U novije doba prisutni su pokušaji da se do tekstova sudskih odluka (indirektno i do pregleda sudske prakse) dođe podnošenjem sudovima zahtjeva za pristup informacijama. Primjerice, traženjem svih presuda koje je sud donio u određenoj vrsti predmeta, ili (kod upravnih sudova) presuda donesenih u sporovima protiv određenog tužitelja. Ponekad to čine odvjetnici, udruge, serijski podnositelji zahtjeva za pristup informacijama i drugi. Nije riječ o strankama u konkretnim postupcima.
Prema članku 44. stavak 2. Sudskog poslovnika („Narodne novine“, br. 37/14., 49/14., 8/15., 35/15., 123/15., 45/16., 29/17., 33/17., 34/17., 57/17., 101/18., 119/18. i 81/19.), druge osobe koje učine vjerojatnim postojanje opravdanog interesa mogu razgledati, fotografirati, tražiti prijepis, presliku ili ispis spisa, odnosno njihovih dijelova po pribavljenoj dozvoli suca kojem je predmet dodijeljen u rad, odnosno predsjednika suda ako je postupak pravomoćno dovršen. U stavku 3. toga članka propisano je da se razgledanje, fotografiranje, prepisivanje, preslikavanje, ispis i umnožavanje spisa obavlja u sudskoj pisarnici pod nadzorom službenika sudske pisarnice. Stavkom 5. određeno je da se za preslikavanje, umnožavanje i ispis spisa odnosno dijelova spisa plaća naknada sukladno odluci ministra pravosuđa.1Ova je materija uređena i odredbama dijela procesnih zakona, koje također isključuju primjenu normi ZPPI-ja. Radi jednostavnosti i općenitosti izlaganja, ograničili smo se na poslovničke odredbe.
Dostupnost informacija u sudskim postupcima uređena je, dakle, Sudskim poslovnikom, tj. (drugim) propisom koji isključuje primjenu odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, br. 25/13. i 85/15. – dalje: ZPPI)2. Po zahtjevima iz članka 44. Sudskog poslovnika odlučuje sudska pisarnica, a ne službenik za informiranje odnosnog suda.
Kada je riječ o pravomoćno dovršenim predmetima, poslovnički kriterij opravdanog interesa je bitno blaži negoli kod aktivnih predmeta. Stoga se u velikoj većini slučajeva omogućuje uvid, preslikavanje i dr.
Po upravnosudskoj praksi, ZPPI bi bio primjenjiv kada podnositelju tražena informacija nije dostupna na temelju Sudskog poslovnika, tj. kada je zahtjev podnesen po toj osnovi odbijen.3 Informaciju iz članka 44. Sudskog poslovnika potrebno je, dakle, najprije pokušati pribaviti primjenom Sudskom poslovnika, kao posebnog propisa.
Upućivanje na pristup informaciji primjenom drugog propisa nije odbijanje zahtjeva
Dostavom obavijesti iz članka 23. stavak 1. točka 4. ZPPI-ja, vezano uz članak 1. stavak 3. toga Zakona, zahtjev za pristup se ne odbija, niti se pristup uskraćuje, već se podnositelj upućuje na drugi propisani način na koji može ostvariti pristup informaciji (konkretno: primjenom mjerodavnih odredbi Sudskog poslovnika). Nije odlučno koji od tih načina je prikladniji iz perspektive podnositelja.
Okolnost da je neki sud pristup svojim presudama omogućio primjenom ZPPI ne stvara obvezu drugim sudovima da postupe na jednak način. Pritom nije od utjecaja je li konkretni sud tako postupio drukčije interpretirajući mjerodavni normativni okvir, ili zbog tzv. linije manjeg otpora, ili kojega drugog razloga, te je li svjestan s kakvim se komplikacijama može suočiti kod eventualnoga budućeg pozivanja istoga ili drugog aktera na takvu praksu. Načelno, na odlučivanje povodom ovovrsnih zahtjeva irelevantno je tko (od ne-stranaka u sporu) traži pristup (odvjetnik, udruga čiji naziv upućuje na plemenitu djelatnost i dr.). U konačnici, stvarni tražitelj podataka može biti kamufliran iza naziva posrednika za kojeg se očekuje da će lakše doći do informacije.
Ni kreativnost u načinu sastavljanja zahtjeva ne može opravdati zaobilaženje navedenih poslovničkih odredbi, ako se u biti radi o traženju obuhvaćenom normama Sudskog poslovnika.
Postojeći propisi ne stvaraju obvezu sudova da vrijeme predviđeno za odlučivanje o pravima i obvezama stranaka (te za s time povezane administrativne aktivnosti), niti svoje ograničene ljudske i materijalne resurse što su u funkciji rješavanja sporova, putem sustava pristupa informacijama (dakle, u osnovi besplatno) stavljaju na raspolaganje tražiteljima sudske prakse ili podnositeljima s time usporedivih zahtjeva. To osobito vrijedi kada se u obzir uzme i potreba anonimizacija osobnih podataka sadržanih u traženim odlukama, što razumijeva dodatan angažman sudskog osoblja.4
Podnositelju koji ipak smatra da je u konkretnom slučaju riječ o informaciji dostupnoj prema odredbama ZPPI-ja, na raspolaganju stoje sredstva pravne zaštite propisana tim Zakonom. U procesnom segmentu, podredno se primjenjuju norme ZUP-a.
Poseban položaj novinara (medija)
Na temelju posebnih propisa mogu biti utvrđene iznimke kod kojih je, primjerice, preslike presuda (najčešće uz anonimizaciju) dopušteno učiniti dostupnima neovisno o odredbama ZPPI-ja i Sudskog poslovnika, odnosno Tarife sudskim pristojbi. U prvom redu, to su odredbe medijske legislative, ustavnoga, konvencijskog i zakonskog ranga.5 Novinari, naime, imaju posebnu ulogu u demokratskom društvu, pa sud, u pravilu, neće pogriješiti ako traženju medija (novinara) udovolji mimo poslovničkih i sudsko-tarifnih odredbi, a norme ZPPI ovdje ionako nisu primjenjive, vodeći računa o okolnostima konkretnog slučaja.6
U ovom slučaju informaciju, u pravilu, ne pruža ni službenik za informiranje ni sudska pisarnica, već glasnogovornik suda. Funkcije službenika za informiranje (po ZPPI-ju) i glasnogovornika su često objedinjene u istoj osobi unutar tijela javne vlasti. Međutim, riječ je o posve različitim funkcijama, koje se ostvaruju primjenom različitih kriterija i u različitim postupcima. Službenik za informiranje je, naime, službena osoba u smislu ZUP-a, koja vodi formalan upravni postupak povodom zahtjeva za pristup informacijama, dok glasnogovornik komunicira s medijima, najčešće izvan formalnoga pravnog postupka, primjenjujući norme medijskog zakonodavstva i odredbe sistemskih propisa na području sudstva kojima su uređeni odnosi sudova s javnošću.
doc. dr. sc. Alen Rajko
_______________________________________
^ 1 Pored toga, v. Tar. br. 34. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, br. 53/19.). Ovdje nije od utjecaja pokuša li podnositelj izbjeći naplatu troškova umnožavanja i/ili pristojbenu obvezu npr. traženjem dostave skeniranog dokumenta putem elektroničke pošte. Prihvaćanje takvog traženja stvorilo bi presedan kojim bi, u osnovi, bio dezavuiran smisao propisanih procedura dostave preslika (dijela) spisa predmeta, poticanjem podnošenja zahtjeva motiviranih izbjegavanjem plaćanja propisane naknade troškova kopiranja odnosno plaćanja sudske pristojbe za razmatranje spisa, iako bi obrada zahtjeva istodobno razumijevala dodatni angažman sudskog osoblja i opreme.
^ 2 V. članak 1. stavak 3. ZPPI-ja. S time je povezana i odredba članka 23. stavak 1. točka 4. toga Zakona. Što se tiče pojma stranke sadržanog u odredbi članka 1. stavak 3. ZPPI-ja, ustaljena je interpretacija po kojoj se ne radi samo o stranci o konkretnom postupku, već bilo o kojoj osobi koja traži pristup informaciji dostupnost kojoj je utvrđena propisom – ovdje: Sudskim poslovnikom. U protivnom bi spomenute odredbe Sudskog poslovnika bile bespredmetne. U prilog tome ide i niže spomenuta sudska praksa. Usporedbe radi, na pristup informacijama sadržanima u spisu predmeta upravnog postupka, bez obzira tko traži pristup tim informacijama, primjenjuju se posebne odredbe članka 84. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09., dalje: ZUP), a ne norme ZPPI-ja.
^ 3 Npr. presuda Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske, posl. br. UsII-158/2015-15 od 18. veljače 2016. (jednaka je praksa bila u primjeni prijašnjeg Zakona o pravu na pristup informacijama – npr. presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Us-11649/2007-8 od 10. travnja 2008.).
^ 4 Da je predviđena opća dostupnost cjelokupne sudske prakse, uz njezinu anonimizaciju, to bi bilo i propisano, uz osiguranje dodatnih za to potrebnih resursa. Usto, bespotrebna bi bila usluga Portala sudske prakse, koju razvija Vrhovni sud Republike Hrvatske (https://sudskapraksa.csp.vsrh.hr/home ), s izborom važnijih sudskih odluka anonimiziranog sadržaja.
Dodajmo da odredba članka 10. stavak 1. točka 5. ZPPI-ja ne razumijeva obvezu sudova da opće dostupnima učine svoje baze podataka, prije svega radi zaštite osobnih podataka, ali i integriteta sudskih postupaka, niti je riječ o bazama podataka usmjerenima prema općoj javnosti, u kontekstu smisla i svrhe odredbi članka 10. ZPPI-ja.
^ 5 V. naročito: članak 38. stavak 2. i 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 59/90., 135/97., 8/98. – proč. tekst, 113/00., 124/00. – proč. tekst, 28/01., 41/01. – proč. tekst, 55/01. – ispr., 76/10., 85/10. – proč. tekst i 5/14.); članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda; Zakon o medijima („Narodne novine“, br. 59/04., 84/11. i 81/13.).
Po konvencijskoj praksi, jake povlastice, kao i posebne dužnosti medija, potrebne su kako bi im omogućile obavljanje njihove dvostruke uloge – „opskrbljivača informacijama“ i „javnog psa čuvara“, pri čemu uloga medija nije samo širenje informacija, već i razmjena ideja i mišljenja, a informacije o idejama od javnog interesa, kao i informacije u kontekstu političke debate ili o političarima, uživaju posebnu zaštitu – Europski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986, Series A no. 103.
Sud, dakako, ne mora novinarom tretirati svaku osobu koja se takvom predstavlja, već je ovlašten na taj način postupati samo u odnosu na osobe koje nedvojbeno obavljaju novinarske poslove za neki od medija (u smislu važećega medijskog zakonodavstva).
^ 6 Primjer posebnog propisa je i čl. 30. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 79/06. i 105/06.). O tome v. npr. kolumnu objavljenu u ovoj rubrici pod naslovom Pristup sigurnosno-obavještajnih agencija podacima kojima raspolažu sudovi. Ovu vrstu komunikacije najčešće obavlja sudska uprava. Slične iznimke mogu biti opravdane i kod znanstveno-istraživačke djelatnosti, imajući na umu naročito odredbe članka 69. stavak 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske, te članka 2. stavak 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“, br. 123/03., 198/03., 105/04., 174/04., 2/07., 46/07., 45/09., 45/09., 63/11., 94/13., 139/13., 101/14., 60/15., 131/17. i 96/18.). Potonje nije obveza suda, već se može raditi o suradnji koju uspostavlja sudska uprava, a nerijetko se provodi putem sudaca ili službi zaduženih za praćenje sudske prakse.
