Na 23. sjednici 6. saziva Hrvatskoga sabora, još 2011. godine započele su rasprave o prijedlozima zakona za četiri djelatnosti socijalne skrbi: Zakon o djelatnosti socijalnog rada, Zakon o edukacijsko-rehabilitacijskoj djelatnosti, Zakon o logopedskoj djelatnosti i Zakon o socijalno-pedagoškoj djelatnosti. Predložena rješenja predviđena su Zakonom o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, br. 57/2011.) i tada započetoj reformi koja je za cilj imala ujednačavanje djelatnosti te jasno određivanje zadataka svake pojedine struke unutar sustava socijalne skrbi.
Racionalizacija stručnog kadra trebala je olakšati migracije stručnjaka između pojedinih resora i institucija. Zakon o djelatnosti socijalnog rada je donesen 2011. godine, mijenjan 2012. te 2019. godine ukinut i zamijenjen novim Zakonom o djelatnosti socijalnog rada („Narodne novine“, br. 16/2019.). Zakon o edukacijsko-rehabilitacijskoj djelatnosti donesen je 2011. godine i mijenjan 2019. godine.
Prijedlog Zakona o logopedskoj djelatnosti prošao je prvo čitanje 2011. godine i 8 godina poslije još je uvijek u pripremi. Nešto je bolja situacija sa Zakonom o socijalnopedagoškoj djelatnosti koji je u 8. mjesecu ove godine napredovao do 2. čitanja Konačnog prijedloga Zakona. Uvodni članci Konačnog prijedloga propisuju zakonske definicije sadržaja socijalnopedagoške djelatnosti, pri čemu treba napomenuti da se djelatnost obavlja primarno u kontekstu problema u ponašanju korisnika sa svrhom unapređivanja psihosocijalnog funkcioniranja i kvalitete života.
Socijalnom pedagogu će se priznati pravo na obavljanje socijalnopedagoške djelatnosti ako je poslovno sposoban i član Komore, ima odgovarajući akademski stupanj, položen stručni ispit ili odgovarajuć radni staž u struci, ako nema zapreka slijedom pravomoćne osude za propisana kaznena djela, ako mu nije izrečena sankcija za nasilje u obitelji i ako se protiv njega ne vodi postupak za kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Pravo na obavljanje djelatnosti propisuje se na zahtjev socijalnog pedagoga o čemu odlučuje Komora rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba.
Pravo na obavljanje djelatnosti socijalnog rada, kao i pravo na obavljanje profesionalne djelatnosti prestaje razlozima nabrojanim u članku 8. Konačnog prijedloga Zakona o čemu Komora odlučuje rješenjem. Razlozi uključuju smrt, zdravstvenu nesposobnost, pravomoćne osude, povrede etičkog kodeksa, neispunjavanje obveze stručnog usavršavanja te zabranu obavljanja djelatnosti nakon obavljenog stručnog nadzora.
Socijalnopedagošku djelatnost može obavljati isključivo ovlašteni socijalni pedagog na temelju ugovora s drugim pravnim osobama odnosno rješenja o prijmu i kao privatnu socijalnopedagošku praksu koje pak može obavljati trajno uz odgovarajuće upisnike ili povremeno bez obveze upisa u Imenik socijalnih pedagoga i upisnik privatne socijalnopedagoške prakse. Ako praksu obavlja privatno, socijalni pedagog dužan je osigurati se od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem privatne prakse i osiguranje uredno produživati.
Ovlašteni socijalni pedagog ima pravo i obvezu stručnog usavršavanja. Način provođenja, sadržaj, rokove i postupak stručnog usavršavanja propisat će Komora općim aktom. Uz obvezu stručnog osposobljavanja, osoba koja obavlja socijalnopedagošku djelatnost, dužna je u odnosu prema korisniku usluga postupati profesionalno primjenjujući i poštujući odredbe Etičkog kodeksa socijalnih pedagoga. Ističe se i obveza čuvanja profesionalne tajne koja se odnosi na sve informacije o korisniku.
Članci 16. – 33. Konačnog prijedloga Zakona uređuju status, prava i obveze, tijela, članstvo i akte Hrvatske komore socijalnih pedagoga. Statusi komora pojedinih djelatnosti u sustavu socijalne skrbi su uređeni slično, u bitnim dijelovima identično što je i u slučaju socijalnih pedagoga naišlo na negodovanje jednog dijela stručnjaka. Slična je situacija bila i u javnoj raspravi za djelatnost socijalnog rada. Naime, prigovori su upućeni na široke ovlasti koje su dane komorama što, među ostalim, zahtjeva i veća financijska izdvajanja za njihov kvalitetan rad u trenutku kada su pojedine struke unutar sustava socijalne skrbi znatno podkapacitirane. Istaknut je i prigovor da osoba može biti član Komore i raditi na promicanju standarda struke samo na temelju akademskog stupnja, a da pritom ne obavlja socijalnopedagošku djelatnost.
Propisane su visoke prekršajne kazne za poslodavce koji pružaju usluge socijalnopedagoške djelatnosti ukoliko sklope ugovor o djelu s osobom kojoj nije priznato pravo na obavljanje djelatnosti te ako onemoguće ili ometaju obavljanje stručnog nadzora. Zaključno, možemo primijetiti da procedura donošenja zakona koja traje osam godina uzrokuje čuđenje utoliko više što iščitavanjem Konačnog prijedloga Zakona o socijalnopedagoškoj djelatnosti postaje jasno da su ponuđena zakonska rješenje vrlo slična onima u Zakonu o djelatnosti socijalnog rada iz 2011. godine koji je iste godine usvojen i stupio na snagu.
Željko Čižmek, mag.act.soc.
