Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine sadržava odredbe kojima je taksativno propisan sadržaj zahtjeva za naknadu oduzete imovine (članak 66.), kao i popis priloga (dokaznih sredstava) koja se prilažu zahtjevu (članak 67.).
Postavlja se pitanje: Ako podnositelj zahtjeva za naknadu oduzete imovine ne dostavi propisanu dokumentaciju, je li javnopravno tijelo nedostajuću dokumentaciju dužno pribaviti po službenoj dužnosti?
Prema načelu utvrđivanja materijalne istine (članak 8. Zakona o općem upravnom postupku, dalje: ZUP), u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.
Navedena opća odredba razrađena je u više drugih odredaba ZUP-a prilagođenih pojedinim pravno relevantnim situacijama prilikom rješavanja upravnih stvari. Kod postupaka pokrenutih na zahtjev stranke, to su naročito odredbe članka 47. stavak 3.-5. toga Zakona. Po stavku 3., stranka je dužna iznijeti točno, istinito i određeno činjenično stanje na kojem temelji svoj zahtjev. Kad se ne radi o općepoznatim činjenicama, stranka je dužna za svoje navode ponuditi dokaze i po mogućnosti ih podnijeti. Ako stranka tako ne postupi, službena osoba zaključkom će je pozvati da to učini u primjerenom roku. Normom stavka 4. propisano je da će, kad stranka nije u ostavljenom roku dostavila zatražene dokaze, a postupak je pokrenut na zahtjev stranke, službena osoba ocijeniti od kakve je to važnosti za rješavanje upravne stvari. Ako se bez tih dokaza ne može udovoljiti zahtjevu stranke, zahtjev će se rješenjem odbiti. U stavku 5. propisano je da će, kad stranka nije u ostavljenom roku dostavila zatražene dokaze, a postupak je pokrenut po službenoj dužnosti ili na zahtjev protivne stranke, službena osoba nastaviti postupak te riješiti upravnu stvar.
Međutim, pri rješavanju ove vrste upravne stvari primarno se primjenjuju posebne odredbe Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, uključujući uvodno spomenute norme, a podredno mjerodavne odredbe ZUP-a. Takav normativni okvir pred javnopravno tijelo ne stavlja, primjerice, obvezu da, pri pasivnosti stranke u svjetlu posebnog zakona, po službenoj dužnosti primjenjuje odredbu članka 47. stavak 2. ZUP-a.
Ako stranka zahtjevu ne priloži neku od isprava propisanih u članku 67. toga Zakona, službena osoba zaključkom će je pozvati da to učini u primjerenom roku. Ako se stranka ogluši na to traženje, službena osoba ocijenit će od kakve je to važnosti za rješavanje upravne stvari. Ako se bez tih dokaza ne može udovoljiti zahtjevu stranke, zahtjev neće biti odbačen, već će rješenjem biti odbijen.
Obveza službene osobe da prilikom rješavanja ove vrste upravne stvari po službenoj dužnosti pribavlja nedostajuće isprave postojala bi samo kada bi stranka dokazala da se radi pribavljanja određene isprave obratila nadležnom tijelu, te da pritom nije uspjela ishodovati odnosnu ispravu.
U ovoj vrsti upravne stvari na stranci je, dakle, da uz zahtjev ili po kasnijem pozivu javnopravnog tijela dostavi propisane isprave, odnosno da dokaže da je ishođenje pojedine isprave pred nadležnim tijelom neuspješno pokušala.
dr. sc. Alen Rajko
