Sud je naglasio važnost hiperveza za nesmetano funkcioniranje interneta i utvrdio da je nacionalnim zakonodavstvom o objektivnoj (striktnoj) odgovornosti za širenje klevetničkog materijala putem hiperveze isključena mogućnost bilo kakve značajne procjene prava podnositelja zahtjeva na slobodu izražavanja u situaciji u kojoj bi sudovi trebali pažljivo ispitati to pitanje.
Podnositelj zahtjeva u ovom slučaju bila je pravna osoba – trgovačko društvo, koje upravlja popularnim internetskim portalom za vijesti u Mađarskoj pod nazivom 444.hu, koji u prosjeku dnevno broji oko 250.000 jedinstvenih korisnika.
U rujnu 2013. grupa nogometnih navijača u vidljivo alkoholiziranom stanju zaustavila se u osnovnoj školi u Konyáru koju pohađaju djeca romske nacionalnosti. Navijači su se iskrcali iz autobusa u kojem su se nalazili, bacali su i razbijali pivske boce te nastavili pjevati, izvikivati rasističke uvrede i prijetiti učenicima.
Podnositelj zahtjeva objavio je članak o tom incidentu u na svojoj internetskoj stranici 444.hu, koji je ujedno sadržavao u sebi i poveznicu (hipervezu, hyperlink). Hiperveza je vodila do intervjua sa predstavnikom općine gdje se nalazi škola, gospodinom Gyem, koji je on dao nakon spornog događaja, objavljen na popularnoj video platformi YouTube. U njemu je naveo kako smatra političku stranku „Jobbik“ odgovornom za incident sa navijačima. Osim poveznice na intervju (link je bio označen zelenom bojom, i klikom na poveznicu otvara se stranica sa predmetnim intervjuom), članak nije ponovio izjave iz intervjua, niti se u njemu spominjala stranka „Jobbik“.
Objavljeni članak ažuriran je tri puta sa novim informacijama o incidentu, uključujući izjavu lokalne policije, a poveznicu na video podijelila su i tri druga internetska portala.
Postupak pred domaćim sudovima
Politička stranka Jobbik2 pokrenula je postupak za klevetu na temelju članka 78. mađarskog Građanskog zakonika pred Visokim sudom u Debrecenu protiv osam tuženika, uključujući podnositelja zahtjeva, ali i drugih medija koji su postavili poveznicu na sporni video. Tvrdila je da su korištenjem termina Jobbik za opisivanje nogometnih navijača i objavljivanjem hiperveze na YouTube video, tuženici povrijedili njihovo pravo na ugled.
Prvi sud koji je razmatrao ovaj slučaj bio je Visoki sud u Mađarskoj. Taj je sud prihvatio tvrdnje političke stranke Jobbik (kao tužitelja u tom predmetu) utvrdivši da je pravo te stranke na ugled povrijeđeno zbog izjava g. Gya, te da se povreda može pripisati podnositelju zahtjeva zbog „objavljivanja i širenja neistine koja se odnosi na drugu osobu“. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da članak nije ponavljao izjave iz spornog intervjua, niti je dijelio bilo kakve neistine – međutim, ove tvrdnje podnositelja nisu uzete u obzir, sve dok predmet nije došao na odlučivanje pred Apelacijski sud u Debrecenu. Iako je potvrdio presudu Visokog suda, taj sud je adresirao i argumente podnositelja zahtjeva navodeći kako se:
„davanje lažne izjave putem poveznice, čak i bez identifikacije s njom, kvalificira kao raspačavanje informacija. Raspačavanje (ili cirkulacija) je dijeljenje vijesti kao sadržaja misli i stavljanje na raspolaganje drugima. Suprotno stajalištu [podnositelja] izraženom u njegovoj žalbi, kršenje zakona putem diseminacije događa se čak i ako se diseminator ne poistovjećuje s izjavom, pa čak i ako je njihovo povjerenje u istinitost izjave neosnovano (§16).“
Podnositelj zahtjeva je stoga objektivno bio odgovoran za širenje klevetničkih izjava, a sa tom presudom su se suglasili mađarski Ustavni sud i Vrhovni sud (Kúria). Potonji sud dao je sljedeće obrazloženje:
„diseminacija se provodi dijeljenjem ili objavljivanjem bilo kakvih informacija, zbog čega svatko može imati pristup datom sadržaju. […]; on postaje dostupan i čitljiv jednim klikom. Građanski zakonik utvrdio je objektivnu odgovornost za diseminaciju, bez obzira na dobru ili zlu vjeru onog tko dijeli takve informacije. Po mišljenju Kúrije, zahtjev medijima da ne stavljaju štetne izjave na raspolaganje javnosti ne predstavlja ograničenje slobode tiska ili slobode izražavanja […] (§19).“
Postupak pred ESLJP-om
Podnositelj zahtjeva naveo je kako se ne može smatrati da je izjava iz intervjua kojom se napad pripisuje Jobbiku bila uvredljiva, s obzirom na to da se termin „Jobbik“ u javnosti više dovodio u vezu sa anti-romskom ideologijom nego sa samim tužiteljem, i naglasio je da se ne može smatrati da je ponovio navodno defamatorne izjave i širio laži stavljajući intervju s prvim okrivljenikom na raspolaganje u obliku poveznice.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da miješanje u njegovu slobodu izražavanja nije bilo propisano zakonom, jer nije bilo nikakvog zakona ili sudske prakse u kojem bi se izričito navodilo da se hiperveze trebaju smatrati raspačavanjem informacija. Naveo je kako odluke mađarskih sudova nisu uzele u obzir specifičnosti hiperveze i primjenjivale su u svom odlučivanju standarde koji se inače primjenjuju u slučaju tradicionalnijih oblika dijeljenja sadržaja, koji nisu bili razumno predvidivi.
Vlada je priznala da je došlo do miješanja u pravo društva podnositeljice zahtjeva na slobodu izražavanja, ali je navela da je to miješanje koje je propisano zakonom i koje teži legitimnom cilju zaštite prava drugih. Po njihovom mišljenju, vlasti su također djelovale u okviru svoje slobodne procjene.
Treće strane
Predmet je izazvao izniman interes profesionalnih organizacija novinara, kako u Europi, tako i u svijetu, te je cijeli niz izdavača i medija zatražio sudjelovanje u predmetnom postupku. Među njima su primjerice bili European Publishers' Council, The Media Law Resource Center Inc., the Newspaper Association of America, BuzzFeed, Electronic Frontier Foundation, Mozilla Foundation i Mozilla Corporation, i brojni drugi.
Argumentacija intervenijenata3 bila je fokusirana, između ostalog na sudske odluke iz Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i SAD-a, ali i određene odluke Suda EU-a. Cilj tih dokumenta je bio ukazati na postojanje međunarodnog trenda tumačenja (pravne) prirode hiperveza. Naime, jednoglasno je stajalište zauzeto u svim dostavljenim odlukama da hiperveze same po sebi ne predstavljaju objavu informacije, nego su one samo referentni alati, slični fusnotama, koji jednostavno nude čitateljima mogućnost da nastave s daljnjim čitanjem zasebnih publikacija.
Drugi razlog, prema mišljenju intervenijenata, da se isključi odgovornost novinara za dijeljenje sadržaja putem poveznica jest praktične prirode, ako se uzme u obzir da se sadržaj na koji je upućeno hipervezom može mijenjati tijekom vremena, a bez da je osoba koja je koristila hipervezu upoznata s tim.
Umješači su smatrali kako ne bi trebala postojati odgovornost za stavljanje hiperveze, osim ako je osoba koja je koristila hipervezu bila svjesna da je povezan sadržaj nezakonit i u slučajevima gdje je hiperveza predstavljena na način koji izričito potvrđuje povezan sadržaj, ili kada je odbila ukloniti hipervezu na web stranicu za koju je sudska presuda utvrdila da sadrži ilegalni sadržaj. Naposljetku, ako bismo osobu koja koristi hipervezu smatrali odgovornom za sadržaj koji stvaraju treće osobe, to bi imalo dalekosežne negativne posljedice. Širok raspon grupa (ISP-ovi, oglašivači, pružatelji usluga hostinga i drugi) mogao bi u tom slučaju biti kažnjen za sadržaj web stranica nad kojima nemaju nikakvu kontrolu, što bi moglo rezultirati odvraćajućim efektom ograničavanja pristupa informacijama za korisnike Interneta.
Umješači su tvrdili da su hiperveze od iznimne koristi za javni interes, uključujući između ostaloga, olakšavanje novinarskog procesa, omogućavanjem bržeg isporučivanja sadržaja i olakšavanje novinarskog izvještavanja na koncizniji i lako dostupan način, omogućujući čitateljima da sami provjere izvore novinarskog sadržaja i time potvrde istinitost publikacije.
Hiperveze same po sebi nisu bile namijenjene da predstavljaju uredničke izjave i nisu nužno značile da je jedna publikacija potvrdila drugu. One su samo ukazuju na druge stranice ili web resurse, čiji se sadržaj, s druge strane, mogao mijenjati nakon prve postavljene hiperveze.
Zaključno, nametanje standarda objektivne odgovornosti koji su pokušali izvršiti nacionalni sudovi bilo je neprimjenjivo, jer bi to zahtijevalo od pojedinačnih korisnikada samostalno moraju utvrđivati zakonitost sadržaja hiperveze, što bi bio skup, složen, ali u pravilu uzaludan proces.
Stajalište suda
Pitanje koje se postavilo pred Sudom je, dakle, je li posljedično miješanje u prava podnositelja zahtjeva iz članka 10. Konvencije, u konkretnim okolnostima, bilo utemeljeno na relevantnim i dostatnim razlozima i stoga nužno u demokratskom društvu.
Sud prije svega objašnjava esenciju koncepta hiperveze. U svojoj analizi zaključuje kako se „hiperveza, kao tehnika izvještavanja, bitno razlikuje od tradicionalnih načina objavljivanja informacija ...”. Za ovaj zaključak navode se tri uvjerljiva razloga.
Prvo, hiperveze ne prenose “povezane izjave publici niti komuniciraju njezin sadržaj”.
Hiperveze su ljepilo koje drži web u onoj mjeri u kojoj omogućuju ljudima da se lako i brzo kreću prema drugim web-stranicama kako bi preuzeli, pregledali, pristupili i ponovno podijelili informacije.
Dakle, hiperveza nije slična publikaciji jer "iako veza i referenca mogu privući pozornost čitatelja na postojanje članka, oni ne objavljuju članak. Sud stoga smatra da bi domaći zakoni trebali dopustiti “novinarima da koriste informacije dobivene sa interneta bez straha od izricanja sankcija”. U pravilu, novinari i novinarske organizacije nisu u poziciji da se uvjere u zakonitost sadržaja na povezanim stranicama.
Drugo, umetanje hiperveze ne daje autoru "nikakvu kontrolu nad sadržajem u sekundarnom članku na koji je on ili ona stavio poveznicu". Sadržaj odredišne stranice može se mijenjati, čak i drastično, od trenutka kada je hiperveza prvi put objavljena, a da osoba koja je postavila poveznicu nema apsolutno nikakvu kontrolu nad njom.
Treće, Sud dodaje da je "sadržaj koji stoji iza hiperveze već dostupan od strane izvornog izdavača na web stranici na koju vodi, pružajući neograničen pristup javnosti". U onoj mjeri u kojoj je hiperveza samo referenca na već postojeći sadržaj, ona ne stvara novi sadržaj. Budući da je hiperveza obično daleko od stvarnog sadržaja, korisnik s hipervezom može slobodno odlučiti hoće li otići na sljedeću web stranicu. Ako korisnik ne klikne na poveznicu, povezani sadržaj mu se nikada neće prikazati.
Važno je naglasiti da je za Sud, u načelu, odgovornost za korištenje poveznice uvijek subjektivna, čak i u slučaju odgovornosti poduzeća, odnosno pravne osobe. Štoviše, mens rea novinara mora se utvrditi "u svjetlu situacije kakva se manifestirala autoru u relevantno vrijeme, a ne u kontekstu naknadne spoznaje koja se temelji na utvrđenju iz presuda domaćih sudova".
Sud pojašnjava kako izraz "propisan zakonom" u drugom stavku članka 10. Konvencije ne zahtijeva samo da osporena mjera treba imati pravnu osnovu u domaćem pravu, već se odnosi i na kvalitetu konkretnog zakona, koji bi trebao biti dostupan dotičnoj osobi i mora biti predvidljiv u pogledu svojih učinaka. Zaštita koju novinarima pruža članak 10. u vezi s izvještavanjem o pitanjima od općeg interesa podliježe uvjetu da djeluju u dobroj vjeri i na točnoj činjeničnoj osnovi, te da pružaju "pouzdane i precizne" informacije u skladu s etikom novinarske profesije. Ta se obveza odnosi samo na sredstva, a ne i na rezultat novinarskog izvještavanja.
Zbog posebne naravi interneta, "dužnosti i odgovornosti" internetskih portala za vijesti u smislu članka 10. Konvencije mogu se stoga donekle razlikovati od onih koja važe za „klasične“ medije, što se tiče sadržaja koji dolazi od trećih osoba. Iako internetski portali vijesti nisu izdavači komentara trećih strana u tradicionalnom smislu, oni mogu, pod određenim okolnostima, preuzeti odgovornost za sadržaj koji su generirali korisnici.
Imajući u vidu ulogu interneta u povećanju pristupa javnosti vijestima i informacijama, Sud ističe da je svrha hiperveza da usmjeravanjem na druge stranice i internetske resurse omoguće korisnicima Interneta da se kreću prema i od materijala u mreži koju karakterizira dostupnost ogromne količine informacija. Hiperveze pridonose nesmetanom radu interneta tako što informacije postaju dostupne, i to povezujući ih jednu s drugom.
Sud navodi kako bi "kažnjavanje novinara za pomoć u raspačavanju izjava koje je dala neka druga osoba u razgovoru ozbiljno ugrozilo doprinos medija odnosno novinara raspravi o pitanjima od javnog interesa i ne bi se smjelo predvidjeti, osim ako ne postoje osobito jaki razlozi za takvo što” (paragraf 80. Presude).
Nadalje, ono što je jako bitno je da su granice prihvatljive kritike šire u odnosu na političara - ili političku stranku - kao takvu nego na privatnu osobu. Za razliku od potonjeg, prvi se neizbježno i svjesno stavlja pod strogo povećalo za svoje izjave i postupanja, od strane novinara, ali i javnosti u cjelini, pa stoga mora pokazati i od njega se očekuje veći stupanj tolerancije u takvim situacijama.
Štoviše, mađarski sudovi su utvrdili da je stavljanje poveznice (hiperveze) samo po sebi predstavljalo raspačavanje informacija i utvrđena je objektivna odgovornost podnositelja zahtjeva – to je, prema ocjeni Suda, način djelovanja koji je zapravo spriječio bilo kakvo balansiranje između sukobljenih prava, odnosno prava na ugled političke stranke i prava na slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva.
S obzirom na gore navedeno, ni puka upotreba hiperveze niti ponavljanje njezinog sadržaja ne može se shvatiti kao prešutni izraz odobravanja, usvajanja, ratifikacije, promicanja, podupiranja ili ekskulpiranja sadržaja na koji hiperveza vodi. Da bi se novinaru koji stavlja poveznicu pripisala odgovornost, bilo građanska ili kaznena, mora postojati konkretan dokaz o odobrenju tog sadržaja od strane novinara, koji je svjesno preuzeo nezakonit sadržaj kao svoj, putem eksplicitnog i nedvosmislenog jezika. Ovo odobrenje odgovara objavljivanju ili širenju klevetničkog ili na drugi način nezakonitog sadržaja, koji je izjednačen s tradicionalnim oblicima objavljivanja informacija.
Jednostavna upotreba hiperveze, bez odobravanja ili ponavljanja nezakonitog sadržaja na koji vodi, nije izjednačena s tradicionalnim oblicima objavljivanja informacija. Hiperpovezivanje u ovom slučaju ne čini novinare odgovornima za taj sadržaj, osim u iznimnim okolnostima kada se ne pridržavaju obvezujuće sudske odluke.
Sud posebno prepoznaje sljedeće aspekte koji su značajni za analizu odgovornosti podnositelja zahtjeva kao onog tko je postavio hipervezu, i to:
(i) je li novinar odobrio sporni sadržaj;
(ii) je li novinar ponovio sporni sadržaj (bez odobravanja takvog sadržaja);
(iii) je li novinar samo stavio hipervezu na sporni sadržaj (bez da ga odobrava ili ponavlja);
(iv) je li novinar znao ili je mogao razumno znati da je sporni sadržaj klevetnički ili na drugi način nezakonit;
(v) je li novinar postupao u dobroj vjeri, poštivao etičnost novinarske profesije i provodio due dilligence koje se očekuje u odgovornom novinarstvu?
U svom izdvojenom mišljenju (stranica 27. – 37. Presude), sudac Pinto de Albuquerque zaključno objašnjava načela Suda u pogledu odgovornosti za korištenje hiperveza. Ona se mogu sažeti kako slijedi:
a) Kada novinar potvrđuje, putem izričitog i nedvosmislenog jezika, ili ponavlja klevetnički ili na drugi način nezakonit sadržaj na koji vodi hiperveza, korištenje hiperveze je izjednačeno s tradicionalnim oblicima objavljivanja i raspačavanja informacija, i u tom slučaju postoji odgovornost novinara za sadržaj hiperveze.
b) Odgovornost treba biti nametnuta samo ako novinar zna (stvarna i pozitivna spoznaja) da je sadržaj na koji vodi hiperveza nezakonit i da djeluje u zloj vjeri (postoji obveza restriktivnog tumačenja). Iznimno, odgovornost se može pripisati i kada je novinar mogao razumno znati (tzv. konstruktivno znanje) da je sadržaj nezakonit, u svjetlu profesionalne etike i obveza odgovornog novinarstva.
c) Kada novinar koristi hipervezu i ni na koji način ne podupire ili ne ponavlja klevetnički ili (na drugi način) nezakonit sadržaj na koji hiperveza vodi, njeno korištenje se ne izjednačava s tradicionalnim oblicima objavljivanja i ne uključuje odgovornost, osim u slučaju nepridržavanja sudskog naloga kojim se takav sadržaj proglašava nezakonitim i zabranjuje njegovo korištenje.
d) Sve obrane dostupne primarnim izdavačima trebaju biti dostupne novinaru ako on ili ona podliježu odgovornosti u vezi s povezanim sadržajem. Novinar nema obvezu distancirati se od klevetničkog ili na drugi način nezakonitog sadržaja na koji vodi hiperveza.
e) Gore spomenuta načela Konvencije zahtijevaju pojedinačnu procjenu u svakom konkretnom slučaju, u svjetlu situacije kako se prezentirala autoru u relevantno vrijeme. Svaki režim objektivne ili striktne odgovornosti za korištenje hiperveza je per se suprotan gore navedenim načelima. Na kraju, značajno je da se sva ova načela primjenjuju i na fizičke osobe (novinare) i pravne osobe (medijske kompanije).
Zaključak
Značaj interneta kao medija za širenje, primanje i preuzimanje ideja široko je prepoznat na europskoj i međunarodnoj razini. Internet je postao jedan od glavnih načina na koji pojedinci ostvaruju svoje pravo na slobodu izražavanja i informiranja, osiguravajući tako bitne alate za sudjelovanje u aktivnostima i raspravama o političkim pitanjima i pitanjima od općeg interesa.
U ovom predmetu nacionalni sudovi su pogriješili jer su vrednovali osnovne elemente funkcioniranja interneta na isti način kao tradicionalne načine objavljivanja informacija.
Riječima suca Albuquerquea, previše je opterećujuće i, u mnogim slučajevima će u pravilu biti nemoguće, da pojedinci (laici) samostalno donose pravne odluke o tome je li svaki sadržaj koji dijele putem hiperveze klevetnički ili na neki drugi način nezakonit. Ako bi se takav teret automatski nametnuo novinarima, putem režima objektivne odgovornosti, to bi imalo za posljedicu gušenje slobode tiska.
Stoga je ova presuda ESLJP-a značajna ne samo kao putokaz nacionalnim sudovima na kojim principima zasnovati svoje odluke u ovakvim tipovima predmeta, nego ima i dalekosežan efekt na slobodu izražavanja, prije svega novinara, ali i svih drugih sudionika razmjene informacija u svijetu utemeljenom na internetu i digitalnoj povezanosti.
Tihana Kozina Barišić
__________________________________________
(1) http://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-187930
(2) Jobbik je u to vrijeme bila treća najzastupljenija stranka u mađarskom parlamentu.
(3) Za više informacija vidi npr.
https://www.article19.org/data/files/Magyar_Jeti_Zrt_v_Hungary_-_Article_19_Final.pdf
