Uvodno možemo istaći kako je obavezni prekršajni nalog posebna odluka o prekršaju koja u svojoj biti predstavlja svojevrsnu ponuda počinitelju prekršaja da prihvati krivnju i sankciju, odnosno druge mjere bez vođenja postupka, dakle, takvom odlukom se nastoji riješiti „prekršajnopravni spor“ između ovlaštenog tužitelja i počinitelja prekršaja, a sve kako bi se izbjeglo vođenje prekršajnog postupka i posljedice koje isti sa sobom povlači (primjerice: dodatni troškovi postupka).
Bitno je naglasiti da su državni odvjetnik i tijelo državne uprave, kao ovlašteni tužitelji iz članka 109. stavka 1. točke 1. i 2. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18. – dalje: PZ) obvezni izdati obavezni prekršajni nalog uz uvjete iz članka 239. stavka 1. točke 1. i 2. Prekršajnog zakona (određeni su vrstom propisa i visinom propisane prekršajnopravne sankcije za počinjeni prekršaj), s tim da sukladno članku 109. stavku 8. PZ-a odredbe ovoga Zakona koje se odnose na tijela državne uprave, na odgovarajući se način primjenjuju i na tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave kada je riječ o prekršajima iz njihove nadležnosti, pa tako obavezni prekršajni nalog izdaju i nadležna tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave koja nadziru provedbu propisa kojima je prekršaj propisan. U odredbi članka 240. stavka 4. PZ-a je izrijekom propisano da se odredbe o o obaveznom izdavanju prekršajnog naloga ne primjenjuju u situaciji kada je prekršaj propisan zakonom, a ovlašteni tužitelj je pravna osoba s javnim ovlastima ili oštećenik.
Dakle, prema odredbama članka 239. stavka 1. točki 1. i 2. PZ-a prethodno navedeni ovlašteni tužitelji obvezno će izdati prekršajni nalog (obavezni prekršajni nalog) za:
- prekršaj propisan odlukom jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave (primjerice: za prekršaj propisan odlukom o komunalnom redu) (točka 1.)
- prekršaj propisan zakonom za koji je kao kazna propisana samo novčana kazna do 5.000,00 kuna za fizičku osobu, do 10.000,00 kuna za počinitelja prekršaja fizičku osobu obrtnika i osobu koja obavlja drugu samostalnu djelatnost, do 15.000,00 kuna za pravnu osobu i do 5.000,00 kuna za odgovornu osobu u pravnoj osobi (točka 2.)
U tom kontekstu važno je dodati da kod prekršaja pravne osobe i u njoj odgovorne osobe obavezni prekršajni nalog izdat će se kada je uvjet iz prethodne točke 2. ostvaren u odnosu na počinitelja pravnu osobu. S obzirom na to da je u pitanju obavezno izdavanje prekršajnog naloga, to, za razliku od izdavanja „običnog“ prekršajnog naloga (članak 230. do 233. PZ-a), za izdavanje obaveznog prekršajnog naloga nisu propisani uvjeti glede modaliteta utvrđenja prekršaja.
Međutim, osim obligatornog izdavanja prekršajnog naloga, PZ u svojim odredbama predviđa i fakultativno izdavanje obaveznog prekršajnog naloga, odnosno mogućnost izdavanja takvog prekršajnog naloga i u slučajevima kada je za određeni prekršaj propisana novčana kazna veća od iznosa u prethodno navedenoj odredbi članka 239. stavku 1. točki 2. PZ-a.
Naime, članak 239. stavak 2. PZ-a propisuje da ovlašteni tužitelji iz članka 109. stavka 1. točaka 1. i 2. ovoga Zakona, odnosno državni odvjetnik i tijelo državne uprave, mogu, dakle nisu obvezni, izdati obavezni prekršajni nalog i ako je za prekršaj propisana novčana kazna veća od iznosa iz stavka 1. točke 2. ovoga članka (za fizičku osobu propisana u iznosu većem od 5.000,00 kuna, za obrtnika u iznosu većem od 10.000,00 kuna, za pravnu osobu u iznosu većem od 15.000,00 kuna), no ista odredba propisuje i obvezatni uvjet a to je da se u tom slučaju za pojedinačni prekršaj ne može utvrditi novčana kazna veća od iznosa iz stavka 1. točke 2. ovoga članka za odgovarajuću vrstu počinitelja prekršaja.
Inače, obaveznim prekršajnim nalog osim novane kazne može se izreći i oduzimanje predmeta prekršaja, imovinske koristi, paušalna svota troška izdavanja prekršajnog naloga do 200,00 kuna i stvarni troškovi nastali utvrđivanjem prekršaja upotrebom tehničkih sredstava ili provođenjem potrebnih analiza i vještačenja, te kada je za prekršaj propisana novčana kazna iznad 2.000,00 do 5.000,00 kuna, može se počinitelju izreći i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom odnosno korištenje strane dozvole za upravljanje motornim vozilom na području Republike Hrvatske.
Neke od posljedica izdavanja obaveznog prekršajnog naloga, za razliku od izdavanja tzv. „običnog“ prekršajnog naloga, su da se sukladno članku 221. stavku 1. točki 6. PZ-a po prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga zbog poricanja prekršaja isključivo vodi žurni prekršajni postupak, zatim da će nepravodoban, nedopušten i nepotpun prigovor rješenjem odbaciti sud, a ne izdavatelj obaveznog prekršajnog naloga (članak. 243. stavak 2. PZ-a), s tim da protiv rješenja o odbacivanju prigovora nije dopuštena žalba (članak 243. stavak 4. PZ-a), u postupku izdavanja obaveznog prekršajnog naloga nije moguće podnositi molbu za povrat u prijašnje stanje (članak 243. stavak 6. PZ-a), općinski sud kada rješava prekršajne predmete nadležan je odlučivati o prigovoru podnesenom zbog izrečene sankcije i drugih mjera, odnosno prekršajni postupak za sve vrste prekršaja po prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga vode općinski sudovi kada rješavaju prekršajne predmete (članak 93. stavak 1. PZ-a), čime je isključena stvarna nadležnost tijela državne uprave koja bi inače prema posebnom zakonu bila nadležna voditi prekršajni postupak u prvom stupnju, te, posebno, da protiv presude donijete u postupku vođenom u povodu prigovora podnesenom zbog poricanja prekršaja nije dopuštena žalba (članak 244. stavak 1. PZ-a), uz napomenu da je za prekršaje iz režima obaveznog prekršajnog naloga relevantan trogodišnji zastarni rok iz članka 13. stavka 2. PZ-a.
U tom konteksu potrebno bi onda bilo i utvrditi da li u konkretnoj situaciji ovlašteni tužitelj smije po zakonu izdati obavezni prekršajni nalog sukladno članku 239. stavku 2. PZ-a, a to posebice jer ista odredba pretpostavlja prekršaje za koje je propisana samo novčana kazna, dakle, ne alternativno i kazna zatovra.
Naime, u praksi je moguća pojava slučajeva u kojima će ovlašteni tužitelji izdati, pozivom na članak 239. stavak 2. PZ-a, obavezni prekršajni nalog i za prekršaj za kojega je uz novčanu kaznu propisana alternativno i kazna zatvora.
U takvim slučajevima potrebno je takav prekršajni nalog prihvatiti i s njim postupiti kao s „običnim“ prekršajnim nalogom iz članka 228. PZ-a, i ovisno o tome da li je prigovor podnesen zbog prekršajnopravne sankcije i drugih mjera ili zbog poricanja prekršaja, prigovor dostaviti na nadležno odlučivanje Visokom prekršajnom sudu RH (sukladno članku 95. točki 2. PZ-a), odnosno nadležnom općinskom sudu koji će postupiti sukladno članku 238. stavku 9. PZ-a, te provesti prekršajni postupak (glavnu raspravu) i donijeti odgovarajuću presudu.
Potrebno je posebno naglasiti, a vezano uz gore navedene posljedice izdavanja obaveznog prekšajnog naloga, prvenstveno uz dopuštenost žalbe, da će protiv takve presude, koju je, dakle, donio prvostupanjski sud u postupku provedenom u povodu prigovora zbog poricanja prekršaja, žalba biti dopuštena, jer, dakle, ovlašteni tužitelj u tom slučaju zbog alternativno propisane kazne zatvora nije mogao izdati obavezni prekršajni nalog, pa u tom smislu ne mogu niti egzistirati posljedice koje za sobom povlači izdavanje obaveznog prekršajnog naloga, pa tako niti nedopuštenost žalbe iz članka 244. stavka 1. PZ-a.
Ukoliko bi obaveznim prekršajnim nalogom bila eventulno izrečena kazna zatvora, što je protivno članku 239. stavku 4. PZ-a, rješenjem bi trebalo obavezni prekršajni nalog staviti izvan snage (isto vrijedi i za „obični“ prekršajni nalog), čime se isti transformira u optužni prijedlog, te se dalje provodi glavna rasprava i donosi odgovarajuća odluka o prekršaju. Isto tako, potrebno je istaći da se sukladno članku 239. stavku 7. PZ-a obavezni prekršajni nalog ne može izdati protiv počinitelja prekršaja koji je u vrijeme počinjenja prekršaja bio maloljetnik, pa ako eventulano ovlašteni tužitelj protiv takvog počinitelja ipak izda obavezni prekršajni nalog, nadležni općinski sud će u povodu prigovora (nije bitno po kojoj je osnovi podnesen) obavezni prekršajni nalog staviti izvan snage, prihvatiti ga kao optužni prijedlog i dalje provesti prekršajni postupak primjenjujući postupovne odredbe propisane za maloljetne počinitelje prekršaja (članak 223. do 227. PZ-a).
Na kraju, vezano uz situaciju u kojoj ovlašteni tužitelj za određeni prekršaj izda obavezni prekršajnog naloga temeljem članka 239. stavka 2. PZ-a, nameće se pitanje koji zastarni rok važi za takav prekršaj, s obzirom da je člankom 13. stavkom 2. PZ-a propisano da prekršajni progon zastarijeva nakon tri godine za prekršaje za koje je ovlašteni tužitelj obvezan izdati prekršajni nalog. Dakle, navedenom odredbom članka 239. stavka 2. PZ-a propisano je da ovlašteni tužititelji mogu izdati, uz određeni uvjet, obavezni prekršajni nalog i ako je za prekršaj propisana novčana kazna veća od iznosa iz stavka 1. točke 2. iste odredbe. Tu treba staviti akcent na formulaciju „mogu izdati“, što, ponavljamo, znači da ovlašteni tužitelji nisu obavezni izdati prekršajni nalog, a što je uvjet za primjenu zastarnog roka iz odredbe članka 13. stavka 2. PZ-a, pa je zaključak da za takve prekršaje važi zastarni rok od četiri godine iz odredbe članka 13. stavka 1. PZ-a, jer je, dakle, osnova za primjenu trogodišnjeg zastarnog roka okolnost da određeni prekršaj prema propisanoj novčanoj kazni ulazi u režim obaveznog prekršajnog naloga.
Željko Kudrić, dipl.iur.
