Naime, prava treće generacije vezana su uz svijest o održivom razvoju života na zemlji, slijedom čega uglavnom štite prirodni okoliš i afirmiraju prava drugih živih bića na Zemlji, osim čovjeka. Najčešće se radi o konstitucionaliziranim jamstvima ustavotvorca na zdrav život, čist zrak i okoliš te pravo životinjskog i biljnog svijeta na zaštitu od ugrožavanja radi očuvanja bioraznolikosti. Upravo ova najnovija generacija ljudskih prava te potreba njihove detaljnije konstitucionalizacije govori o stalnoj promjeni i razvoju ljudskih prava, čija je zaštita dokaz prepoznavanja novih problema koji ugrožavaju pravo na život kao temeljno ljudsko pravo kojega štite svi suvremeni demokratski ustavi i svi međunarodni akti, koje pravo Ustav Republike Hrvatske pravo štiti člankom 21.
Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, koje je nositelj vodne politike, od 9. siječnja pa sve do 8. veljače 2019. provelo na središnjem portalu za savjetovanje sa zainteresiranom javnošću e-Savjetovanje o paketu zakona iz područja vodnoga gospodarstva i to: Nacrt prijedloga Zakona o vodnim uslugama, Nacrt prijedloga Zakona o vodama i Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama zakona o financiranju vodnoga gospodarstva. Nacrtom prijedloga Zakona o vodnim uslugama potrebno je urediti cjelokupnu materiju javne vodoopskrbe i javne odvodnje otpadnih voda, provesti institucionalnu reformu isporučitelja vodnih usluga čiji je primarni cilj osigurati građanima plativu cijenu vode, a sve nakon što se provedu investicije u vodno-komunalne građevine, prvenstveno uređaje za pročišćavanje otpadnih voda i kanalizacijsku mrežu, koju je obvezu Republika Hrvatska preuzela Ugovorom o pristupanju Europskoj uniji.
Trenutno važeći Zakon o vodama ("Narodne novine" broj 153/09., 130/11., 56/13., 14/14. i 46/18.) je člankom 4. propisao da upravljanje vodama čine svi poslovi, mjere i radnje koje na temelju ovoga Zakona i zakona kojim se uređuje financiranje vodnoga gospodarstva poduzimaju Republika Hrvatska, Hrvatske vode te jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Člankom 5. propisano je da voda nije komercijalni proizvod kao neki drugi proizvodi, nego je naslijeđe koje treba čuvati, štititi i mudro i racionalno koristiti, a da se vodama upravlja prema načelima jedinstva vodnog sustava i održivog razvitka kojim se zadovoljavaju potrebe sadašnje generacije i ne ugrožavaju pravo i mogućnost budućih generacija da to ostvare za sebe. Voda je zaštićena i člankom 7. Zakona o vodama koji je nedvojbeno propisao da su vode opće dobro i imaju osobitu zaštitu Republike Hrvatske te da vode u tijelima površinskih i podzemnih voda ne mogu biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava.
Uz navedeni Zakon koji je na primjeren način osigurao vodno blago Republike Hrvatske kao nacionalnu svojinu, postoji niz podzakonskih propisa, uredbi, pravilnika, odluka i državnih planova koji detaljnije propisuju pojedine institute samoga zakona. Važno je spomenuti još dva zakona koji neposredno uređuju specifična pitanja vode, a to su Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva ("Narodne novine" broj 56/13., 64/15., 104/17. i 115/18.) i Zakon o vodi za ljudsku potrošnju ("Narodne novine" broj 153/09., 90/11., 56/13., 120/16. i 127/17.). Prvim se zakonom utvrđuju izvori sredstava za financiranje vodnoga gospodarstva, a osobito vodne naknade, uključivo obvezu plaćanja, obveznika, osnovicu, način obračuna, određivanje visine, namjene trošenja tih sredstava, ovrhu, zastaru i druga pitanja vezana za ostvarenje i korištenje tih sredstava, dok se potonjim uređuje zdravstvena ispravnost vode za ljudsku potrošnju, nadležna tijela za provedbu zakona i način izvještavanja Europske komisije o provedbi zakona, obveze pravnih osoba koje obavljaju opskrbu vodom za ljudsku potrošnju u Republici Hrvatskoj, načini postupanja i izvješćivanja u slučaju odstupanja od parametara za provjeru sukladnosti vode za ljudsku potrošnju, monitoring (praćenje) i druge službene kontrole zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku potrošnju i njihovo financiranje, sve u cilju zaštite ljudskog zdravlja od nepovoljnih utjecaja bilo kojeg onečišćenja vode za ljudsku potrošnju i osiguravanja zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku potrošnju na području Republike Hrvatske.
Međutim, suvremeni ustavi europskoga kruga, pa i Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) pravo na pitku vodu štite posredno, pa tako Ustav već u članku 2. stavku 4. alineji 2. propisuje da Hrvatski sabor odlučuje o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime, što je garancija da bez saborske većine koja je potrebna za izglasavanje bilo kojeg propisa kojim se uređuje i pravo na vodu, nema zadiranja, mijenjanja ili umanjenja zakonom zagarantiranih prava, pa tako niti prava iz članka 7. Zakona o vodama.
Idući stupanj posredne zaštite prava na vodu naš Ustav propisuje u članku 69. stavcima 2. i 3. u kojima je država obvezna osigurati uvjete za zdrav okoliš, a svaki pojedinac je obvezan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Sličnu, posrednu i izvedenu zaštitu prava na vodu nalazimo i u ustavima bivših jugoslavenskih republika i drugim europskim zemljama članicama.
I druga inozemna i međunarodna politička tijela pravo na vodu ne štite izrijekom, već ga se može iščitati iz odredbi koje generalno propisuju zaštitu okoliša, biološke raznolikosti ili zdravlje ljudi. Tako je Odbor ministara Vijeća Europe 1999. godine objavio "Deklaraciju i Program odgoja i obrazovanja za demokratsko građanstvo utemeljeno na pravima i odgovornostima građana" u kojoj se traži osvještavanje građana o njihovim pravima i odgovornostima radi “razvijanja umijeća primjene tih prava i poštivanja prava drugih”. Deklaracija i Program spominju odgovornost pojedinca i “zajedničku odgovornost” građana. Odgovornosti koje se spominju su i očuvanje zdravog i visokovrijednog prirodnog okoliša, kao i okoliša izgrađenog od strane čovjeka. Dvije godine ranije na Općoj konferenciji UNESCO-a prihvaćena je "Deklaracija o odgovornostima sadašnjih generacija prema budućim generacijama", od 12. studenog 1997., u kojoj se pozivaju “vlade, organizacije i tijela u sustavu UN-a, druge međuvladine organizacije, nevladine udruge, pojedinci i privatne ustanove da preuzmu svoj dio odgovornosti” u zaštiti prava i sloboda budućih generacija, osobito u svezi sa zaštitom okoliša, ljudskoga genoma, biološke i kulturne raznolikosti, mira te zajedničke baštine čovječanstva. Godinu dana potom, Opća skupština UN-a je prihvatila "Deklaraciju o pravima i odgovornostima pojedinaca, grupa i društvenih tijela u promicanju i zaštiti univerzalno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda". U njoj je naglasak stavljen na političku odgovornost vlada država članica, ali i na “odgovorni stav” pojedinca.
Nadalje, generalna konferencija UNESCO-a1iznjedrila je Opću deklaraciju o bioetici i ljudskim pravima 19. listopada 2005. te je također posredno člankom 17. zaštitila okoliš, biosferu i biološke različitosti propisujući da dužnu pažnju treba posvetiti međuodnosima ljudskih bića i drugih oblika života, važnosti odgovarajućeg pristupa i korištenja bioloških i genetičkih resursa, poštivanju tradicionalnog znanja te ulozi koju ljudska bića imaju u zaštiti okoliša, biosfere i biološke različitosti.
Iz prikazanih normativnih okvira vidljivo je da ne postoji izravna zaštita vode kao (temeljnog) ljudskog prava, kako u konvencijskim, tako i u ustavnim tekstovima ili pak deklaracijama međunarodnih tijela. Tako je Rezolucijom Glavne skupštine Ujedinjenih Naroda broj 64/292 od 28. srpnja 2010. Glavna skupština UN-a jasno prepoznala ljudsko pravo na vodu i sanitarije te priznala da su čista voda i sanitarije bitni kako bi se ostvarila sva ostala ljudska prava. Rezolucija poziva države potpisnice i međunarodne organizacije da osiguraju financijska sredstva, podupirujuće građevine (infrastrukturu) te tehnologiju prijenosa vode kako bi pomogli zemljama, osobito zemljama u razvoju, osigurati sigurnu, čistu, pristupačnu i dostupnu pitku vodu i sanitarije za sve.
UN-ov Ured Visokog povjerenika za ljudska prava2 tijekom 2002. godine u više je navrata jasno artikulirao svoja stajališta oko značaja pitke vode. Tako je u području "Ljudska prava, smanjenje siromaštva i održivi razvoj: zdravlje, hrana i voda" istaknuo da je ljudsko pravo na pitku vodu temeljno za život i zdravlje. Dovoljna (dostatna količinom) i sigurna (zdravstveno ispravna) pitka voda je preduvjet za ostvarenje svih ostalih ljudskih prava. Nadolazeća svjetska kriza koja će dostići vodu, hranu i siguran okoliš istovremeno, jedan je od najtežih izazova održivog razvoja. Visoki povjerenik nadalje je isticao da sve države članice (misli se na članice UN-a) imaju žurnu obvezu osigurati stanovništvu barem minimum osnovne razine prava na pitku vodu, te da bi posebice u vremenima restrikcija i nužnih ograničenja potrošnje vode, ranjive i marginalizirane grupe stanovnika morale biti opskrbljene vodom čija je cijena za njih prihvatljiva. Visoki povjerenik razrađuje i dalje potrebu za pitkom vodom, te smatra da pravo na pitku vodu koja je zdravstveno sigurna, cjenovno povoljna i pristupačna za svakodnevnu uporabu - osobnu i u kućanstvima - pripada svima.
Zaključiti se može da ispravnost pitke vode treba razmatrati u korelaciji s ljudskim dostojanstvom, a ne strogim gledanjem kroz vodu kao kvantitativno određeno tehnološko i ekonomsko dobro. To je prepoznala jedino Republika Slovenija koja je svojim Ustavom zaštitila pravo na pitku vodu člankom 70.a koji propisuje da svatko ima pravo na pitku vodu, da su izvori vode javno dobro i da njima upravlja država te da im je osnovna namjena opskrba stanovništva i gospodarstava pitkom vodom koja stoga u tom segmentu ne može biti predmet slobodnog tržišta. Država neposredno i nenaplatno preko lokalnih samoupravnih jedinica održava opskrbu stanovništva pitkom vodom.
Ivana Đuras, viša savjetnica, Ustavni sud Republike Hrvatske (stavovi i mišljenje izraženi u ovom članku su osobni stavovi autorice i ne predstavljaju službene stavove Ustavnog suda RH)
^ 1 United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization; hrv.: Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu
^ 2 Office of the United Nations High Commissioner for Human Rights, je agencija Organizacije ujedinjenih nacija (dalje: OUN) koja se zalaže za zaštitu i ljudska prava koja su zagarantirana međunarodnim pravom i utvrđenim u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948.godine. Visoki komesarijat je osnovan od strane OUN- od 20.12. 1993. uoči Svjetske konferencije o ljudskim pravima. Komesarijat predvodi visoki komesar za ljudska prava koji koordinira aktivnostima vezanim za ljudska prava širom sustava OUN-a i nadzire Savjet za ljudska prava u Ženevi, Švicarska.
