Pritom, autori analiziraju različite pravne stavove hrvatskih županijskih sudova i Vrhovnog suda RH koji iz drugačije perspektive pravno tumače takav zahtjev radnika odnosno poslodavca, smatrajući da se radi o objektivnoj preinaci odnosno odričući značaj preinake tužbe isticanju takvog zahtjeva.
Prestanak ugovora o radu sudskim raskidom ugovora o radu jedan je od načina prestanka ugovora o radu u hrvatskom radno-pravnom zakonodavstvu do kojeg može doći uz kumulativno ispunjenje određenih zakonskih pretpostavki predviđenih u odredbi čl. 125. Zakona o radu ("Nar. nov". br. 93/14., 127/17., 98/19., dalje: ZR).
Temeljna je zakonska pretpostavka provođenja postupka sudskog raskida ugovora o radu da:
(1) Poslodavac radniku otkaže ugovor o radu za kojeg sud u parničnom postupku prethodno utvrdi da je nedopušten;
(2) Radnik u svojoj tužbi ili zahtjevu kojeg naknadno podnese najkasnije do zaključenja glavne rasprave mora zahtijevati sudski raskid ugovora o radu, a taj se postupak provodi kao adhezijski postupak onome glavnome, koji se vodi u vezi nedopuštenog otkaza;
(3) Sud u svakom konkretnom slučaju ocijeni kako postoje razlozi zbog kojih radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, odnosno poslodavac (ukoliko je zahtjev za sudskim raskidom postavio poslodavac) dokaže kako nastavak radnog odnosa između stranaka u sporu nije moguć.
Ne ulazeći posebno u ostale pretpostavke sudskog raskida ugovora o radu, detaljnije ćemo analizirati isključivo drugu pretpostavku tj. činjenicu da je za sudski raskid ugovora o radu potrebno podnošenje određenog zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu na temelju kojeg nadležni sud postupa.
Ovlaštenici zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu su i radnik i poslodavac, s time da radnik taj zahtjev u tužbi podnosi bezuvjetno, umjesto zahtjeva za vraćanjem na rad, dok poslodavac takav zahtjev može podnijeti uvjetno, kao podredni zahtjev, uz primarno osporavanje da bi odluka o otkazu ugovora o radu uopće bila dopuštena, dakle, za slučaj da sud utvrdi nedopuštenost otkaza.
ZR ne određuje decidirano kojim pravnim radnjama radnik, odnosno poslodavac mogu zahtijevati od suda provođenje sudskog raskida ugovora o radu. Radnik u aktivnoj stranačkoj ulozi tužitelja zahtjev za provođenjem sudskog raskida ugovora o radu može istaknuti u tužbi kojom traži utvrđenje nedopuštenosti otkaza, a sve do zaključenja glavne rasprave.
S druge strane, poslodavac se u parnici ne može samo pozvati na odredbu čl. 125. st. 1. ZR-a o sudskom raskidu ugovora o radu, već mora postaviti protutužbeni zahtjev do zaključenja glavne rasprave. U slučaju da zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu postavi poslodavac, preduvjet je za dopuštenost sudskog raskida utvrđenje suda da je otkaz poslodavca bio nedopušten, a poslodavac svoj zahtjev podnosi u obliku protutužbe sve do zaključenja glavne rasprave, a radi se o tzv. koneksnoj protutužbi obzirom je zahtjev protutužbe usko vezan uz tužbeni zahtjev.
Glede trenutka do kojeg se zahtjev za sudski raskid može postaviti, razlikuju se rješenja ZR-a i Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77., 36/77., 6/80., 36/80., 43/82., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., i NN 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., dalje: ZPP).
Naime, čl. 125. st. 3. ZR-a propisuje kako je zahtjev za sudski raskid ugovora o radu moguće postaviti najkasnije do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, a ako je prvostupanjska odluka ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, stranke imaju pravo zahtijevati sudski raskid sve do ponovnog zaključenja glavne rasprave.
Dakle, iako sudski raskid nije zahtjevan prije, zahtjev se može postaviti u postupku nakon ukidanja prvostupanjske presude, neovisno o tome je li tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje nedopuštenosti otkaza bio usvojen ili odbijen ukinutom presudom.
Isto tako, dopušteno je i najprije djelomičnom presudom odlučiti o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza, a tek nakon toga odlučivati o osnovanosti zahtjeva za sudski raskid .
Vrijeme koji predviđa ZPP kao vrijeme do kojeg parnične strane mogu zahtijevati sudski raskid ugovora o radu jest ono do zaključenja prethodnog postupka. Naime, čl. 190. st. 1. ZPP-a propisuje kako tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Isto vrijedi i za tuženoga poslodavca koji može svoju protutužbu, u kojoj zahtijeva sudski raskid, podnijeti sudu najranije u odgovoru na tužbu pa sve do zaključenja prethodnog postupka.
U literaturi je najzastupljenije mišljenje kako prednost u ovakvom slučaju neusklađenosti rješenja treba dati odredbi čl. 125. st. 3. ZR budući da se radi o specijalnom zakonu (lex specialis derogat legi generali) i zakonu koji je kasnije donesen nego ZPP (lex posterior derogat legi priori), pa se tako primjenom ustaljenih pravnih normi zaključuje o prvenstvenoj primjeni pravnih pravila ZR-a u pogledu tumačenja primjene instituta sudskog raskida ugovora o radu.
Obzirom na različito pravno tumačenje naknadnog postavljanja zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu kao preinake tužbe, u nastavku analiziramo dva različita pravna pristupa:
(1) zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, postavljen naknadno u parnici, do zaključenja glavne rasprave, predstavlja objektivnu preinaku tužbe
Vrhovni sud RH u svojoj odluci pod posl.br. Revr-1602/15 od 21.02.2018. godine zauzima stajalište da zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, koji bi bio postavljen u parnici do zaključenja glavne rasprave, ima karakter objektivne preinake tužbe – međutim, s ciljem svrsishodnog konačnog rješavanja odnosa među strankama, dopušta takvu preinaku:
„Glede prvog obrazloženog prigovora vezanog uz preinaku tužbe u prvom redu treba reći da suglasno odredbi čl. 117. st. 3. mjerodavnog Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 – dalje: ZR) poslodavac i radnik mogu zahtijevati da se sudski raskine ugovor o radu i s tim u vezi radnik svoj zahtjev za naknadu štete može podnijeti do okončanja glavne rasprave.
Nadalje, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP propisano je da protiv rješenja kojim je prihvaćena preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.
Dakle, u situaciji kada nije donesena posebna (formalna) odluka o objektivnoj preinaci tužbe to ne isključuje pravo tuženiku protiviti se preinaci u žalbenom stupnju postupka.
Tuženik u reviziji, međutim, uopće nije naveo razloge zbog kojih bi se protivio preinaci, a osim toga sud uvijek može dopustiti objektivnu preinaku tužbe kada je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.“
(2) zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, postavljen naknadno u parnici, do zaključenja glavne rasprave, ne predstavlja objektivnu preinaku tužbe
Vrhovni sud RH u svojoj odluci pod posl.br. Revr-781/05 od 06.04.2006. godine zauzima pravno stajalište da zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, koji bi bio postavljen u parnici do zaključenja glavne rasprave, nije objektivna preinaka tužbe kojoj se tuženik može protiviti kao obliku preinake tužbe, kojem pravnom stajalištu se priklanjaju i autori ovog članka, smatrajući isto ispravnim pravnim tumačenjem pravne prirode takvog zahtjeva.
„Nije u pravu revident ni kada osporava pravo prvostupanjskog suda da odluči da se glavna rasprava u ovom predmetu ponovno otvori, jer je u konkretnoj situaciji to bilo potrebno radi dopune postupka na način da se pozove tužitelja da tužbu ispravi (čl. 305. u vezi s čl. 109. ZPP). Time je prvostupanjski sud postupao u skladu sa svojim pravom ali i dužnošću da podnositelja tužbe pouči i tako da tužba bude razumljiva i sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti (čl. 109. st. 1. ZPP). To je sud ovlašten učiniti i kada tužitelj za punomoćnika ima odvjetnika.
U reviziji tuženik ponavlja svoj žalbeni prigovor da se u ovom predmetu dogodila preinaka tužbe i da se on protivio toj preinaci. Sudovi nižeg stupnja s pravom su otklonili taj prigovor. Naime, u sporu u kojem radnik zahtjeva da sud utvrdi da otkaz poslodavca nije bio dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete.
Takav zahtjev za sudski raskid ugovora o radu radnik može podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja, što se u ovom predmetu i zbilo (čl. 116. st. 1. i 3. Zakona o radu - "Narodne novine", broj 38/95, 54/95 – ispr. i 65/95 – ispr., dalje: ZR). Riječ je o propisu koji je u pročišćenom tekstu Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04) označen kao čl. 123. Prema tome propis čl. 116. st. 1. i 3. ZR, kao specijalni propis, ovlašćuje radnika kao tužitelja da može do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja postaviti zahtjev za sudski raskid ugovora o radu. Takav zahtjev nije objektivna preinaka tužbe kojoj se tuženik može protiviti kao obliku preinake tužbe. Dakle, ovdje uopće nije riječ o preinaci tužbe u smislu čl. 190. st. 1. i 2. ZPP, već o zahtjevu kojeg je radnik kao tužitelj ovlašten istaći u već tekućoj parnici u kojoj se odlučuje o dopuštenosti otkaza, a na temelju rečenog propisa čl. 116. ZR koji je specijalni propis (lex specialis).
Budući da ovdje to nije predmet spora, samo se napominje da pod uvjetima iz čl. 116. st. 2. i 3. ZR zahtjev za sudski raskid ugovora o radu u parnici u kojoj radnik zahtjeva utvrđenje da otkaz poslodavca nije dopušten, može istaknuti i poslodavac, u obliku protutužbe.
Nisu dakle pogriješili sudovi nižeg stupnja kada su odlučivali o zahtjevu tužitelja kao radnika za sudski raskid ugovora o radu.“
Na sličan način i Županijski sud u Dubrovniku elaborira o zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu u svojoj presudi i rješenju pod posl. br. Gž-946/12 od 18.09.2013. godine:
„Pogrešna je ocjena prvostupanjskog suda da se u ovom slučaju radi o objektivnoj preinaci tužbe. Odredbom čl. 117. st . 1. i 3. ZR-a ovlašten je radnik, u ovom slučaju tužitelj, do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja postaviti zahtjev za sudski raskid ugovora o radu. Dakle, riječ je o posebnom propisu koji ovlašćuje radnika, kao tužitelja, da može do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja zatražiti sudski raskid ugovora o radu.
Postavljanje takvog zahtjeva nije objektivna preinaka tužbe u smislu odredbe čl. 190. st . 1. i 2. ZPP-a, već se radi o zahtjevu koji je radnik ovlašten postaviti u pokrenutoj parnici u kojoj se odlučuje o dopuštenosti otkaza ugovora o radu na temelju propisa iz čl. 11. ZR-a, koji je u tom slučaju specijalni propis. Iz navedenog slijedi da odluka pod točkom I. presude, kojom je odlučeno o preinaci (ispravno je bilo o preinaci odlučiti rješenjem), nije zakonita, jer postavljeni tužbeni zahtjev ne predstavlja objektivnu preinaku tužbe koju je sud trebao dopustiti, već je tom zahtjevu trebalo donijeti meritornu odluku. Dakle, u nastavku postupka o zahtjevu tužitelja za sudski raskid ugovora o radu i naknadi plaće valja donijeti meritornu odluku. Postupajući na ovakav način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 1. u vezi sa čl. 190. st . 1. i 2. ZPP-a, koja je utjecala na zakonitost toč. I. izreke pobijane odluke.
Ovaj propust suda ne sprječava da se donese odluka o njegovom zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanju na rad.“
Autori konačno zauzimaju pravno stajalište da postavljanje zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu nije objektivna preinaka tužbe u smislu odredbe čl. 190. st . 1. i 2. ZPP-a, već se radi o zahtjevu koji je radnik, ali i poslodavac, ovlašten postaviti u pokrenutoj parnici u kojoj se odlučuje o dopuštenosti otkaza ugovora o radu temeljem ZR-a kao posebnog zakona u odnosu na ZPP.
Dakle, iako bi se naknadno postavljanje zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu u parnici u kojoj se odlučuje o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu radnika (kao adhezijskom zahtjevu uz prvotno postavljeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu) moglo na prvu govoriti o povećanju postojećeg zahtjeva u smislu čl. 191. ZPP-a, autori se ipak priklanjaju stajalištu Vrhovnog suda RH koji takav zahtjev kvalificiraju kao iznimku koju predviđa ZR kao specijalni propis.
Anja JURŠETIĆ, mag.iur.
Ivan VIDAS, struč. spec. oec.
