim slučajevima kao što su terorizam ili organizirani kriminal, bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve. Niti zahtjevi istrage ili poteškoće na koje se nailazi u borbi protiv kriminala, ne opravdavaju ograničenje zaštite koju treba osigurati u odnosu na tjelesni integritet pojedinaca.
Članak 25. stavak 1. Ustava poseban je izraz te opće zabrane zlostavljanja, usmjeren prema posebnim skupinama osoba - uhićenicima, čime Ustav priznaje da su osobe lišene slobode u osobito ranjivoj poziciji, stoga nadležne vlasti nemaju samo negativnu ustavnu obvezu da se suzdrže od zlostavljanja osoba lišenih slobode, već i pozitivnu ustavnu obvezu da čovječno postupaju prema njima i da poštuju njihovo dostojanstvo.
I međunarodni akti propisuju zaštitu dostojanstva svake osobe. Tako Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija) na vrlo sličan način propisuje da se nitko ne smije podvrgnuti ponižavajućem postupanju ili kazni, dok članak 1. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (Official Journal of the European Union, C 83/389, 30.3.2010.) glasi: "Ljudsko je dostojanstvo nepovredivo. Mora se poštovati i štititi." U Europskoj uniji ljudsko dostojanstvo je prva nedjeljiva i univerzalna vrijednost. Protokol br. 13 uz Konvenciju govori o "urođenom dostojanstvu svih ljudskih bića".
Zlostavljanje u pravnom kontekstu ima materijalni i procesni aspekt. Materijalni aspekt obuhvaća sam čin zlostavljanja, samu činjenicu da se zlostavljanje zaista i dogodilo, dok procesni aspekt obuhvaća postupak državnih tijela u cilju utvrđivanja je li se i na koji način zlostavljanje dogodilo te tko je za to odgovoran. Najveći utvrđeni propusti u predmetima u kojima se pojavljuje sumnja na zlostavljanje događaju se kada zbog predstavki, primjedbi ili prigovora navodno zlostavljane osobe, državna tijela nisu provela djelotvornu istragu i provjerila vjerodostojnost takvih navoda. U svakom pojedinačnom slučaju nadležna državna tijela morala bi svaku primjedbu ili žalbu na uvjete pod kojima je provedeno policijsko postupanje ili u kojima osuđene osobe borave, razmotriti i/ili istražiti kako bi se prvenstveno osigurala zaštita prava pojedinaca, a potom i zakonitost prikupljenih dokaza.
Povreda dostojanstva može se dogoditi već prilikom kriminalističkog postupanja, kao i tijekom postupanja prema zatvorenicima ili pritvorenicima u penalnim ustanovama. Brojnim odlukama Europskog suda za ljudska prava (u nastavku: ESLJP), pa i u odnosu na predmete protiv Republike Hrvatske, utvrđena je povreda ljudskog dostojanstva u materijalnom ili proceduralnom aspektu. Tako je odlukom ESLJP-a usvojena tužba Amira Mafalanija protiv RH (presuda, 9. srpnja 2015.,zahtjev br. 32325/13). U tom predmetu, u parničnom postupku koji je 31. siječnja 2012. pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pokrenuo podnositelj zahtjeva protiv države, podnositelj je potraživao naknadu štete u vezi s tvrdnjama da ga je policija tijekom uhićenja zbog sumnje na počinjenje teškog kaznenog djela i boravka u policijskoj postaji navodno "zlostavljala" (ill-treatment), a koji kazneni postupak je bio u tijeku u trenutku podnošenja zahtjeva i donošenja odluke ESLJP-a. Podnositelj zahtjeva je pred ESLJP-om prigovorio nečovječnom i ponižavajućem postupanju (ill-treatment) prema njemu tijekom uhićenja (arrest) i policijskog zadržavanja (police custody), te nedostacima učinkovite istrage u vezi s time. Tvrdio je da je policija prema njemu ozbiljno nečovječno i ponižavajuće postupala kojom prilikom je pretrpio brojne ozljede glave i tijela te se pozvao na članak 3. Konvencije.
Nadalje, u predmetu M. H. Ustavni sud RH usvojio ustavnu tužbu iz sličnih razloga odlukom broj: U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014. (Narodne novine broj 142/14), jer nije postojala ocjena nadležnih tijela o točnim okolnostima navodnog zlostavljanja u prostorijama policijske uprave kojemu je podnositelj ustavne tužbe prigovarao. Ustavni sud stoga nije mogao utvrditi "izvan razumne sumnje" jesu li policijski službenici upotrijebili silu protiv podnositelja i jesu li ozljede koje je podnositelj zadobio bile uzrokovane policijskim nasiljem tijekom njegova ispitivanja, slijedom čega je ustavna tužba usvojena zbog povrede procesnog aspekta zlostavljanja - neprovođenja učinkovite istrage (mutatis mutandis, ESLJP, presuda Đurđević protiv Hrvatske, §§ 80.-82.).
Povredu članka 3. Konvencije u materijalnom i/ili u proceduralnom aspektu ESLJP je utvrdio i u predmetima Dolenec protiv Hrvatske (presuda, 26. studenoga 2009., zahtjev br. 25282/06, §§ 129.-130. i 143.-145.), Gladović protiv Hrvatske (presuda, 10. svibnja 2011., zahtjev br. 28847/08, §§ 39.- 40. i 46.-49.); Mađer protiv Hrvatske (§§ 105.-107. i 111.-112.); Đurđević protiv Hrvatske (§§ 72.- 74., 77. i 83.-85.) i V. D. protiv Hrvatske (§§ 60.-65.).
Neminovne situacije visokog rizika kao, primjerice, uspostava javnog reda, sprječavanje kažnjivih djela, hvatanje počinitelja kaznenih djela i prekršaja navodnih kriminalaca i vlastita zaštita odnosno zaštita drugih pojedinaca, predviđaju pravo na uporabu odgovarajućih mjera, uključujući i uporabu sile od strane djelatnika policije. Unatoč navedenom, takva sila mora biti neophodna i razmjerna. Pribjegavanje fizičkoj sili koja nije bila strogo potrebna zbog ponašanja same osobe prema kojoj je primijenjena, umanjuje njezino dostojanstvo i načelno upućuje na povredu prava zajamčenog člancima 23. stavkom 1. i/ili 25. stavkom 1. Ustava te člankom 3. Konvencije (primjerice odluka ESLJP-a, predmet V. D. protiv Hrvatske, presuda, 8. studenoga 2011., zahtjev br. 15526/10, § 69.).
Postupanje u vidu zlostavljanja mora doseći minimalni stupanj težine da bi potpalo pod domašaj članka 23. stavka 1. Ustava i članka 3. Konvencije, a ocjena tog minimalnog stupnja težine uvijek ovisi o specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, kao što su trajanje postupanja, njegove tjelesne i duševne posljedice za žrtvu, a u nekim slučajevima ovisi i o spolu, dobi i zdravstvenom stanju žrtve.
Nadalje, tvrdnje o zlostavljanju moraju biti potkrijepljene odgovarajućim dokazima koji udovoljavaju standardu "izvan razumne sumnje" (standard kojega koristi ESLJP,engl. beyond a reasonable doubt), no, takav dokaz može proizlaziti i iz istodobnog postojanja dovoljno jakih, jasnih i neproturječnih pokazatelja ili sličnih nepobitnih presumpcija o činjenicama (predmet Đurđević protiv Hrvatske, presuda, 19. srpnja 2011., zahtjev br. 52442/09, § 79.).
Tako bi tvrdnje pojedinca da su ga pripadnici državnog aparata ozbiljno zlostavljali, u slučaju da za te tvrdnje ima određene dokaze kao što je, primjerice, medicinska dokumentacija, opravdale uporabu standarda koje postavljaju članci 23. stavak 1. Ustava i članak 3. Konvencije, a koji zahtijevaju provođenje djelotvorne službene istrage o navodnom zlostavljanju. Istraga koja bi trebala uslijediti mora biti takva da može dovesti do otkrivanja i kažnjavanja odgovornih, jer bi u suprotnom opća zabrana zlostavljanja bila nedjelotvorna u praksi i potencijalno dovela do nekažnjene zloupotrebe prava onih koji se nalaze pod kontrolom državnih vlasti. Takva istraga mora biti ujedno i neovisna i nepristrana, a osobe nadležne za provođenje istrage neovisne o onima koje su sudjelovale u spornom događaju, budući da se traži stvarna, a ne samo formalna neovisnost istražitelja. Provedena istraga i njezini rezultati moraju podlijegati javnoj provjeri, a podnositelj prigovora mora imati djelotvoran pristup istražnom postupku. Od nadležnih vlasti traži se uzorno, revno i promptno postupanje u kojem je obveza provođenja istrage obveza načina, a ne rezultata, odnosno istraga mora biti prikladna da dovede do utvrđivanja činjenica slučaja i, ako se dokaže da su tvrdnje o zlostavljanju istinite, do identifikacije i kažnjavanja odgovornih.
Istraga ozbiljnih navoda o zlostavljanju također mora biti temeljita. U tu svrhu nadležna tijela moraju ulagati ozbiljne napore kako bi utvrdila što se uistinu dogodilo. Nadalje, moraju poduzeti sve razumne i raspoložive korake radi osiguranja dokaza koji se tiču spornog događaja, jer bi svaki propust u istrazi koji uzrokuje nemogućnost utvrđivanja uzroka ozljeđivanja mogao dovesti do zaključka da je istraga bila nedjelotvorna. Istraga mora biti djelotvorna i podobna dovesti do utvrđenja je li sila koju je upotrijebila policija bila opravdana u danim okolnostima.
Pribavljanje dokaza povredom ljudskog dostojanstva čini tako pribavljeni dokaz nezakonitim, što je i zakonska i ustavna kategorija te standard međunarodnog prava. Odstupanje od tog pravila nije dopušteno, jer nijedno drugo pojedinačno pravo ili sloboda odnosno nijedan opći ili javni interes, pa ni onaj usmjeren na uspješno procesuiranje najtežih kaznenih djela, nije dopušteno uspoređivati niti mu je dopušteno dati prednost pred ljudskim dostojanstvom.
Ivana Đuras, dipl. iur., viša ustavnosudska savjetnica, Ustavni sud Republike Hrvatske