Stupanjem na snagu Promjene Ustava Republike Hrvatske 9. studenoga 2000.1 izmijenjen je članak 29. stavak 1. Ustava te je danas na snazi važeći tekst koji glasi: "Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela." Navedenom ustavnom promjenom pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku postalo je ustavno je pravo.
Prvom rečenicom članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda2 također se štiti pravo stranaka na suđenje u razumnom roku kako slijedi: "Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj."
Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ustavni zakon)3 propisana je zaštita prava na suđenje u razumnom roku te je od 15. ožujka 2002. Ustavni sud Republike Hrvatske nadležan u prvom i posljednjem stupnju za zaštitu navedenog prava, a tada je ustavna tužba bila jedino pravno sredstvo u Republici Hrvatskoj za zaštitu ustavnog prava na suđenje u razumnom roku predviđeno člankom 63. Ustavnog zakona.
Uz povredu ustavnog prava na suđenje u razumnom roku zbog dugotrajnosti postupka odlučivanja o glavnoj stvari u kojoj se odlučuje o pravima i obvezama podnositelja odnosno o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, može biti ispitana i djelotvornost pravnih sredstava prema Zakonu o sudovima4 u svakom pojedinom konkretnom slučaju, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom podnesenom na temelju članka 62. i 63. Ustavnog zakona. Ustavna tužba na temelju članka 62. Ustavnog zakona podnosi se u povodu odluke o glavnoj stvari nakon iscrpljenog dopuštenog pravnog puta, a u postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju članka 63. Ustavnog zakona dok postupak o glavnoj stvari još nije okončan.
Ustavni sud stoga u svojim odlukama ispituje da li neaktivnost, odnosno neučinkovitost ne samo sudova u sudskim sporovima, nego i tijela državne uprave, drugih državnih tijela i pravnih osoba s javnim ovlastima kad u upravnim stvarima odlučuju o pravima, obvezama ili pravnim interesima stranaka u upravnom postupku, promatranima u svojoj cjelovitosti, dovodi do povrede članka 29. stavka 1. Ustava u svakom pojedinačno razmatranom slučaju.
Međutim, u odnosu na neke postupke, nadležnost Ustavnog suda ne postoji ratione materiae. Dvama nedavno donesenim rješenjima5 Ustavni sud je utvrdio svoju nenadležnost ocjenjujući da ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona te donio rješenja kojima su ustavne tužbe odbačene.
Naime, već spomenuti članak 63. Ustavnog zakona propisuje da će Ustavni sud pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi podnesenoj prema tom članku samo u slučaju kad se osporenim meritornim pojedinačnim aktom, prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta, grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice. S druge strane, člankom 62. stavkom 1. Ustavnog zakona propisano je između ostalog da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, dakle ustavno pravo.
Uvažavajući navedene mjerodavne ustavne odredbe zaključuje se da samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.
U spomenuta dva konkretna slučaju ustavne tužbe podnesene su zbog nedonošenja odluke o ocjeni podnositeljevog obnašanja službe na carinarnici za 2010. i 2011. godinu. Podnositelj je ustavne tužbe podnio na temelju članka 63. Ustavnog zakona smatrajući da mu je višegodišnjim odlučivanjem upravnih tijela i upravnih sudova povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Konkretno u predmetu broj: U-IIIA-3889/2019 rješenje o ocjeni uručeno mu je u srpnju 2012., a u rujnu 2019. nakon provedenog upravnog postupka i spora donesena je prvostupanjska presuda Upravnog suda, dakle odlučivanje o ocjeni službe u povodu njegovih žalbi trajalo je do odluke suda prvog stupnja preko sedam godina, kao i u predmetu broj: U-IIIA-4501/2019.
Predmet upravnog spora u dva spomenuta ustavnosudska rješenja bila je dakle ocjena, odnosno akt o ocjenjivanju rada i učinkovitosti državnog službenika. Rješavajući da akt o ocjenjivanju rada i učinkovitosti državnog službenika nije pojedinačni akt iz članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona jer se njime ne odlučuje o meritornim pravima tih osoba koja bi bila pod zaštitom ustavnih garancija, Ustavni sud se pozvao na rješenje broj: U-III-4139/2014 od 25. studenoga 2014.6 u kojem je ocijenio da je u konkretnom slučaju riječ o pravnoj stvari u kojoj je, mutatis mutandis, primjenjivo njegovo stajalište izraženo u rješenju broj: U-III-698/2012 od 11. prosinca 2012.7 kada je utvrdio da se "(...) u slučaju podnositeljice ustavne tužbe, kao i u svim ostalim istovrsnim predmetima u postupcima koje provode sudačka vijeća kad u postupku natječaja ocjenjuju suce, ne odlučuje ni o kakvom ustavnom pravu tih osoba u materijalnom smislu.(...)" i oglasio se nenadležnim ratione materiae za odlučivanje o ustavnim tužbama kojima se osporavaju ocjene o obnašanju sudačke dužnosti.
Ustavni sud je rješavajući o ustavnoj tužbi istaknuo da ocjena službenika ne predstavlja pojedinačni akt iz članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg je Ustavni sud nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu, jer se tim aktom ne odlučuje o meritornim pravima podnositelja ustavne tužbe koji bi bio pod zaštitom ustavnih garancija. Ustavni sud je pritom istaknuo da se eventualne pogreške u postupku ocjenjivanja državnog službenika mogu osporavati samo u ustavnoj tužbi podnesenoj u povodu rješenja o prestanku državne službe, ako bi rješenje o ocjenjivanju državnog službenika bila osnova tog prestanka jer bi se tada mogla otvoriti sumnja u mogući nezakoniti prestanak (državne) službe, koji je odnos nesporno predmet zaštite pred Ustavnim sudom. U tim okvirima bi Ustavni sud ispitao i samo rješenje o ocjenjivanju državnog službenika jer bi o njegovoj valjanosti ovisila i ocjena Ustavnog suda o glavnoj stvari koju razmatra u takvom ustavnom sporu.
Stoga je Ustavni sud utvrdio da nije nadležan ratione materiae za odlučivanje o podnesenim ustavnim tužbama protiv odluka nadležnih sudova donesenima u postupcima kojima se razmatra ocjena obnašanja službe.
Ivana Đuras
_________________________________________
^ 1 "Narodne novine" broj 113/00.
^ 2 "Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.
^ 3 "Narodne novine" broj 29/02., stupio na snagu 15. ožujka 2002.
^ 4 "Narodne novine" broj: 28/13.
^ 5 U-IIIA-3889/2019 i U-IIIA-4501/2019 od 8. svibnja 2020.
^ 6 "Narodne novine" broj 13/15.
^ 7 "Narodne novine" broj 143/12.
