Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
EDUS-INFO > Dnevni EDUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

4.5.2020

Granice slobode izražavanja na internetu

Sloboda izražavanja iz članka 38. Ustava Republike Hrvatske odnosi se i na internet kao sredstvo komunikacije, što proizlazi i iz prakse Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) (npr,. predmet Delfi AS protiv Estonije [Vv], br. 64569/09, § 131., presuda od 16. lipnja 2015.), ali se internet kao sredstvo komunikacije razlikuje od klasičnih medija te predstavlja veći rizik za prava zaštićena tom ustavnom odredbom (predmet ESLJP-a Editorial Board of Pravoye Delo i Shtekel protiv Ukrajine, br. 41214/08 i 49440/08, § 63., presuda od 16. travnja 2019.).

Načelna stajališta o slobodi izražavanja na internetu

Posebice u vezi odgovornosti vlasnika internetskog portala za komentare (imenovanih ili anonimnih) korisnika (koji su u posljednje vrijeme učestali u svijetu i kod nas) objavljene na portalu a kojima se vrijeđaju prava trećih osoba, ESLJP je zaključio da se, s obzirom na specifičnu prirodu interneta, prava i obveze vlasnika internetskog portala u vezi komentara drugih osoba mogu razlikovati od vlasnika klasičnih medija te je utvrdio kriterije za utvrđivanje da li sankcioniranje vlasnika portala za takve komentare predstavlja povredu slobode izražavanja: priroda i kontekst spornih komentara; mjere koje je vlasnik portala poduzeo da spriječi ili ukloni komentare kojima se vrijeđaju prava trećih osoba, odgovornost stvarnih autora komentara kao alternativa odgovornosti vlasnika portala te posljedice koje izrečena sankcija ima za vlasnika portala.

Sloboda izražavanja na radnom mjestu

Kada je riječ o slobodi izražavanja na radnom mjestu, ESLJP je u više navrata istaknuo da se članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda primjenjuje na radno mjesto u općenitom smislu te da i državni službenici uživaju slobodu izražavanja na radnom mjestu. Osim toga, članak 10. Konvencije primjenjuje se i kada su odnosi između poslodavca i zaposlenika uređeni privatnim pravom, jer tada država ima pozitivnu obvezu zaštititi pravo na slobodu izražavanja zaposlenika čak i od strane privatnih osoba (vidi predmet ESLJP-a Fuentes Bobo protiv Španjolske, br. 39293/98, § 10., presuda od 29. veljače 2000.). Iako se granice između pozitivnih i negativnih obveza države ne mogu precizno definirati, primjenjiva načela su slična jer se u oba slučaja osobito u obzir treba uzeti pravična ravnoteža koja se mora postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice kao takve, kao i sloboda procjene države. U mnogobrojnim predmetima (vidi npr. Marunić protiv Hrvatske br. 51706/11, presuda od 28. ožujka 2017.; Guja protiv Moldavije, § 69.-96., navedeno; Wojtas-Kaleta protiv Poljske, br. 20436/02, § 41. - 53., presuda od 16. listopada 2009.; te Fuentes Bobo protiv Španjolske) ESLJP razvio je svoju praksu vezanu uz slobodu izražavanja na radnom mjestu. Od kriterija koje je pri tome uzeo u obzir mjerodavni su posebice: priroda izjave zaposlenika, motiv postupanja zaposlenika, vjerodostojnost obznanjenih informacija, šteta koju je pretrpio poslodavac, javni interes povezan s obznanjenim informacijama i razmjernost sankcije.

A. Objava komentara na internetskom portalu

Ustavni sud je u svojoj odluci broj: U-III-2669/2018 od 26. veljače 2020. po prvi puta odlučivao o predmetu koji se odnosi na objavu komentara korisnika na internetskom portalu.

Naime, podnositeljica objavljuje na internetskim stranicama elektronsku publikaciju "Osijek-online" te je potaknuta postupanjem doktora veterinarske medicine S. C. (zaposlenika tužitelja) koji je 10. siječnja 2009. leš eutanaziranog psa odložio u jednu od dvije jame za odlaganje životinjskog otpada smještene unutar prostora Azila za napuštene pse, napisala članak koji je na tom portalu  objavljen 12. siječnja 2009. pod nazivom "Azil u Nemetinu - bahatost osječkog veterinara" popraćen fotografijama S. C. kako vrši odlaganje leša psa.

Brojni čitatelji, potaknuti tim člankom, 12., 13. i 14. siječnja 2009. su na tom portalu anonimno iznijeli komentare u kojima su iskazali svoje vrijednosne sudove/stajališta o tužitelju (doktoru veterinarske medicine i vlasniku veterinarske ambulante). Radi se o komentarima sljedećega tipa: "Ja nikada nisam imao problema sa J. ...", Ma nije J. kriv F. mu dopušta da tamo besplatno baca leševe ..., Pitam se da li bi eutanazirali svoje dijete kad im postane prevelik teret ..., Za gore prozvanog J., namjerno ga ne želim osloviti sa gospodinom zato što to nije ..., Ja sam zato da pri sljedećem navratu toga veterinara, ako se uopće može tako nazvati, s lešom psa zatvorimo i njega u tu jamu..." 

Podnositeljica navedene komentare nije uklanjala i oni su se na web stranicama portala "Osijek-online" nalazili i 20. listopada 2009., tj. više od sedam mjeseci nakon pokretanja parničnog postupka protiv podnositeljice.            

U vezi spornog članka tužitelj (vlasnik veterinarske ordinacije gdje radi dr. C.)je portalu "Osijek-online" uputio dopis u kojem je zatražio ispravak informacije i ispriku. Zahtjev je objavljen uz komentar portala.

Nakon toga je tužitelj pred sudom protiv podnositeljice postavio zahtjev radi naknade štete (u visini od 20.000,00 kn) uzrokovane povredom prava osobnosti objavom spornog članka 12. siječnja 2009. na portalu "Osijek-online". U tužbi je naveo da je namjera spornog članka "...bila jedino omalovažavanje rada veterinarske ambulante dr. J. i osobe dr. C., iznošenje kleveta i uvreda, kako bi se odbili sadašnji i potencijalni pacijenti jer da je njihov rad neodgovoran i nestručan. Također, komentarima čitatelja uz tekst tuženik je omogućio vrlo ružnu i huškačku akciju protiv tužitelja, a dio komentara je prijetećeg sadržaja osobno po dr. J., njegovo dijete kao i njegov cjelokupan rad".

Sudovi su tužbu usvojili i dosudili zatraženu odštetu za povredu prava osobnosti.

Stajališta i analiza Ustavnog suda

Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud je utvrdio da su sudovi doduše konstatirali da je sporni članak potaknuo javnu raspravu i da je samim člankom i objavljenim anonimnim komentarima dovedeno u pitanje jamstvo štovanja i pravne zaštite tužiteljeva osobnog života, dostojanstva, ugleda i časti, međutim, pri tome nisu ispitali je li u svojoj okolini i u kojoj mjeri tužitelj javna osoba odnosno obavlja li djelatnost od javnog interesa s obzirom na to da obavlja veterinarsku djelatnost i osobito s obzirom na obvezu obavljanja djelatnosti veterinarske zaštite okoliša (usluge higijeničarskog servisa), te u kojoj mjeri je rasprava na portalu podnositeljice bila rasprava od javnog interesa.

Nadalje, sudovi utvrđuju odgovornost podnositeljice za objavljeni članak i komentare bez preciznije analize koji navod u članku i koji komentar predstavlja povredu tužiteljevih prava te da li se radi o navodima o činjenicama ili o vrijednosnim sudovima. Umjesto toga drugostupanjski sud navodi da se primjerice tvrdnje da se radi o običnim šinterima koji se nastoje ilegalno riješiti otpada te tvrdnje da je zaposlenik tužitelja mrtvog psa bacio volonterima pred noge dok istovremeno nije pružio pomoć ranjenim psu nalaze u "sivoj zoni" između izjave o činjenici i vrijednosnog suda koje "ne mogu biti zaštićene u smislu novinarskih sloboda". Isto tako, sudovi nisu analizirali tužiteljevo prethodno profesionalno ponašanje (ranije odlaganje leševa pasa u službeno zatvorenu jamu za odlaganje životinjskog otpada), kao i postupak njegova zaposlenika u konkretnom slučaju a u vezi sa standardima veterinarske struke i zahtjevima mjerodavnih propisa na snazi u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, na primjenu kojih im je ukazano dopisom nadležnoga tijela od 22. siječnja 2010., jer za sada proizlazi da određene kritike na njegov rad nisu bile sasvim neosnovane.

U pogledu vjerodostojnosti informacije objavljene u spornom članku i stava suda da se odgovornost podnositeljice temelji i na okolnosti da prije objave članka činjenice nisu provjerene i razgovorom s podnositeljem, Ustavni sud je istaknuo da je iz iskaza autorice spornog članka danog pred prvostupanjskim sudom razvidno da su u njemu objavljene informacije prikupljene neposrednim uvidom autorice. Nadalje, te su informacije u odlučnoj mjeri potvrđene iskazima tužitelja i njegova zaposlenika danim u postupku pred prvostupanjskim sudom. Međutim, usprkos tome sudovi su u pogledu ocjene vjerodostojnosti navedenih informacija podnositeljici u odlučnoj mjeri stavili na teret propust kontaktiranja tužitelja i njegova zaposlenika prije objave spornog članka radi provjere činjenica.

Također, sudovi nisu ispitali pruža li kontekst događanja opisan u spornom članku dostatnu činjeničnu osnovu za opći ton spornog članka i za u obrazloženju prvostupanjske presude djelomično citirane komentare / vrijednosne sudove.

U vezi odgovornosti podnositeljice za objavljene komentare, Ustavni sud zaključuje da iz osporavanih presuda nije moguće zaključiti u odnosu na koje komentare je utvrđena odgovornost podnositeljice, pa se za sada ne može reći da su sudovi s potrebnom pažnjom ispitali prirodu i kontekst spornih komentara, da li je podnositeljica poduzela odgovarajuće mjere da ukloni pojedine komentare, te da li je moguće, kao alternativu odgovornosti vlasnika portala, utvrditi odgovornost drugih konkretnih osoba za objavljene komentare.

U pogledu dosuđene svote pravične naknade Ustavni sud je utvrdio da u obrazloženjima osporenih presuda, osim paušalnih navoda, nisu izneseni i obrazloženi dostatni i pravno relevantni razlozi iz kojih bi bilo razvidno je li dosuđena svota razmjerna potrebi miješanja u podnositeljičino jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli.

Zbog toga je Ustavni sud utvrdio da u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku sudovi nisu proveli test nužnosti u demokratskom društvu, te stoga osporene presude uvjerljivo ne potvrđuju prijeku društvenu potrebu za davanje prednosti pravnoj zaštiti jamstva štovanja tužiteljeva dostojanstva, ugleda i časti pred podnositeljičinim jamstvom slobode misli i izražavanja misli i dosudu naknade štete u iznosu od 20.000 kn. Razlozi koje su sudovi iznijeli ne mogu se smatrati dostatnima i mjerodavnima za takvo miješanje u podnositeljičinu slobodu izražavanja. Stoga se ne može zaključiti da su sudovi ostvarili pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih Ustavom zajamčenih prava tužitelja i podnositeljice.

B. Komentari radnika na Facebooku

Ustavni sud je u odluci broj: U-III-4441/2017 od 10. ožujka 2020. razmatrao predmet vezan uz komentare na Facebooku u svezi radnog procesa.

U tom je slučaju poslodavac putem anonimne prijave nepoznatog radnika doznao da je podnositeljica (radnica istog poslodavca) 3. travnja 2015., nakon što joj je priopćeno da će morati raditi na dan državnog blagdana Uskrsa, na svom Facebook profilu objavila sporni status sljedećeg sadržaja:  "Tražim zainteresiranu žensku osobu tijekom ovog vikenda, dakle velike subote i samog Uskrsa za obavljanje svih poslova u kući što uključuje i odlazak na misu na Uskrs s mojom obitelji pošto ja radim u B. u subotu i nedjelju popodne. Ipak si s tom plaćom mogu to priuštiti." Nakon objave spornog statusa, koji je na Facebook profilu podnositeljice bio objavljen pod opcijom "javno", odnosno na način da ga može vidjeti svaki korisnik Facebooka koji pregledava njezin profil, uslijedilo je komentiranje odnosno rasprava u kojoj je sudjelovalo 129 osoba, a objava je "podijeljena" dalje 11 puta. Podnositeljica je, potaknuta tom diskusijom, navela i sljedeći komentar: "(...)'svakako katastrofa! Mi pojedinci očito nismo ljudi nego njihove mašine' (...) 'debilana na kvadrat'."

Smatrajući da je takvim činom podnositeljica izazvala osjećaj uznemirenosti i narušavanja međuljudskih odnosa unutar odjela na kojem je radila, kao i da je time narušila čast i ugled svog poslodavca, poslodavac - tuženik je 20. travnja 2015. donio odluku o izvanrednom otkazu.

U radnom sporu prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev podnositeljice za utvrđenje nezakonitim otkaza ugovora o radu, uz sljedeće obrazloženje:"(...) izvanredni otkaz ugovora o radu za radnika je najteži oblik prestanka ugovora o radu i takva se odluka smije donijeti samo kada je riječ o osobito važnoj činjenici radi koje se od poslodavca ne može zahtijevati da nastavi radni odnos s radnikom jer ta činjenica potpuno narušava ugovorni odnos između stranaka (...) te samo ukoliko poslodavac na drugi način ne može s radnikom razriješiti spornu situaciju. Cijeneći sadržaj inicijalnog statusa na tužiteljičinom Facebook profilu, koji je napisan 3. travnja 2015.g. nakon što je saznala da će raditi na Uskrs i u kojem je iskazala (samo) osobno nezadovoljstvo tom činjenicom, te uzimajući u obzir da su na Uskrs kod tuženika trebali raditi samo radnici odjela krojarne dok su tog rada oslobođeni radnici odjela pripreme rada na inicijativu svog voditelja na temelju čega sud utvrđuje da je tužiteljica o potrebi rada na Uskrs saznala upravo tog dana, kao i sadržaj daljnjih komentara koji se dovode u vezu s tuženikom, po ocjeni suda ne narušavaju ugled, čast i dignitet tuženika, niti uprave društva niti neposrednih rukovoditelja, a niti je sadržaj komunikacije objektivno mogao uznemiriti ili omesti ostale radnike, narušiti njihov međuljudski odnos ili narušiti autoritet neposrednih rukovoditelja. Iako je tužiteljica iskazala osobno nezadovoljstvo inicijalnim statusom, legitimno očekujući da će dan Uskrsa i kod tuženika biti neradni dan jer je taj dan Zakonom (...) propisan kao neradni dan, ona nije mogla utjecati na komunikaciju ostalih sudionika koji su se na njenu izjavu nadovezali, radi čega tužiteljicu sadržaj njihovih navoda ne može niti teretiti, te uzimajući u obzir da je status objavljen javno i njezinu tvrdnju da joj nije bila namjera cit.: 'blatiti tuženika' već je samo iskazala svoje osobno nezadovoljstvo, kao i činjenicu da komentare radnika uključenih u komunikaciju nije izazvao sadržaj koji je ona napisala već činjenica naloženog rada na Uskrs od strane tuženika, to izraženo mišljenje tužiteljice objektivno ne predstavlja osobitu važnu činjenicu radi koje, uz uvažavanje okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa između stranaka ne bi bio moguć."

Tu je presudu potvrdio drugostupanjski sud, no Vrhovni sud je u presudi broj: Revr-1249/16-2 od 28. ožujka 2017. preinačio nižestupanjske presude te povrdio valjanost otkaza ugovora o radu, uz sljedeća stajališta: " U konkretnom slučaju povreda obveze iz radnog odnosa (...) je učinjena putem moćnog medija kao što je Facebook, pri čemu javno objavljeni početni status je dostupan svima, dakle ne samo tzv. Facebook prijateljima tužiteljice, s mogućnošću dakle daljnje podjele tog statusa, a što je u konkretnom slučaju učinjeno 11 puta, a u diskusiji o temi koju je tužiteljica inicirala na Facebooku o načinu rada tuženika se uključilo 129 osoba, od čega su 99% bili radnici tuženika, kako je to sama tužiteljica iskazala. (...) Pravo je tužiteljice biti nezadovoljna činjenicom da treba raditi preko blagdana kad većina ljudi ne radi. No svoje nezadovoljstvo takvom organizacijom rada tužiteljica je eventualno mogla rješavati na način koji je zakonom predviđen putem predstavničkog tijela radnika kod poslodavca kao što je radničko vijeće odnosno sindikalni povjerenik (...) a ne putem Facebooka pokrenuti raspravu o načinu rada tuženika kao poslodavca. Posljedica takvog postupanja tužiteljice je bila ta da se o započetoj temi razvila doista neprimjerena rasprava u kojoj tužiteljica je i dalje nastavila aktivno sudjelovati izražavajući se o tuženiku kao poslodavcu krajnje neprimjerenim i omalovažavajućim riječima ('debilana na kvadrat'). Stoga se ne može prihvatiti navod tužiteljice da ona nije imala namjeru 'blatiti tuženika' ... Obzirom na to da je sadržaj inicijalnog statusa tužiteljice bio javno objavljen te dostupan svima baš kao i daljnja javna rasprava koju je on izazvao, a koja je bila uvredljiva i neprimjereno intonirana isključivo u odnosu na tuženika, te je izazvala negativne reakcije dijela radnika tuženika koji su na to upozorili tuženika, onda se ne može prihvatiti ocjena nižestupanjskih sudova da takvo postupanje tužiteljice nije imalo značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. U takvim okolnostima izvjesno je da zbog takvog postupka tužiteljice, a koji obzirom na način kako je počinjen i dimenzije koje je imao jest osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa, zbog koje, u okolnostima konkretnog slučaja i interesa obiju stranaka nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika doista više nije bio moguć, zbog čega se jesu ostvarile sve zakonske pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici ..."

Ocjena Ustavnog suda u konkretnom slučaju

U konkretnom slučaju podnositeljica se žali na okolnost što je dobila izvanredni otkaz, dakle, na mjeru koju je izrekao privatni poslodavac, a ne državna tijela. Podnositeljica je otkaz dobila zbog mišljenja izraženog na njenom Facebook profilu, koji je poslodavac ocijenio štetnim za njegovu čast i ugled, kao i štetnim za međuljudske odnose unutar odjela na kojem je podnositeljica radila.

Ustavni sud je utvrdio da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do izravnog miješanja države u podnositeljičino jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli propisano člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava, već je ovdje potrebno ispitati je li država propustila ispuniti svoje pozitivne obveze u smislu zaštite podnositeljičinog prava na slobodu mišljenja i izražavanja misli od strane privatne osobe - poslodavca, odnosno je li Vrhovni sud donošenjem osporene presude na adekvatan način osigurao ostvarenje njezinog prava na slobodu mišljenja i izražavanja misli u kontekstu konkretnog radnopravnog odnosa (usporedi s predmetom ESLJP-a Herbai protiv Mađarske, br. 11608/15, § 39., presuda od 5. studenoga 2019.).

Što se tiče prirode spornih komentara podnositeljice, po ocjeni Ustavnog suda, oni predstavljaju svojevrsni revolt zbog činjenice rada za vrijeme blagdana, odnosno predstavljaju njezine vrijednosne sudove. Uzevši u obzir sam izričaj spornih izjava podnositeljice, iz njih ne proizlazi da bi one bile usmjerene vrijeđanju poslodavca, već se one isključivo odnose na samu situaciju u kojoj se podnositeljica našla, pri čemu je podnositeljica na ironičan način pokušala izraziti svoj osobni stav o radu za vrijeme državnih blagdana.

Ustavni sud je također utvrdio da je Vrhovni sud u osporenoj odluci razmatrao utjecaj koji su sporni komentari podnositeljice dani putem njezinog Facebook profila imali na čast i ugled tuženika. S tim u vezi, Vrhovni sud utvrdio je da su objave podnositeljice na njenom Facebook profilu bile stavljene pod opcijom "javno", da je u raspravi koja se vodila kao reakcija na njezin inicijalni komentar sudjelovalo ukupno 129 osoba, s time da je 99 % osoba koje su sudjelovale u raspravi bili radnici tuženika te da je podnositeljičina objava bila "podijeljena" dalje 11 puta. Na koncu, Vrhovni sud ocijenio je raspravu na Facebooku, koja se vodila kao posljedica inicijalne objave podnositeljice, neprimjerenom i uvredljivom u odnosu na tuženika.

Ustavni sud prihvaća da je podnositeljičino javno komentiranje organizacije rada na popularnoj društvenoj mreži kao što je Facebook moglo utjecati na ugled tuženika, međutim, samo kritiziranje rada poslodavca, posebice ako je ono u granicama pristojnosti, različito je od iznošenja uvreda na račun poslodavca, koje kao takvo može opravdati primjenu sankcije prema radniku.

Pošavši od toga da sadržaj spornih komentara podnositeljice o radu za vrijeme blagdana predstavlja njezin vrijednosni sud, kao i da sam izričaj spornih izjava podnositeljice nije bio usmjeren vrijeđanju poslodavca, Ustavni sud primjećuje i da doseg rasprave na društvenoj mreži, koji je zbog javnosti objave bio potencijalno dostupan većem broju ljudi, na koncu nije rezultirao time da se proširio na širu javnost izvan sudionika na Facebooku, odnosno nije izazvao zanimanje šire javnosti. Osim toga, 99 % sudionika rasprave bili su zaposlenici tuženika kojima je, neovisno o objavi podnositeljice, bila poznata činjenica da će raditi na državni blagdan. Uz to, tuženik je za sporno podnositeljičino komentiranje na društvenoj mreži saznao tek nakon što je dobio anonimnu prijavu od nepoznatog kolege podnositeljice - svog radnika.

Uzevši u obzir sve navedeno, po ocjeni Ustavnog suda, sporni komentari podnositeljice, kao i rasprava koja je uslijedila nakon inicijalnog komentara podnositeljice, ne mogu se smatrati štetnima za ugled tuženika, a sam tuženik nije učinio izvjesnim da je za njega nastupila ili mogla nastupiti ikakva šteta.

Komentari koje je podnositeljica iznijela na svom Facebook profilu, a koji su bili usmjereni iskazivanju nezadovoljstva podnositeljice zbog činjenice rada na blagdan, predstavljaju njezin vrijednosni sud o temi rada za vrijeme neradnih dana (blagdana), koja tema je u javnosti već dulje vrijeme aktualna. Stoga je podnositeljica davanjem spornih komentara imala namjeru iskazati svoj osobni stav o temi koja je od javnog interesa.

Podnositeljica je tijekom postupka pred sudovima te u ustavnoj tužbi isticala da svojim izjavama nije imala namjeru vrijeđati tuženika već da su njezini komentari predstavljali iskaz osobnog nezadovoljstva zbog činjenice rada na državni blagdan, odnosno njezin vrijednosni sud o toj situaciji. Uzevši u obzir kontekst slučaja u cjelini, Vrhovni sud je s pravom vodio računa o obvezi zaštite dostojanstva, časti i ugleda tuženika, jer se radi ne samo o zakonom zaštićenim vrijednostima već i o pravu zaštićenom Ustavom (članak 35.). Međutim, pri pružanju zaštite tuženiku sud ne može ignorirati prava podnositeljice koja proizlaze iz ustavnog jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli. Radi se o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova da postignu pravičnu ravnotežu tih prava.

Ustavni sud ističe da kada su u pitanju radni odnosi, odnos poslodavca i radnika mora se temeljiti na uzajamnom povjerenju i ponašanju u dobroj vjeri. Međutim, ponašanje u dobroj vjeri ne podrazumijeva i apsolutnu dužnost lojalnosti prema poslodavcu, kao ni toliki stupanj diskrecije da bi radnik bio u potpunosti lišen svog prava na slobodu izražavanja, osobito ako to svoje pravo koristi na način koji ne predstavlja grubo vrijeđanje poslodavca i bez korištenja uvredljivih izraza. U slučaju podnositeljice, komentari koje je ona iznijela na društvenoj mreži Facebook i kojima je izrazila svoje mišljenje o organizaciji rada tuženika nisu, po ocjeni Ustavnog suda, bili usmjereni vrijeđanju poslodavca te po svom sadržaju nisu bili takvog intenziteta da bi zahtijevali donošenje najstrože mjere prestanka radnog odnosa. Ustavni sud ne oduzima pravo poslodavcu da radniku izrekne mjeru izvanrednog otkaza kada zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice nastavak radnog odnosa nije moguć, međutim, sudovi su pri ocjeni zakonitosti otkaza dužni ispitati je li ta mjera bila razmjerna legitimnom cilju kojem je težila - zaštiti časti i ugleda poslodavca te je li bilo moguće izreći neku drugu, blažu mjeru, odnosno je li postignuta pravična ravnoteža između prava poslodavca na čast i ugled i prava radnika na slobodu mišljenja i izražavanja misli.

Po ocjeni Ustavnog suda, u osporenoj presudi Vrhovni sud propustio je ispitati razmjernost izrečene mjere izvanrednog otkaza podnositeljici te nije postigao pravičnu ravnotežu između tuženikovog prava na čast i ugled i prava podnositeljice na slobodu mišljenja i izražavanja misli. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju podnositeljici povrijeđeno pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli zajamčeno člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava.

Zaključna razmatranja

Ove odluke će biti putokaz za daljnji razvoj sudske prakse na osjetljivom području granica slobode izražavanja na društvenim mrežama i internetskim portalima, gdje je u zadnje vrijeme provala komentara korisnika doživjela neslućene razmjere zbog kojih je odgovornost vlasnika portala pojačana.

dr. sc. Robert Peček



Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2020

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2019

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2018

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite