Uvodno
Ustavni sud je u odluci broj: U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014., po prvi puta utvrdio povredu članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispr., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) u proceduralnom aspektu, zbog neprovođenja istrage o navodnom zlostavljanju počinjenom od strane policajaca prilikom uhićenja.
U novoj odluci broj: U-III-4922/2019 od 16. srpnja 2020. Ustavni sud se prvi puta bavio povredom članka 3. Konvencije u materijalnom aspektu, nakon što je podnositelj kojega je navodno zlostavljala policija prilikom uhićenja, pokrenuo i izgubio parnicu za naknadu štete protiv države.
Načelna stajališta
Zabrana zlostavljanja propisana člancima 23. i 25. stavkom 1. Ustava, te člankom 3. Konvencije jedna je od temeljnih vrijednosti demokratskog društva (usporedi sa Selmouni protiv Francuske [Vv], br. 25803/94, § 95., presuda od 28. srpnja 1999., ESLJP 1999-V; Labita protiv Italije [Vv], br. 26772/95, § 119., presuda od 6. travnja 2000., ESLJP 2000-IV; Gäfgen protiv Njemačke [Vv], br. 22978/05, § 87., presuda od 1. lipnja 2010., ESLJP 2010; El-Masri protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije [Vv], br. 39630/09, § 195., presuda od 13. prosinca 2012., ESLJP 2012; Mocanu i drugi protiv Rumunjske [Vv], br. 10865/09 i dva druga, § 315., presuda od 17. rujna 2014., ESLJP 2014; Bouyid protiv Belgije [Vv], br. 23380/09, § 81., presuda od 28. rujna 2015. i Mađer protiv Hrvatske, br. 56185/07, § 105., presuda od 21. lipnja 2011.).
Ta zabrana je apsolutnog karaktera i ne dopušta nikakvo odstupanje pa čak niti u vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda (usporedi s Bouyid, navedeno, § 81.; Đorđević protiv Hrvatske, br. 41526/10, § 137., presuda od 24. srpnja 2012.; i Mafalani protiv Hrvatske, br. 32325/13, § 118., presuda od 9. srpnja 2015.), kao niti u najtežim okolnostima kao što su terorizam ili organizirani kriminal, bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve. Ni zahtjevi istrage ni neporecive poteškoće sadržane u borbi protiv kriminala ne mogu opravdati postavljanje granica zaštiti koju treba osigurati u odnosu na tjelesni integritet pojedinaca (v. odluku U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014., "Narodne novine" broj 142/13.).
Zlostavljanje mora doseći minimalan stupanj težine da bi potpalo pod članak 23. Ustava i članak 3. Konvencije (usp. s Bouyid, navedeno, § 86.; i Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, § 64., presuda od 25. lipnja 2009.). Ocjena tog minimalnog stupnja je relativna: ovisi o svim okolnostima predmeta kao što su narav i kontekst postupanja, njegovo trajanje, tjelesne i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i o spolu, dobi i zdravstvenom stanju žrtve (usp. s Bouyid, navedeno, § 86; Gäfgen, navedeno, § 88; i Beganović, navedeno, § 64.). Također valja uzeti u obzir svrhu, zajedno s namjerom i pobudom, zbog koje je došlo do zlostavljanja, iako izostanak neke određene svrhe ne isključuje primjenu članaka 23. i 25. Ustava, te članka 3. Konvencije (usp. s navedenima Gäfgen, § 58. i Bouyid, § 86.).
Posebno valja istaknuti da, kada je riječ o osobi lišenoj slobode ili osobi koja je u nekom drugom kontekstu suočena s nositeljima represivnog državnog aparata, uporaba bilo koje sile koja nije bila striktno nužna radi ponašanja same žrtve, umanjuje ljudsko dostojanstvo te je, u pravilu, u suprotnosti sa zabranom zlostavljanja iz članaka 23. i 25. Ustava i članka 3. Konvencije (usporedi s Gladović protiv Hrvatske, br. 28847/08, §37, presuda od 10. svibnja 2011.).
U rizičnim situacijama kao što su uspostava javnog reda, sprječavanje kažnjivih djela, hvatanje navodnih počinitelja kaznenih djela i vlastita zaštita odnosno zaštita drugih pojedinaca, policijski djelatnici imaju pravo na uporabu odgovarajućih mjera uključujući i uporabu sile. Ipak, takva se sila smije upotrijebiti samo ako je neophodna i ne smije biti prekomjerna. Pribjegavanje fizičkoj sili koja nije bila strogo potrebna zbog ponašanja same osobe prema kojoj je primijenjena umanjuje njezino dostojanstvo i u načelu predstavlja povredu prava zajamčenog člankom 23. stavkom 1. zasebno i u vezi s člankom 25. stavkom 1. Ustava i člankom 3. Konvencije (također v. odluke broj: U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014., i U-IIIBi-4223/2018 od 10. ožujka 2020.).
Da bi se ocijenili dokazi koji omogućuju utvrđenje je li bilo povrede članka 3. Konvencije, ESLJP je usvojio standard dokaza "izvan razumne sumnje". Takav dokaz može proizlaziti i iz spleta indicija ili neoborivih pretpostavki koje su dovoljno ozbiljne, precizne i podudarne. Sud je posebno istaknuo da kada policija pritvori pojedinca u dobrom zdravstvenom stanju, a pri oslobođanju bude ozlijeđen, na državi je da uvjerljivo objasni kako su nastale te povrede jer se u protivnom postavlja jasno pitanje u smislu članka 3. Konvencije (usporediti s Tomasi protiv Francuske, od 27. kolovoza 1992, §110, serija A broj 241A; Ribitsch protiv Austrije, od 4. prosinca 1995., § 34, serija A broj 336).
Okolnosti predmeta i utvrđenja sudova u kaznenim postupcima i parnici
Prilikom rutinske kontrole prometa u mjestu Jabuka, na predjelu zvanom "Gaz", na državnoj cesti 220, 31. srpnja 2005., oko 2,00 sata podnositelj je kao vozač (uz suvozača I. B.) upravljao automobilom i nije se zaustavio na znak STOP policijskih službenika pa je policijski službenik Policijske postaje Sinj H. B. u službenom policijskom automobilu pošao za njim te ga je zaustavio. Tijekom provođenja službene radnje izvukao je podnositelja iz automobila, bacio ga na pod te nekoliko puta nogom udario u predjelu tijela, a kada su došli policijski službenici N. P. i A. M., uz njihovu pomoć na ruke mu je stavio sredstva za vezivanje te su ga odveli u službeni policijski automobil, gdje ga je H. B. nastavio tući rukama po tijelu i glavi, da bi ga u Policijskoj postaji Sinju gurnuo, uslijed čega je podnositelj pao te ga je još nekoliko puta udario nogom po tijelu, uhvatio za vrat i gušio, uslijed čega je podnositelj zadobio krvave podljeve vrata, trbuha i udova, razdor bubnjića lijevog uha te prijelom 6., 7. i 8. lijevog rebra s izljevom tekućine u prsnu šupljinu koje ozljede su teške naravi.
Podnositelj je nakon opisanog incidenta 31. srpnja 2005. priveden u Policijsku postaju Sinj te ispitan povodom počinjenja kaznenog djela napada na službenu osobu iz članka 318. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka USRH broj: U-I-241/2000, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka USRH broj: U-I-2566/2003 i dr., 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 77/11. - odluka USRH broj: U-I-1162/2008 i 143/12.; u daljnjem tekstu: KZ). Naknadno je za to kazneno djelo i pravomoćno osuđen.
Po nalogu Odjela za unutarnju kontrolu MUP-a provedena je interna istraga te je utvrđeno da je uporaba sredstava prisile prema podnositelju "ocijenjena kao opravdana i utemeljena prema člancima 54., 55. i 57. Zakona o policiji i člancima 30., 32., 33. i 35. Pravilnika o načinu policijskog postupanja. Ozljede koje su oštećenici zadobili potječu od uredovanja policijskih službenika kojima su oštećenici pružali aktivan otpor i ocijenjeno je da je uporaba sredstava prisile bila opravdana.
Podnositelj je zajedno sa suvozačem I. B. 3. kolovoza 2005. Općinskom državnom odvjetništvu u Sinju podnio kaznenu prijavuprotiv policajca H. B. zbog kaznenog djela nanošenja tjelesne ozljede.
Tijekom prethodnog postupka (povodom te kaznene prijave) izrađen je nalaz i mišljenje sudskog vještaka A. A. iz Splita 22. rujna 2005. koji je utvrdio da je tijekom incidenta podnositelj zadobio oguljotine kože leđa i lijeve potkoljenice, krvne podljeve vrata, trbuha i udova, te razdor bubnjića lijevog uha, što predstavlja lake tjelesne ozljede. Utvrdio je da su sve ozljede podjednake starosti, a mogle su nastati s više udaraca tupo tvrdim sredstvom (otvorena i zatvorena šaka, noga obuvena u cipelu). Naknadno je postavljena i dijagnoza prijeloma 6., 7. i 8. ili 8., 9. i 10. lijevog rebra s izljevom tekućine u prsnu šupljinu što predstavlja (običnu) tešku tjelesnu ozljedu, "koja je mogla nastati udarcem tupo tvrdim sredstvom (šaka, noga obuvena u cipelu) ili o tupo tvrdo sredstvo, pa i mehanizmom pada." Po nalogu istražnog suca izvršena je dopuna sudsko-medicinskog vještačenja po istom sudskom vještaku, koja je u spis zaprimljena 5. svibnja 2008., u vezi mehanizma nastanka ozljeda podnositelja, odnosno izjašnjenja u vezi s mogućnosti nastanka ozljeda padom oštećenika. Sudski vještak je naveo da je podnositelj padom mogao zadobiti prijelome rebara.
Presudom Općinskog suda u Sinju broj: K-105/08-57 od 22. travnja 2011. policajac H. B. je proglašen krivim za nanošenje teških tjelesnih povreda podnositelju kritične zgode, prilikom uhićenja 31. srpnja 2005. i osuđen na uvjetnu osudu. Ta je presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu broj: Kž-524/11 od 30. lipnja 2011. Postupak je obustavljen rješenjem Općinskog suda u Sinju broj: K-133/11-67 od 8. rujna 2011. zbog apsolutne zastare kaznenog progona (nastupila još 31. srpnja 2011.).
Podnositelj kao oštećenik je 28. siječnja 2009. podnio tužbu protiv tuženice Republike Hrvatske radi naknade neimovinske i imovinske štete u iznosu od 27.900,00 kuna, a nakon provedenog vještačenja taj iznos je povisio na 36.800,00 kuna. U tužbi je naveo da je napadom policajca ozlijeđen na državnoj cesti i u policijskoj postaji 31. srpnja 2005., te da je pretrpio teške tjelesne povrede. Presudom Općinskog suda u Sinju broj: P-68/09 od 11. veljače 2014. odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev, jer podnositelj nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između njegovog ozljeđivanja i postupanja policijskih službenika (do tog zaključka sud je došao na temelju nekoliko nalaza i mišljenja vještaka Antonia Alujevića). Žalba podnositelja protiv te presude je odbijena drugostupanjskom presudom od 9. siječnja 2015.
Primjena načelnih stajališta na ovaj predmet
Ustavni sud je prvi primijetio da je u kaznenom postupku presudom Općinskog suda u Sinju od 22. travnja 2011. utvrđeno da je izvan svake sumnje podnositelj zadobio udarce po tijelu od policijskog službenika na državnoj cesti i prilikom privođenja u Policijsku postaju u Sinju 31. srpnja 2005., o čemu svjedoči liječnička dokumentacija sačinjena istoga dana u KB Split, nalazi vještaka, kao i snimke podnositelja koje se nalaze u kaznenom spisu. Utvrđeno je da je uslijed zlostavljanja podnositelj pretrpio prijelom tri rebra.
Da bi se odredilo može li neki oblik postupka nositelja represivnog državnog aparata biti kvalificiran kao mučenje, potrebno je imati u vidu razlikovanje koje je obuhvaćeno člankom 3. Konvencije između tog pojma i pojma neljudskog i ponižavajućeg postupanja. Kao što je naznačeno, prema praksi ESLJP-a Konvencija putem takvog razlikovanja uvodi posebnu neprihvatljivost namjernih neljudskih postupaka koji uzrokuju ozbiljnu i okrutnu patnju. Pored težine postupanja, postoji element namjere mučenja i, onako kako to priznaje Konvencija Ujedinjenih naroda protiv mučenja i ostalih okrutnih, neljudskih ili degradirajućih postupaka ili kazni, koja u članku 1. definira mučenje kao namjerno nanošenje intenzivne boli ili patnji s ciljem, inter alia, da se dobiju informacije, da se kažnjava ili da se zastrašuje.
Ustavni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju incident o kojemu je riječ dogodio kada je podnositelj upravljujući automobilom bježao od policije, a kada ga je policijsko vozilo sustiglo, iako svjestan da se radi o policijskom službeniku koji ga zaustavlja jer nije poštovao naredbu policijskih službenika te je uniformiran i u službenom automobilu sa upaljenim rotacionim svjetlom, poduzima sljedeće radnje prema policijskom službeniku: "odgurivanje i udarac u stomak i nos", što je u kaznenom postupku protiv podnositelja okarakterizirano kao napad na službenu osobu. Za to kazneno djelo podnositelj je pravomoćno i osuđen.
Ozljede koje su policijski službenici tom zgodom (prilikom uhićenja) nanijeli podnositelju po iskazu podnositelja nastale su udarcima policajaca po tijelu te bacanjem na pod u policijskoj postaji. Takvo postupanje doseglo je minimalni stupanj ozbiljnosti potreban za primjenu članaka 23. i 25. Ustava.
U takvim okolnostima, kad je nesporno da je policijski službenik udarao podnositelja uslijed kojih je zadobio povrede, na državi leži teret dokaza, s uvjerljivim argumentima dokaže kako uporaba sile nije bila prekomjerna (v. predmet Matko protiv Slovenije, br. 43393/98, § 104., 2. studenoga 2006.).
U parničnom postupku sud je saslušao podnositelja, policijskog službenika te proveo dopunsko vještačenje po medicinskom vještaku koji je vještačio i u kaznenom postupku.
Prema tome, nadležni sud je učinio ozbiljan napor da ocijeni najvažniji vid predmeta - je li sila koju su uporabili policijski službenici kritične zgode bila potrebna. Kako bi utvrdio činjenice mjerodavne za to pitanje sud je poduzeo važne korake radi provjere verzije događaja koju su dali službenici koji su u njoj sudjelovali. Saslušan je i svjedok I. B. - prijatelj podnositelja koji je s njim bio u vozilu kritične zgode. Posebno je značajno da je vještak medicinske struke saslušan u parnici te je podnositelj u vezi tog iskaza mogao postavljati pitanja i davati pisane podneske kako bi vještak mogao potvrditi njegovu verziju nastanka ozljeda.
Iz dopunjenog nalaza vještaka medicinske struke u vezi mehanizma nastanka ozljeda (posebno prijeloma tri rebra) nadležni sud je zaključio da "pošto se radi o uzastopnim prijelomima međusobno vezanih rebara, vještak je kazao o mogućnosti da takvu ozljedu zadobije upravo osoba kojoj su ruke vezane pa padne na neku tvrdu površinu". Parnični sud je zaključio da je iz dokaznog gradiva proizišlo kako su podnositelj i svjedok I. B. dugo i uporno pružali otpor policijskim službenicima koji su bili prisiljeni uporabiti sredstva prisile, a ta uporaba je i u postupku policijskog nadzora utvrđena zakonitom.
Stoga, s obzirom na dokaze koji su izvedeni u iscrpno vođenom parničnom i ranijim kaznenim postupcima i okolnostima u kojima je podnositelj pretrpio povrede, Ustavni sud nalazi da je država (odnosno nadležna tijela policije) tijekom provedenih postupaka dostavila uvjerljive dokaze koji daju osnovu za objašnjenje i opravdanje stupnja sile upotrijebljene protiv podnositelja kritične zgode.
Zbog svega navedenog Ustavni sud je zaključio da u ovom predmetu podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava iz članaka 23. i 25. Ustava, odnosno članka 3. Konvencije u materijalnom aspektu.
dr. sc. Robert Peček
