Protiv podnositelja1 su se pred Prekršajnim sudom u Pazinu vodila dva postupka zbog počinjenja prometnih prekršaja u kojima je sudio isti sudac. U lipnju 2012. u prvom postupku je podnositelj podnio zahtjev za izuzeće, sudac je zastao s radom na predmetu, dao izjavu u kojoj je potvrdio navode podnositelja i izjavio da je bio u konfliktu s podnositeljevom majkom. Naime, majka podnositelja je također bila sutkinja na predmetnom sudu, te je prema izjavi samog suca, između njih postojao animozitet duže vremena, te nisu ni komunicirali.
Međutim, svega nekoliko dana kasnije, u drugom postupku se taj sudac nije izuzeo već je zakazao raspravu, te donio osuđujuću presudu i podnositelja novčano kaznio.
Europski sud je smatrao kako nije vjerojatno da se sporna situacija u samo nekoliko dana mogla promijeniti, te je stoga sudac morao biti svjestan okolnosti koje opravdavaju njegovo izuzeće i u ovom predmetu. To je dovelo do situacije koja je mogla izazvati opravdane sumnje u njegovu nepristranost s obzirom na to da se svaki sudac mora izuzeti kada postoji legitiman razlog za takvu bojazan.
Subjektivni i objektivni test nepristranosti
Sud se u svojoj ocjeni predmeta, između ostaloga, pozvao na opća načela koja se odnose na zahtjeve nepristranog suda (a koja su inače prikazana u predmetu Denisov protiv Ukrajine (br. zahtjeva 76639/11, od 25. rujna 2018.).2
U pravilu, nepristranost označava odsutnost predrasuda ili pristranosti. Prema ustaljenoj praksi Suda, postojanje nepristranosti u smislu članka 6., stavka 1. mora se odrediti prema (i) subjektivnom testu, u kojem se mora uzeti u obzir osobno uvjerenje i ponašanje određenog suca - je li sudac u određenom slučaju imao bilo kakvu osobnu predrasudu ili pristranost; i (ii) objektivni test, to jest, utvrđivanjem je li, osim osobnog ponašanja bilo kojeg od njegovih članova, sam sud i, između ostalog, njegov sastav, ponudio dovoljna jamstva da isključi svaku legitimnu sumnju u poštivanje njegove nepristranosti.
Međutim, ne postoji nepropusna podjela između subjektivne i objektivne nepristranosti, budući da iz ponašanja sudaca ne samo da mogu proizaći objektivno utvrđeni negativni pokazatelji u pogledu nepristranosti suda s gledišta vanjskog promatrača (objektivni test), nego se također može postaviti i pitanje osobnog uvjerenja sudaca (subjektivni test). Prema tome, u nekim slučajevima u kojima je teško pribaviti dokaze kojima se može pobiti pretpostavka o subjektivnoj nepristranosti suca, zahtjev objektivne nepristranosti pruža daljnje važno jamstvo u postupku.
U tom pogledu, navodi Sud, čak i dojam može biti od određene važnosti, ili drugim riječima, "pravda se ne mora samo izvršiti, također se mora vidjeti da se ona izvršava". Ono što je na kocki u takvim slučajevima je povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju nadahnuti u javnosti.
Sud ponavlja da se mora izuzeti svaki sudac u odnosu na kojeg postoji legitiman razlog za sumnju zbog nepostojanja nepristranosti. Suci bi trebali održavati i provoditi visoke standarde ponašanja i osobno poštivati te standarde kako bi očuvali integritet pravosuđa.
Europski sud je dodatno istaknuo da u konkretnom slučaju, kada je sudac bio svjestan okolnosti koje opravdavaju njegovo izuzeće prije rasprave koja je dovela do osude podnositelja, nema potrebe odlučivati o tome je li podnositelj uistinu i podnio zahtjev za izuzeće suca ili nije, već je sudac trebao odmah obavijestiti predsjednika suda i zatražiti otklon od rada na predmetu. Sama činjenica da je sudio sudac koji je i sam priznao postojanje okolnosti koje opravdavaju njegovo izuzeće, dovela je do umanjenja izgleda za poštenim suđenjem, koji nedostatak nije ispravio niti Ustavni sud, iako je bio ovlašten ukinuti predmetnu odluku. S obzirom na gore navedeno, Sud je utvrdio povredu čl. 6. st.1. Konvencije u odnosu na nepristranost suda.
Izdvojeno mišljenje – nema povrede prava na pravičan postupak
Kao što je u uvodu rečeno, odluka o postojanju povrede konvencijskog prava nije bila donesena jednoglasno.
U svom izdvojenom mišljenju sudac Sabato izrazio je neslaganje sa stajalištem većine, i po njegovom mišljenju u predmetu nije došlo do povrede prava na pravičan postupak zbog navodne pristranosti prekršajnog suca. Naime, u tijeku sudskog postupka koji je bio predmet zahtjeva podnositelj zahtjeva nikada nije pružio dokaz o tome je li zatražio zahtjev za izuzeće kada je shvatio da je sudac u njegovom predmetu sudac koji je bio u konfliktu sa njegovom majkom. Podnositelj zahtjeva je tvrdio kako je uputio faks sudu u Pazinu u kojem je tražio izuzeće. Međutim, Vlada Republike Hrvatske je sa svoje strane dostavila dokumentaciju iz koje je bilo vidljivo da taj sud nije zaprimio faks o kojem govori podnositelj zahtjeva.
Njegovo mišljenje je da bi se u sumnji je li stranka podnijela zahtjev za izuzeće, odnosno ako u spisu predmeta nema dokumentacije koja bi ukazivala na to, treba smatrati da takav zahtjev nije ni podnesen.
U obrazlaganju tog stajališta sudac se pozvao na drugu odluku ESLJP, donesenu u predmetu Zahirović protiv Hrvatske, (br. zahtjeva 58590/2011), u kojem je tužena država također bila Republika Hrvatska, gdje je sud utvrdio kako nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak, odnosno da nije došlo do povrede u odnosu na nepristranost suda.
U obrazloženju odluke u predmetu Zahirović se, između ostaloga, navodi da kada domaći zakon pruža mogućnost uklanjanja uzroka za zabrinutost u vezi s nepristranošću suda ili suca, očekivalo bi se od podnositelja zahtjeva koji doista vjeruje da postoje uvjerljivi razlozi za zabrinutost, da takve prigovore istakne prvom prilikom. To bi prije svega omogućilo domaćim vlastima da pravovremeno ispitaju prigovore podnositelja zahtjeva i osiguraju da se njegova prava poštuju. Međutim, u tom predmetu podnositelj zahtjeva nije iskoristio priliku da podnese svoj prigovor o navodnoj pristranosti u odgovarajućoj fazi postupka pred domaćim sudovima i zatraži izuzeće suca. Stoga, zbog tog propusta podnositelja, Sud nije mogao zaključiti da je proceduralni nedostatak koji je predmet prigovora ometao pravo podnositelja zahtjeva na pravično suđenje.
Mora se primijetiti kako je većina smatrala da se situacija u predmetu Škrlj treba razlikovati od slučajeva u kojima je jedino sporno pitanje prethodna funkcionalna uključenost sudaca u postupak, kada je Sud smatrao da funkcionalna uključenost sama po sebi nije dovoljna za donošenje zaključka o nepostojanju nepristranosti dotičnog suca ili suda, te su se izričito pozvali upravo i na predmet Zahirović protiv Hrvatske. U takvim slučajevima, Sud je smatrao da podnositelji zahtjeva moraju iznijeti uvjerljive razloge u vezi s navodnom pristranošću sudaca tako da izričito traže njihovo izuzeće od odlučivanja u konkretnom predmetu.
U praksi ESLJP, podsjeća sudac Sabato, prihvaćeno je da je postojanje nacionalnih postupaka za osiguranje nepristranosti sudaca, odnosno pravila koja reguliraju izuzeće sudaca, relevantan čimbenik u procjeni nepristranosti nacionalnih sudova. Takva pravila su za sud pokazatelj namjere nacionalnog zakonodavca da ukloni sve razumne sumnje u pogledu nepristranosti suca i predstavljaju pokušaj da se osigura nepristranost uklanjanjem uzroka takvih sumnji.
Nepristranost sudaca je prema stajalištu suca Sabata previše osjetljiva tema da bi se o njoj moglo raspravljati isključivo kao o procesnom pitanju. Budući da je standard uspostavljen u predmetu Zahirović u biti proceduralne prirode, u nekim iznimnim slučajevima proceduralni nedostatak povezan s nepostojanjem nepristranosti mogao bi ometati pravo na pošteno suđenje, a time i povrijediti članak 6. stavak 1., čak i ako podnositelj zahtjeva nije izrazio svoju sumnju u pristranost suca koristeći odgovarajući pravni lijek u domaćem sustavu.
U tom smislu, naglašava se u izdvojenom mišljenju, bitno je razmotriti vezu između nepristranosti i neovisnosti sudaca, čiju je važnost često naglašavao ESLJP. S obzirom na tu vezu, može nastati rizik za neovisnost nacionalnih sudaca koji dolazi sa ovakvom odlukom većine. Stranke koje nisu propisno zatražile izuzeće suca u njihovom domaćem sustavu, mogu ta pitanja postaviti izravno pred Europskim sudom za ljudska prava, čak i na temelju minornih sumnji koje se razlikuju od ozbiljnih sumnji koje uobičajeno i u pravilu razmatra ovaj sud.
Sudac čija je nepristranost predugo podvrgnuta javnoj kontroli, manje je neovisan, budući da se on ili ona mogu bojati da se u svim fazama postupka pravda koju administrira sud može pretvoriti u, riječima suca Sabata, pravdu koja upravlja sucem.
Zanimljivo je da je u mnogim nacionalnim zakonodavstvima zahtjev za izuzeće jedino pravo pravno sredstvo kojim se mogu adresirati sumnje u nepristranost koje se pojave u tijeku postupka, a ako se ne traži izuzeće, pristranost suca se više ne može isticati kao razlog za žalbu. Nepostojanje domaćih pravnih lijekova u mnogim zemljama, osim zahtjeva za izuzeće, stoga predstavlja opasnost - s obzirom na to da je u ovom slučaju većina sudskog vijeća smatrala da je postavljanje prethodnog zahtjeva za izuzeće nepotrebno - da nacionalni suci mogu biti dovedeni u neugodnu situaciju u kojoj će se o njihovoj nepristranosti izravno raspravljati pred sudom u Strasbourgu.
Zaključak
Možemo vidjeti da su standardi nepristranosti sudaca u ovom predmetu postavljeni visoko, ali su i donekle i suprotstavljeni sudskoj praksi ESLJP-a, s obzirom na zauzeto stajalište da kada je sudac bio svjestan okolnosti koje opravdavaju njegovo izuzeće prije rasprave koja je dovela do osude podnositelja, nema potrebe odlučivati o tome je li podnositelj uistinu i podnio zahtjev za izuzeće suca ili nije, već je sudac jednostavno trebao odmah obavijestiti predsjednika suda i zatražiti otklon od rada na spornom predmetu.
U tom smislu značajan je argument suca Sabata koji je izrazio u izdvojenom mišljenju, da se priklanjanjem shvaćanju većine sudskog vijeća u predmetu Škrlj, može postaviti pitanje do kojih granica mogu ići zahtjevi stranaka za izuzećem sudaca, jer proizlazi da bi mogli ići čak do te mjere da stranka ne mora niti izraziti svoje sumnje u obliku formalnog zahtjeva za izuzeće sastavljenog na temelju odredbi Zakona o parničnom postupku.
Neovisno o navedenom, može se zaključiti kako bi se ipak, opreza radi, pitanje nepristranosti sudaca i s tim u vezi zahtjeva za njihovo izuzeće i dalje moralo postaviti pred nacionalnim sudovima u dovoljno ranoj fazi postupka, kako se naknadno ne bi izgubila mogućnost da se taj prigovor ističe pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i Europskim sudom za ljudska prava.
Ova odluka predstavlja svojevrsno odstupanje od postojeće sudske prakse od strane ESLJP-a, tako da svakako treba pratiti njen daljnji razvoj u predmetima u kojima se ističe povreda prava na nepristranog suca, kao sastavni dio procesnog jamstva iz članka 6. Konvencije.
Tihana Kozina Barišić
__________________________________________
(1) http://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-194299
(2) http://hudoc.echr.coe.int/eng/?i=001-186216
