U okolnostima ovog slučaja pravomoćnom presudom utvrđeno je postojanje diskriminacije na temelju obiteljskog statusa i materinstva. No, radnica koja je podnijela tužbu nije u cijelosti uspjela u ovom sporu.
U nastavku slijedi prikaz ove odluke i argumentacija kojom su se rukovodili prvostupanjski i drugostupanjski sud u donošenju odluke.
Prvostupanjska presuda
Općinski radni sud u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr-716/2016 dana 17. travnja 2018. donio je presudu kojom je u antidiskriminacijskom sporu djelomično prihvatio tužbeni zahtjev radnice.
Pokretanju ovog spora prethodio je poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu (za drugo radno mjesto), s tim da ponuđeni ugovor o radu radnica nije prihvatila te je u konačnici sama otkazala svoj ugovor o radu.
U sporu koji je pokrenula sud je utvrđivao je li radnica stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike, kada joj je poslodavac odlučio dati otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, te je li poslodavac u odnosu na radnicu tada diskriminatorno postupao.
Tužbenim zahtjevom radnica je tražila da se utvrdi da je povrijeđeno njeno pravo na jednako postupanje uslijed čega je došlo do uznemiravanja radnice kao i da joj posldoavac naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 60.000,00 kn.
Svoj tužbeni zahtjev radnica je temeljila na činjenici da je zbog bolesti djeteta morala češće odlaziti na bolovanje pa da je upravo zbog toga izabrana za „višak“ kojem će se poslovno uvjetovanim otkazom otkazati ugovor o radu.
Iako se spor vezan uz prestanak ugovora o radu nije vodio jer radnica nije prihvatila ponuđeni ugovor te je nakon toga sama otkazala ugovor o radu, prvostupanjski sud analizirao je sve okolnosti koje su prethodile odluci poslodavca da upravo konkretnoj radnici da poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu i temeljem te analize odlučio je o postojanju diskriminacije.
U sporu je utvrđeno da je samo jedno radno mjesto bilo višak dok su kriteriji za izbor radnika koji će dobiti otkaz ugovora o radu bili „pokrivenost troška prihoda“ koji predstavlja omjer troška kojeg je poslodavac imao u odnosu na tog radnika (što uključuje plaću i troškove ureda) i prihoda koje je taj radnik za tu godinu ostvario. Skraćeno rečeno, utvrđivalo se koji je radnik poslodavcu „isplativiji“.
Specifično u ovom slučaju jest to što je poslodavac naknadu za bolovanje isplaćivao u visini pune plaće pa je takva plaća ušla u trošak radnog mjesta, a vrijeme provedeno na bolovanju je evidentirano kao radni sati, koji nisu naplaćeni, a što je svakako bilo na štetu radnice jer je češće bila na bolovanju i time manje „isplativa“ poslodavcu.
Uvažavajući ove i sve druge utvrđene okolnosti sud prvog stupnja zaključio je da je diskriminacija počinjena, i to zbog bolesti odnosno bolovanja, ali je zahtjev za naknadu štete odbio sa sljedećim obrazloženjem:
„Isto tako tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi u opisanim razgovorima bila uznemiravana, odnosno da su navodi zz tuženika i ... imali za cilj povrijediti njeno dostojanstvo i uzrokovati strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, te da se izgovoreno može smatrati stvarnom povredom dostojanstva osobe. Navedene izjave ... ili ... ne mogu se smatrati uznemiravanjem tužiteljice.
Naime, nedvojbeno je tužiteljica došla u tešku i stresnu poziciju kada se odlučivalo o njenom radno pravnom statusu i kada joj je dano do znanja da će morati otići s rada, ali odluka tuženika da tako postupi u odnosu na tužiteljicu je njegovo pravo koje crpi iz odredaba Zakona o radu. Navedene izjave zz i direktora tuženika .. i/ili.., izrečene su u razgovorima sa tužiteljicom, kada nitko drugi tim razgovorima nije prisustvovao kako slijedi iz iskaza tužiteljice, posljedica su njihove ocjene rada tužiteljice, pretpostavljaju situaciju u kojoj će se tužiteljica naći ukoliko ostane na radu, te su motivirane krizom u poslovanju tuženika i nastojanjima za raskidom ugovora o radu s tužiteljicom, pa se ne mogu smatrati namjerom da se povrijedi tužiteljičino dostojanstvo, niti je sudu prihvatljivo da je do istog došlo.
Stoga sud smatra da subjektivni doživljaj kod tužiteljice nema objektivizirane pokazatelje, a nije dovoljno da se tužiteljica osjetila uznemiravanom.
Osim navedenog, naknada neimovinske štete za povredu ugleda, časti i dostojanstva samo se iznimno priznaje i to onda kada je ta povreda iznimno teška, tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati osobitu intenzivnu duševnu bol. Stoga ju je potrebno ograničiti samo na takve „iznimno jake napade“, koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestiranu povredu ugleda, časti i dostojanstva osobe.
Prema čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05. i 41/08.) tko drugome uzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pretpostavka za nastanak obveze iz navedene zakonske odredbe je postojanje protupravne radnje štetnika. Kao što je već rečeno tužiteljica nije učinila vjerojatnim da ju je tuženik diskriminirao i uznemiravao, dok tužiteljica nije tvrdila niti dokazivala da bi postojala neka druga određena protupravna radnja tuženika kojom bi joj bila prouzročena povreda prava osobnosti. Stoga, nije u pravu tužiteljica kada smatra da bi imala pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti."
Dakle, sud prvog stupnja je smatrao da, iako je povrijeđeno pravo na jednako postupanje, ovdje nije riječ o dovoljno jakom napadu koji bi povrijedili ugled, čast i dostojanstvo radnice, pa smatra da zbog toga nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete.
Drugostupanjska presuda
Na prvostupanjsku presudu žalile su se obje stranke.
Županijski sud u Zagrebu pod poslovnim brojem Gžr-931/2018 dana 20. svibnja 2020. donio je odluku kojom je praktično prihvatio utvrđenja i pravnu ocjenu koju je dao sud prvog stupnja, s tim da je zaključio da je ovdje ipak riječ o diskriminaciji na temelju obiteljskog statusa i materinstva.
Relevantni dijelovi obrazloženja prvostupanjske presude glase:
"... prema čl. 1. st. 1. ZSD propisano je da se navedenim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika vjere, političkog ili drugog uvjeravanja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.
Stavkom 2. navedenog članka diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. tog članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.
Prema čl. 2. st. 1. ZSD-a izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. navedenog Zakona kojim se osoba stavlja ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporednoj situaciji, dok prema st. 2. neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. ZOSD-a u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.
Dakle, učinci navedene diskriminacije posljedica su neizravne, prikrivene primjene naizgled neutralne i pravno korektne norme, kriterija ili prakse.
Ovdje valja napomenuti, da sadržaj diskriminacije podrazumijeva svako pravno zabranjeno nepoželjno ponašanje, negativno stajalište, različito djelovanje ili postupanje prema drugome, bez objektivnog i razumnog opravdanja, u bitno sličnoj ili jednakoj situaciji; poduzeto bez legitimnog cilja i bez postojanja razumnog odnosa između uporabljenih sredstava i cilja koji se ostvariti, a utemeljeno je na nekoj od zakonom zabranjenih osnova diskriminacije.
Pored navedenog, u odnosu na žalbene navode ukazuje se da u smislu čl. 20. st. 1. ZSD-a tužitelj je dužan učiniti vjerojatnim da je zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije time da je na tuženiku teret dokaza da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije.
U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu vjerojatnost da je došlo do nejednakog postupanja prema tužiteljici u odnosu na druge radnike u biti znači postojanje opravdanje sumnje da je motiv postupanja tuženika diskriminacija po istaknutim osnovama.
Na žalbene navode tuženika kojim osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica temeljem Analize profitabilnosti (dalje u tekstu: Analiza) kojom je utvrđeno da ima najslabije poslovne rezultate i da je temeljem iste tuženik utvrdio da bi upravo njoj trebao prestati radni odnos kao i da je tužiteljica diskriminirana obzirom da prilikom utvrđivanja radnih učinaka tuženik nije u obzir uzeo njezino bolovanje i da je stavljena u nepovoljniji položaj prilikom Analize u odnosu na druge radnike iz razloga kako je to iscrpno i obrazložio, valja odgovoriti da je prvostupanjski sud za svoje navedeno uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa su izneseni žalbeni navodi neutemeljeni i kao takvi bez uporišta u rezultatima provedenog dokaznog postupka
Stoga, suprotno tvrdnji tuženika pravilno je prvostupanjski sud zaključio da navedena Analiza nema zakonsko uporište te da je tužiteljica učinila vjerojatnim da je zbog nejednakog postupanja diskriminirana te da je posljedično navedenom došlo do uznemiravanja time da tuženik nije adekvatnim dokaznim sredstvima i sa dovoljnim stupnjem vjerojatnosti dokazao da za postupanje prema tužiteljici ima opravdanje ili zakonsko uporište.
Međutim, žalbeni navodi tuženika da se ne može raditi o diskriminaciji po osnovi zdravlja odnosno bolovanja kao posljedice bolesti tužiteljičinog djeteta kako je to naveo prvostupanjski sud su osnovani.
Naime, prema stanovištu ovog suda u iznesenom činjeničnom kontekstu tužiteljica je diskriminirana po osnovi obiteljskog statusa i materinstva, a ne po osnovi zdravlja, time da pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.
Na žalbene navode tuženika valja ukazati da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke upravo i razmotrio autonomno pravo tuženika kao poslodavca da organizira svoj poslovni proces i da prema odredbama ZR-u može donijeti poslovno uvjetovani otkaz upravo poštujući zakonske odredbe a kakao to i proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke time da li je postupanje tuženika i bilo zakonito u navedenom smislu za svoje uvjerenje dao je valjane razloge.
Što se tiče žalbenih navoda tuženika kojim upire na iskaz tužiteljice od 19. siječnja 2012. valja odgovoriti da je tužiteljica tijekom postupka i dopunski saslušana, te je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je imajući u vidu provedene dokaze, njezin iskaz ocijenio objektivnim i uvjerljivim.
...
U odnosu na žalbene navode tužiteljice valja reći da je točno da je prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljica u odnosu na sastanak i postupanje tuženika 4. veljače 2011. bila uznemirena (list 33 presude) sukladno čl. 3. st. ZSD-a. Međutim, uzimajući u obzir sve utvrđene relevantne okolnosti konkretnog slučaja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ne postoji povreda prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo. Ovdje valja ukazati, da svako utvrđeno uznemiravanje nužno ne dovodi i do povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo. Pored navedenog, prema čl. 1100. st. 1. ZOO-a u slučaju i kada dođe do povrede prava osobnosti, a što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari, sud će dosuditi pravičnu novčanu naknadu samo ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju. Stoga, izneseni žalbeni navodi tužiteljice su neutemeljeni.
Na žalbene navode tužiteljice potrebno je reći da tužiteljica u tužbi navodi da je radi postupanja tuženika osim povrede prava osobnosti iz čl. 19. st. 1. ZOO-a odnosno prava na duševno i tjelesno zdravlje, te čast, ugled i dostojanstvo došlo i do smanjenja životne i radne sposobnosti tužiteljice te da je također pretrpjela i strah, dakle radi se o kriterijima koji zajedno sa ostalim okolnostima slučaju utječu na ocjenu suda u kojoj mjeri je povrijeđeno pravo osobnosti tužiteljice time da ukupno potražuje naknadu neimovinske štete u iznosu od 60.000,00 kn.
Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica predložila da se izvede dokaz medicinskim vještačenjem na okolnost smanjenja njezine životne i radne sposobnosti te pretrpljenog straha, a sve uslijed depresije i anksioznosti kao i postojanja uzročno-posljedične veze između postupanja tuženika i pogoršanja njezinog zdravstvenog stanja (list 5 i 45 spisa) a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Međutim, tužiteljica je na raspravi 10. veljače 2015. (list 239 spisa) odustala od navedenog dokaznog prijedloga ne navodeći nikakve razloge za navedeno te je između ostalog odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka odnosno njezinog liječnika primarne zdravstvene zaštite. Ovdje valja napomenuti da je tužiteljica tijekom postupka navela da se radi zdravstvenih tegoba i liječila kod psihijatra te između ostalog da je bila i na bolovanju. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da je bilo nužno provesti medicinsko vještačenje po vještaku psihijatru, a posebice imajući u vidu odredbu čl. 250. ZPP-a. Obzirom na iznesene okolnosti konkretnog slučaja, primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da tužiteljica nije dokazala adekvatnim dokaznim sredstvom visinu nastale štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, to dakle ne postoje pretpostavke za naknadom neimovinske štete pa su suprotne tvrdnje tužiteljice bez pravnog uporišta.
Slijedom svega navedenog, suprotno tvrdnji tužiteljice i tuženika odlučne činjenice u postupku su potpuno i pravilno utvrđene i na njih je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio da je tuženik povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje uslijed čega je došlo do uznemiravanja tužiteljice i odbio tužbeni zahtjev na naknadu neimovinske štete u iznosu od 60.000,00 kn sa zateznim kamatama od 15. travnja 2011., to su izneseni žalbeni navodi tužiteljice i tuženika u navedenom dijelu neutemeljeni."
Dakle, drugostupanjski sud smatra da je utvrđeno da je u postupku otkazivanja ugovora o radu poslovno uvjetovanim otkazom došlo do diskriminacije na temelju obiteljskog statusa i materinstva, ali da ipak nije potrebno dosuditi naknadu štete, a imajući pri tome u vidu i to da radnica nije dokazala temeljem medicinskog vještačenja da je imala zdravstvenih problema uzrokanih diskriminacijom.
Ovdje valja istaknuti da je protiv konkretne pravomoćne presude dopuštena revizija pa u nastavku slijedi kratka informacija o reviziji u sporu temeljem Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" br. 85/08. i 112/12.; dalje ZSD) i Zakona o ravnopravnosti spolova ("Narodne novine" br. 82/08. i 69/17., dalje u tekstu ZRS).
Nešto više o reviziji u (svakom) antidiskriminacijskom sporu
U nastojanju rasterećenja Vrhovnog suda RH, prema posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91. i dr., dalje u tekstu ZPP)1, revizija po dopuštenju, slična dosadašnjoj izvanrednoj reviziji, postala je pravilo, ali su ipak zadržane i neke iznimke2.
Jedna od njih je revizija bez dopuštenja u antidskriminacijskim sporovima ili točnije u sporovima u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije.
ZPP načelno propisuje da stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju (samo) ako je Vrhovni sud RH dopustio podnošenje revizije (čl. 382. ZPP-a). No, iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda RH, između ostalih, u sporu u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije.
Revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave presude donesene u drugom stupnju.
Dakle, u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude, stranke mogu direktno, bez prethodnog odobrenja, podnijeti reviziju Vrhovnom sudu RH u sporu u povodu tužbe za zaštitu od diskriminacije.
Koji je to spor u povodu tužbe za zaštitu od diskriminacije ZPP ne propisuje.
No, to su prije svega tužbe po ZSD-u i ZRS-u.
Prema čl. 17. ZSD-a osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama toga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:
1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),
2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),
3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih tim Zakonom (tužba za naknadu štete),
4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima3.
Od ovih tužbi radnica je podnijela tužbu za utvrđenje diskriminacije i tužbu za naknadu štete.
Nadalje, u ZRS-u u čl. 30. propisano je da svatko tko smatra da mu je na temelju diskriminacije iz članka 6. 7. i 8. toga Zakona povrijeđeno neko pravo može podnijeti tužbu redovnom sudu opće nadležnosti.
Člankom 6. ZRS-a zabranjena je diskriminacija na temelju bračnog i obiteljskog statusa, a i nepovoljnije postupanje prema ženama na osnovi trudnoće i materinstva smatra se diskriminacijom. Zatim, zabranjena je diskriminacija na temelju spolne orijentacije, a propisano je da je i poticanje na diskriminaciju također diskriminacija, ako je učinjeno s namjerom.
Prema čl. 6. ZSD-a dopušteno je podnijeti i udružnu tužbu.
Dakle, i tužbe koje se temelje na čl. 6. - 8. ZRS-a tužbe su za zaštitu od diskriminacije. To su tužbe u kojima se tvrdi da je osoba diskriminirana odnosno uznemiravana/spolno uznemiravana na temelju spola.
To znači da je i u tim sporovima revizija uvijek dopuštena, i to bez dopuštenja Vrhovnog suda RH.
Imajući u vidu navedeno, a da je ovaj radni spor privukao medijsku pažnju, i to na negativan način, za očekivati je da će barem jedna od stranaka podnijeti reviziju u ovom sporu te da će se i Vrhovni sud RH izjasniti o pravnim shvaćanjima nižestupanjskih sudova koja su u ovom radu izložena.
mr. sc. Iris Gović Penić, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu.
^ 1 To je učinjeno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnog postupka objavljenog u Narodnim novinama br. 70/19.
^ 2 Kao i sve druge odredbe o reviziji, i nove odredbe o reviziji u antidiskriminacijskim sporovima odnose se samo na postupke u kojima je drugostupanjska odluka donesena 1. rujna 2019. pa nadalje. Dakle, sve revizije koje se odnose na drugostupanjske odluke koje su donesene prije 1. rujna 2019. primjenjuje se „stari“ režim i po njemu se postupak u povodu revizije dovršava. To znači, u sporovima u kojima je drugostupanjska presuda donesena prije 1. rujna 2019. dozvoljena je (bila) samo izvanredna revizija, a ako je pogrešno podnesena (samo) redovita revizija, ona će biti odbačena.
^ 3 S obzirom da je prema ovom Zakonu dopuštena i udružna tužba, i u sporu u kojem je podnesena udružna tužba sukladno ZSD-u može se podnijeti revizija bez dopuštenja.
