U navedenom predmetu žalba je podnesena protiv odluke DSV-a broj: SP-32/13 od 31. kolovoza 2018. kojom je nakon provedenog dokaznog postupka pred DSV-om u povodu zahtjeva predsjednika jednog općinskog suda za pokretanje stegovnog postupka, žalitelju utvrđena stegovna odgovornost zbog počinjenja stegovnog djela neurednog obnašanja sudačke dužnosti iz članka 62. stavka 2. točaka 1., 4. i 6. Zakona o Državnom sudbenom vijeću ("Narodne novine" broj 116/10., 57/11., 130/11., 13/13., 28/13, 82/15., 67/18.; dalje: ZoDSV), te mu je na temelju članka 63. stavka 1. točke 1. ZoDSV-a izrečena stegovna kazna ukora.
Žalitelj je proglašen odgovornim jer je "... neuredno obnašao sudačku dužnost, izazvao poremećaje u radu suda koji znatno utječu na djelovanje sudbene vlasti, te nanio štetu ugledu suda ili sudačke dužnosti na drugi način."
Iz sadržaja žalbe o kojoj Ustavni sud odlučuje temeljem članka 92.b stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99. i 29/02.) kao i prigovora na zahtjev za pokretanje stegovnog postupka proizlazi da je žalitelj između ostalog isticao i dvojbenost supsidijarne primjene kazneno-procesnih odredbi, nastup okolnosti koje onemogućavanju daljnje vođenje stegovnog postupka (zastara) te povredu prava na suđenje u razumnom roku, o kojim je pitanjima u ovakvoj vrsti postupka Ustavni sud prvi puta odlučivao.
Člankom 72. stavkom 1. ZoDSV-a propisano je da se stegovni postupak provodi odgovarajućom primjenom odredaba važećeg Zakona o kaznenom postupku, a člankom 63. stavkom 7. ZoDSV-a propisano je da se pri odlučivanju o odgovornosti i kaznama za stegovna djela na odgovarajući način primjenjuju odredbe važećeg Kaznenog zakona.
Uvažavajući mjerodavno pravo, DSV je ispravno tijekom stegovnog postupka primijenio članke 65. ZoDSV-a, članak 81. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11) i članak 469. stavak 1. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.; dalje: ZKP/08). Stegovni postupak u cijelosti proveden je sukladno mjerodavnoj odredbi članka 121. stavaka 1., 2. i 3. Ustava, postupajući kao samostalno i neovisno tijelo kojemu je dužnost osiguravati samostalnost i neovisnost sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj, samostalno odlučivati o stegovnoj odgovornosti sudaca te donijeti nepristranu odluku prema propisanim zakonskim kriterijima. Mjerodavni zakonski članci predviđaju subjektivni zastarni rok koji nalaže da se stegovni postupak ne smije pokrenuti nakon jedne godine od saznanja za počinjeno stegovno djelo i počinitelja, te objektivni zastarni rok prema kojemu se stegovni postupak ne smije pokrenuti nakon proteka tri godine od počinjenoga stegovnog djela, dok prema članku 81. KZ-a kazneni progon "za sva ostala kaznena djela" zastarijeva nakon šest godina. Primjenom navedenih pravila na konkretan slučaj Ustavni sud nije našao okolnosti koje ukazuju na to da bi ta odluka bila donesena nakon nastupa zastare i to stoga što je stegovno djelo za koje je žalitelj proglašen krivim počinjeno 31. listopada 2013., zahtjev za pokretanje stegovnog postupka podnesen je 14. studenoga 2013., dok je osporena odluka donesena 31. kolovoza 2018., odnosno nakon proteka četiri godine, devet mjeseci i sedamnaest dana od podnošenja zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka. Ustavni sud je stoga utvrdio da zastara stegovnog progona (vođenja postupka) nastupa kada od dana dovršenja stegovnog djela protekne šest godina (članak 81. stavak 1. alineja 6. KZ-a/11).
Analizom izloženog slučaja Ustavni sud utvrdio je da je stegovni postupak započeo unutar objektivnog roka od tri godine od počinjenja stegovnog prijestupa, da je osporena odluka DSV-a donesena prije proteka zastare stegovnog progona u trajanju od šest godina, kao i da je u stegovnom postupku u zakonskom roku i na pravičan način odlučeno o odgovornosti žalitelja, iz kojih razloga žalbeni navodi o povredi zakona zbog odlučivanja o stegovnom djelu nakon nastupa okolnosti koje onemogućavaju daljnje vođenje stegovnog postupka nisu osnovani.
Drugo važno pitanje o kojem je Ustavni sud odlučio bilo je pitanje povrede prava na suđenje u razumnom roku koje je u žalbenim navodima isticano da je trajalo "neopravdano dugo", zbog čega žalitelj smatra da mu pripada "pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti" u iznosu od 5.000,00 kuna. Ispitujući taj prigovor Ustavni sud je uvidom u predmet DSV-a broj: SP-32/13 utvrdio da je stegovno djelo počinjeno 31. listopada 2013., zahtjev DSV-u podnijet je 14. studenoga 2013., a odluka DSV-a donesena je 31. kolovoza 2018. Odluku DSV-a žaliteljica je primila 13. prosinca 2018., dok nije utvrđen problem vezan uz dostavu odluke žalitelju.
Postupak pred DSV-om, zaključno do dostave odluke žaliteljici, trajao je preko pet godina, a utvrđeno je da u razdoblju od 11. rujna 2014. do 12. travnja 2018. DSV nije poduzeo nijednu radnju, te je ocijenjeno da je duljina trajanja stegovnog postupka većim dijelom uzrokovana je nepostupanjem DSV. Ustavni sud podsjetio je da se "organizacijski ili kadrovski problemi suda, u ovom slučaju DSV-a, ne mogu smatrati opravdanim razlogom za neučinkovito i dugo vođenje postupka (odluka broj: U-IIIA-1052/2005 od 17. studenoga 2005.).", te je utvrdio da je žalitelju povrijeđeno pravo da DSV u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, koje jamči članak 29. stavak 1. Ustava, dodijelivši mu primjerenu naknadu, koju je utvrdio uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.
Ustavni sud je o drugačije postavljenom pitanju zastare u stegovnom postupku pred DSV-om prethodno odlučivao u predmetu broj: U-IXA-1807/2017 u kojem je odlukom kojom je žalbu usvojio dana 5. prosinca 2017., ukinuo odluku DSV-a i predmet se vratio DSV-u na ponovni postupak. U navedenom je slučaju bila riječ o povredi subjektivnog zastarnog roka, jer je utvrđeno kako je predsjednik Upravnog suda najkasnije 15. siječnja 2015. znao za navedena stegovna djela žaliteljice, jer je Ministarstvu pravosuđa dostavio godišnje statističko izvješće broj 12 Su-79/14-26 od 15. siječnja 2015., ali je zahtjev za pokretanje stegovnog postupka pokrenuo tek 22. siječnja 2016., odnosno nakon proteka roka propisanog člankom 65. ZoDSV-a koji nalaže da se stegovni postupak ne smije se pokrenuti nakon jedne godine od saznanja za počinjeno stegovno djelo i počinitelja, odnosno tri godine od počinjenoga stegovnog djela. Kako je žaliteljica osporenom odlukom terećena za dio razdoblja za koji je nastupila prekluzija prava na vođenje stegovnog postupka (od 1. ožujka 2013. pa sve do provođenja nadzora nad njezinom referadom koja je obavljena 30. i 31. ožujka 2015.), Ustavni sud uputio je DSV da precizno utvrdi zbog kojih radnji protiv žaliteljice može biti pokrenut stegovni postupak, uvažavajući odredbe članka 65. ZoDSV-a. Ustavni sud ponovio je svoje stajalište iz predmeta broj: U-IX-5552/2013 od 9. siječnja 2014. u kojem je odlukom kojom usvaja žalbu utvrdio da osporena odluka DSV-a dovodi u pitanje načelo pravičnosti suđenja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, u kojoj je situaciji Ustavnog suda da osporenu odluku, kao objektivno ustavnopravno neprihvatljivu, ukine i predmet vrati DSV-u na ponovni postupak, upućujući DSV da "precizno utvrdi zbog kojih radnji protiv žalitelja može biti 2013. godine pokrenut stegovni postupak, imajući u vidu članak 65. ZoDSV-a."
Sastavni dio prethodno izložene odluke Ustavnog suda broj: U-IXA-4853/2018 je i izdvojeno podupiruće mišljenje dvaju sudaca koji su izreku odluke Ustavnog suda jednoglasno podržali, iznoseći nešto drugačiju kvalifikaciju instituta zastare i primjene odredaba ZKP/08 u konkretnom stegovnom postupku.
U razlikovnom dijelu istaknuto je sljedeće: "Nije prihvatljiv zaključak Ustavnog suda da se za stegovne postupke protiv sudaca zbog stegovnih djela o kojima odlučuje DSV primjenjuje odredbe o zastari iz KZ-a/11. Prije svega, takva primjena odredbi KZ-a/11 nema uporište u odredbama Zakona o Državnom sudbenom vijeću koje reguliraju tijek i vođenje stegovnog postupka. Pored toga, stegovna djela sudaca kojima krše odredbe Zakona o Državnom sudbenom vijeću nisu usporediva s kaznenim djelima koja propisuje i kažnjava KZ/11. Različit je sadržaj protupravnog ponašanja, različite su posljedice i kazne, a različita je i društvena opasnost stegovnog i kaznenog djela. Ta značajna različitost nipošto ne opravdava na stegovne postupke primijeniti odredbe KZ-a/11 o zastari vođenja kaznenog postupka, čak niti najniži rok od 6 godina koji je predviđen za nastupanje zastare za najblaža kaznena djela za koja je zaprijećena kazna do 1 godine.
Zastara kao pravni institut predstavlja nemogućnost progona ili izvršenja kazne nakon proteka određenog vremena. Propisima o zastari progona regulira se rok u kojem se može poduzeti progon za kažnjiva djela. Taj rok započinje počinjenjem djela i proteže se do pravomoćnosti izreke o kazni, a tad počinje teći rok zastare izvršenja. U ovom slučaju pravomoćnost izreke o kazni nastupila je danom donošenja odluke Ustavnog suda 26. veljače 2019.
Sam institut zastare ne proizlazi iz uvažavanja osnovnih ljudskih prava čovjeka i nije refleks pravde i pravičnosti pa ne postoji pravo počinitelja da istekom vremena ne može više biti podvrgnut progonu i suđenju za učinjeno djelo, odnosno da ne može biti izvršena izrečena kazna. U pitanju je samo mjera svrhovitosti u poduzimanju politike suzbijanja protupravnih ponašanja.
Država može, kao u Zakonu o Državnom sudbenom vijeću, u cilju pravne sigurnosti odrediti samo zastarne rokove pokretanja postupka i izvršenja kazne sucima kojima je utvrđena stegovna odgovornost. Može također, kao u Zakonu o Državnom sudbenom vijeću, ne odrediti zastaru vođenja postupka i time - jer je riječ o postupku protiv pravosudnog dužnika za kojeg se pretpostavlja da svoju dužnost obnaša odgovorno i ne čini stegovna djela a u suprotnom postoji opravdan interes da se vođenje stegovnog postupka ne ograničava, te zbog toga jer stegovni postupak vodi DSV kao Ustavnom definirano samostalno i neovisno tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj (članak 121. Ustava) koje će postupak voditi u razumnim rokovima - dopustiti vođenje stegovnog postupka dok ne završi bez određivanja zastarnih rokova vođenja postupka.
Takav naš zaključak potvrđuje pravna dogmatika, odredba članka 65. Zakona o Državnom sudbenom vijeću i praksa Vrhovnog suda RH koji u osiguravanju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni svojim pravnim shvaćanjem o zastari, donesenim na sjednici Kaznenog odjela od 11. studenoga 2016. a ranije i u odluci I Kž-256/83 od 9. studenoga 1983., iznosi "zastara nije nikakav privilegij za počinitelja, nego institut donesen zbog oportuniteta".
Pri donošenju Zakona o Državnom sudbenom vijeću zakonodavac se odlučio za takav model i nije predvidio rokove zastare vođenja stegovnog postupka. To znači da je, radi eventualnog popunjavanja pravne praznine u Zakonu o Državnom sudbenom vijeću isključena analogija na temelju sličnosti. Analogija u primjeni prava na temelju sličnosti nije dopuštena. Zabranjena je pravna analogija kojom bi se praznine popunjavale pozivanjem na norme izvedene iz više propisa ili na opća načela, a zabranjena je i zakonska analogija ako se pojedinačna norma primjenjuje na slučaj za koji ta norma nije predviđena ali je slična slučaju za koji je norma predviđena."
Naposljetku, u izdvojenom podupirućem mišljenju zaključno je navedeno da "u postupku pred DSV-om protiv sudaca zbog stegovnih djela, Zakonom o Državnom sudbenom vijeću nije određen zastarni rok za vođenje postupka pa - neovisno o kakvom je stegovnom djelu riječ i koja je zapriječena kazna, nakon što je stegovni postupak pokrenut u okvirima zakonskih rokova predviđenih za pokretanje postupka - stegovni postupak zakonito traje do završetka."
Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica
