Podnositelji su se obratili Sudu tvrdeći da su njihova prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članak 5. Konvencije povrijeđena, prije svega zbog toga što su lišeni slobode bez valjane odluke nadležnog tijela. U ovom postupku pred Sudom, Danska kao tužena država je tvrdila da je uhićenje i lišenje slobode podnositelja predstavljalo preventivnu mjeru osiguranja sigurnosti na sportskom događaju te je to lišenje slobode bilo u skladu za zakonom i prema zakonom propisanoj proceduri.
Razmatrajući ovaj predmet Sud je prije svega ispitao ulazi li preventivni pritvor odnosno preventivno lišenje slobode u domašaj članka 5. Konvencije, i ako da, u kojoj mjeri ono potpada u opseg članka 5. Konvencije. Sud je utvrdio kako su podnositelji bili lišeni slobode u trajanju kraćem od osam sati, što prema ocjeni Suda predstavlja vrijeme koje je kraće od onog predviđenog u članku 5. stavku 3. Konvencije koje nalaže da svatko tko je lišen slobode mora u najkraćem roku biti izveden pred suca ili drugo zakonom predviđeno tijelo. S obzirom na navedeno, činjenica da podnositelji nisu u tih osam sati izvedeni pred suca ili drugo nadležno tijelo, ne predstavlja, prema stavu Suda, povredu članka 5. Konvencije.
Odlučujući o pitanju je li lišenje slobode podnositelja bilo zakonito, Sud je utvrdio kako domaći zakon propisuje mogućnost preventivnog pritvora odnosno preventivnog lišenja slobode sukladno danskom Zakonu o policiji u trajanju od šest sati. Ta mjera može biti produžena dulje od šest sati iz opravdanih razloga. Sud je nadalje utvrdio kako je policija uhitila podnositelje a zatim ih osam sati kasnije pustila, te kako je upravo to vrijeme zadržavanja podnositelja (nekoliko sati prije i nekoliko sati poslije nogometne utakmice) bilo potrebno kako bi se osigurala sigurnost drugih te spriječili neredi u kojima su podnositelji sudjelovali. Podnositelji nisu bili zadržani preko onog minimuma koji je bio potreban kako bi se zaštitila prava drugih da nesmetano i sigurno prate sportski događaj. Stoga je Sud zaključio kako je preventivni pritvor koji je bio određen podnositeljima bio zakonit u smislu članka 5. Konvencije.
Glede nužnosti pritvaranja podnositelja, Sud je utvrdio kako je tužena država dala dovoljno dokaza da su podnositelji predstavljali stvaran rizik za sigurnost drugih i za javni red i mir te da manje invazivna mjera ne bi polučila željeni uspjeh. Sud je zaključio kako su domaća tijela postigla traženu ravnotežu između prava podnositelja te prava drugih, uključujući i javni red i mir te da posljedično prava podnositelja koja su zajamčena Konvencijom nisu povrijeđena.
U drugom predmetu slične tematike, Seražin protiv Hrvatske (broj 19120/15, odluka od 9. listopada 2018. godine objavljena 8. studenog 2018.godine), Sud je donio odluku o nedopuštenosti predmeta. U ovom predmetu, podnositelj, inače pripadnik navijačke skupine nogometnog kluba Dinama iz Zagreba, Bad Blue Boys, podnio je zahtjev Sudu tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo da ne bude dva puta suđen ili kažnjen za isto djelo (ne bis in idem). Naime, podnositelj je u nekoliko navrata u prekršajnom postupku kažnjen zbog prekršaja iz Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima te mu je osim sankcije za počinjene prekršaje bila izrečena i preventivna mjera zabrane odlaska na sportska natjecanja hrvatske nogometne reprezentacije i NK Dinama u trajanju od godinu dana. Podnositelj je upravo zbog navedene činjenice smatrao da je dva puta kažnjen za isto djelo, jednom kroz prekršajnu kaznu a jednom kroz preventivnu mjeru.
Odlučujući o ovom predmetu Sud je prije svega napravio pregled zakonskih i međunarodnih rješenja na nivou Vijeća Europe i Europske Unije. Sud je utvrdio kako je hrvatski Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima te mjere koje su u njemu propisane upravo izrađen u duhu međunarodnih standarda te kako su slične mjere zabrane ali i preventivne mjere propisane u gotovo svim europskim zakonodavstvima.
Nakon toga, Sud je razmotrio prirodu sankcija i preventivnih mjera koje su izrečene podnositelju, prije svega preventivne mjere zabrane odlaska na sportska natjecanja. Sud je ponovio kako da bi došlo do primjene načela ne bis in idem, (obje) sankcije koje su nametnute istoj osobi moraju po svojoj prirodi biti kaznene da bi aktivirale zaštitu iz članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.
Hrvatska je u ovom postupku tvrdila kako podnositelj nije dva puta kažnjen za isto pa prema tome nema ni povrede načela ne bis in idem, s obzirom da je legitimni cilj preventivne mjere koju je podnositelj dobio u domaćem postupku bio prije svega zaštita drugih koji dolaze na nogometne utakmice te zaštita javnog reda i mira. S obzirom da je podnositelj od 2012. godine evidentirani višestruki prekršitelj Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, predstavljao je realnu prijetnju i rizik za sigurnost drugih. Iz tog razloga mu je i izrečena mjera zabrane odlaska na sportska natjecanja u ograničenom vremenskom trajanju.
S obzirom na dobro utvrđena načela prakse Suda koja se odnose na primjenu članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju, Sud je utvrdio kako prekršaji za koje je podnositelj bio kažnjen u domaćim postupcima sukladno Zakonu o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima predstavljaju prekršaje te stoga ulaze u „kaznenu“ sferu u smislu Konvencije. Razmatrajući prirodu preventivne mjere koja je izrečena podnositelju, Sud je prije svega primijetio kako se radi o odvojenoj mjeri te kako ona nije direktno povezana s prekršajem. Konkretnije, preventivna mjera zabrane odlaska na sportska natjecanja nije (direktna) posljedica podnositeljeve osude za prekršaj. Preventivna mjera izrečena je u upravnom postupku te je za cilj prije svega imala zaštitu većeg broja ljudi odnosno gledatelja sportskih natjecanja kao i javnog reda i mira, a ne dodatno kažnjavanje podnositelja. Budući da svrha preventivne mjere nije kažnjavanje osoba kojima je izrečena, ona se u konvencijskom smislu ne može smatrati „kaznenom“ po svojoj prirodi.
Slijedom navedenog, Sud je odlučio kako je zahtjev podnositelja ratione materiae nedopušten, budući da članak 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju nije dopušten u ovom predmetu jer nema dvostrukog kažnjavanja podnositelja, odnosno podnositelju nisu bile nametnute dvije mjere koje su penalne po svojoj prirodi.
Obje ove odluke Suda su konačne, a načela i stavovi koje je Sud u njima iznio proizvode svoje pravne učinke, ne samo u pravnim porecima Hrvatske i Danske, već i u svim ostalim državama člancima Vijeća Europe. Sud je ovim odlukama zauzeo jasan stav da mjere koje su izrečene u domaćim zakonodavstvima, koje su zakonite i proporcionalne te koje za svoj legitiman cilj imaju zaštitu prava drugih te zaštitu javnog reda i mira, ne predstavljaju povrede ljudskih prava navijača. Sud je ujedno podržao države članice u borbi protiv huliganizma i u njihovim nastojanjima da suzbiju nasilje na sportskim natjecanjima.
Nikolina Katić, pomoćnica zastupnice RH pred Europskim sudom za ljudska prava
