Naime, predmet podnositeljevog zahtjeva bila je njegova osuda u prekršajnom postupku zbog javnog izvikivanja „Za dom“ na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije i reprezentacije Islanda koja se odigrala 19. studenog 2013. godine na stadionu „Maksimir“ u Zagrebu. Podnositelj je ukupno četiri puta viknuo „Za dom“, dok je navijačka publika (kojoj se podnositelj obraćao) isto toliko puta odgovorila „Spremni“. Podnositelj je zbog navedenog 8. prosinca 2015. osuđen u prekršajnom postupku pred domaćim sudom na temelju Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima te je u prvostupanjskom postupku kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 5.000 kuna. Podnositelj je protiv navedene presude prvostupanjskog suda podnio žalbu. Dana 27. siječnja 2016. godine Visoki prekršajni sud potvrdio je prvostupanjsku osuđujuću presudu, a novčanu kaznu povisio na 25.000 kuna.
Podnositelj je nakon toga podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu u kojoj se žalio na povredu prava na jednakost svih pred zakonom, povredu prava na pošteno suđenje te zabranu diskriminacije, a sve na temelju tvrdnje da domaći sudovi nemaju dosljednu praksu kažnjavanja javnog iskazivanja izraza „Za dom“ te da su mu upravo zbog takve nekonzistentne domaće sudske prakse povrijeđena ustavom zajamčena prava. Također, podnositelj je u ustavnoj tužbi naveo kako mu je povrijeđeno i pravo na slobodu izražavanja. Navedenu ustavnu tužbu Ustavni sud je odbio dana 8. studenog 2016. godine.
Podnositelj je zatim podnio zahtjev Europskom sudu tvrdeći da su mu odlukama domaćih sudova povrijeđena sljedeća prava iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori 18/1997., 14/2002., 14/2002., 1/2006., 13/2017., dalje: Konvencija): pravo na pošteno suđenje iz čl. 6. Konvencije, nullum crimen nulla poena sine lege iz čl. 7. Konvencije zbog toga jer inkriminirani izraz nije zabranjen niti jednim domaćim zakonom niti propisom, pravo na slobodu izražavanja iz čl. 10 Konvencije, pravo na učinkovito pravno sredstvo iz čl. 13 Konvencije, zabrana diskriminacije iz čl. 14. Konvencije te zabrana sustavne diskriminacije iz čl. 1 Protokola br. 12. uz Konvenciju.
Odlučujući o ovim prigovorima, Europski sud je ponajprije naglasio kako njegova uloga nije komparirati i odlučivati o razlikama u praksi domaćih sudova. Europski sud je napomenuo da samo u slučaju očitih i dubokih razlika u praski domaćih sudova, a ponajviše najviših domaćih sudova pitanje pravne sigurnosti može doći u pitanje. Tada se aktivira nadležnost Europskog suda u okviru čl. 6. Konvencije. U tom slučaju, Europski će sud razmotriti postoje li duboke i očite razlike u praski domaćih sudova, postoji li mehanizam u domaćem pravnom sustavu za prevladavanje ovakvih razlika te je li taj mehanizam primijenjen u konkretnom predmetu.
Primjenjujući ova načela na činjenice ovog predmeta Europski sud je utvrdio kako nije uvjeren u duboke i očite razlike u praksi hrvatskih sudova po ovom pitanju koje prikazuje podnositelj u svom zahtjevu, jer dvije (različite) presude domaćih sudova vezano uz ovo pitanje koje je podnositelj dostavio kao dokaz svojih tvrdnji ne predstavljaju dokaz očite i duboke diskrepancije u sudskoj praksi. Stoga je prigovor podnositelja na temelju čl. 6 Konvencije Europski sud odbio kao očito neosnovan.
Što se tiče podnositeljevog prigovora na temelju čl. 7 Konvencije, da je u domaćem postupku osuđen zbog izraza koji nije inkriminiran niti jednim domaćim propisom, pa je stoga povrijeđeno načelo nullum crimen cula poena sine lege. Navedeni prigovor podnositelja Europski sud je odbio zbog toga što podnositelj prije isticanja ovog prigovora pred Europskim sudom u tom pogledu nije iscrpio niti jedno domaće pravno sredstvo. Time podnositelj nije domaćim tijelima ostavio mogućnost da se očituju i odluče o ovom prigovoru čime je povrijedio supsidijarni karakter konvencijske zaštite i jedan od formalnih uvjeta za podnošenja zahtjeva Europskom sudu.
Nadalje, odlučujući o podnositeljevom prigovoru vezano uz pravo na slobodu izražavanja, Europski sud istaknuo je sljedeće. Europski sud prije svega je podsjetio da čl. 10 Konvencije štiti ne samo onaj govor koji ne vrijeđa već i onaj koji neke skupine u društvu mogu smatrati i uvredljivim i šokantnim, ali kada on prenosi ideje i doprinosi raspravi koja je od značaja u demokratskom pluralističkom društvu. U tom smislu Europski sud se pozvao na čl. 17. Konvencije koji propisuje kako se „ništa u ovoj Konvenciji ne može tumačiti kao da uključuje za bilo koju državu, skupinu ili pojedinca neko pravo da se upusti u neku djelatnost ili da izvrši neki čin koji bi smjerali na uništenje prava ili sloboda priznatih u ovoj Konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što se u njoj predviđa“. U tom smislu, Europski sud je zaključio kako govor koji je usmjeren protiv vrijednosti i ljudskih prava koje su zajamčene Konvencijom ne uživa zaštitu čl. 10 Konvencije. Iako se Europski sud suzdržao od komentiranja predstavlja li izraz „Za dom“ prekršaj koji je baziran na mržnji prema nekoj manjini a time i protivan vrijednostima koje jamči Konvencija, naglasio je kako su u tom smislu domaći sudovi u ovom predmetu proveli temeljit postupak i utvrdili sve relevantne činjenice. Podnositeljeva osuda u prekršajnom postupku predstavlja miješanje države u njegovo pravo na slobodu izražavanja, međutim prema stavu Europskog suda to je miješanje bilo utemeljeno na zakonu (Zakonu o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima) te imalo legitiman cilj. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da je miješanje države bilo, po mišljenju Europskog suda, nužno u demokratskom društvu, prigovor podnositelja da mu je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja proglasio je očito neosnovanim.
Europski sud istaknuo je kako su domaći sudovi u svojim odlukama dali dovoljne i dostatne razloge za podnositeljevu osudu u prekršajnom postupku. Domaći su sudovi pravilno i temeljito analizirali sve aspekte ovog predmeta te su utvrdili kako se izraz „Za dom“ koristio kao pozdrav u totalitarističkom režimu Nezavisne Države Hrvatske, te se isti nalazio u svim službenim dokumentima navedene države. Domaći sudovi su ocijenili kako je navedeni režim bio temeljen na ideologiji koja je bila diskriminatorna na temelju rase i etničkog podrijetla, te stoga upotreba tog izraza predstavlja povredu vrijednosti koje su zajamčene Konvencijom.
Europski sud u svom je zaključku posebno cijenio činjenicu da je podnositelj, kao poznati nogometaš, sporni izraz (više puta) koristio na nogometnoj utakmici, pred brojnom publikom te da je on s obzirom na ulogu svoju ulogu sportaša i uzora sportskim gledateljima trebao biti svjestan negativnog utjecaja koje takvo njegovo ponašanje ima, te se trebao suzdržati od takvog ponašanja. Europski sud je zaključio kako su osuda i kazna koju je podnositelj dobio u domaćem postupku bila primjerena cilju koji se želio postići te objektu koji su domaći sudovi u ovom predmetu štitili.
Ostale prigovore podnositelja koji su se odnosili na njegovu navodnu diskriminaciju kao i na činjenicu da je zbog ovakvih odluka domaćih sudova sustavno diskriminiran, Europski sud je proglasio očigledno neosnovanima.
Ova odluka objavljena je dana 29. siječnja 2019. godine na web stranicama Europskog suda i konačna je odluka u ovom predmetu.
Nikolina Katić, pomoćnica zastupnice RH pred ESLJP
