Podnositelj ustavne tužbe, ujedno i osuđenik u kaznenom postupku vođenom radi počinjenja kaznenog djela teškog sramoćenja, na internetskom je portalu objavio komentar kojim je ukazao na moguće koruptivne aktivnosti prilikom dodjele natječaja koji se financiraju iz sredstava proračuna lokalne samouprave. Protiv podnositelja ustavne tužbe, prozvana osoba je podigla kaznenu prijavu te je počinitelj na prvostupanjskom sudu proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela teškog sramoćenja iz čl. 148. Kazenog zakona te mu je izrečena novčana kazna, uvjetna zatvorska kazna u trajanju od jedne godine, naloženo mu je platiti troškove postupka te o vlastitom trošku objaviti presudu u dnevnim novinama. Drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je podnositelju naloženo objaviti prvostupanjsku presudu u dnevnim novinama, dok je u ostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.
U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud ističe da je nužno ispitati opravdanost prigovora miješanja u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli te je proveo test nužnosti primjenom načelnih stajališta Europskog suda za ljudska prava donesenih u tumačenju slobode izražavanja zajamčene člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema obrazloženju Ustavnog suda prilikom provođenja testa nužnosti ograničenja nečije slobode izražavanja mora se utvrditi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju. Ograničenje slobode izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u ograničavanje nečije slobode izražavanja treba razlikovati izjave o činjenicama od izjava o vrijednosnim sudovima. Postojanje činjenica se može dokazati dok se izjave o vrijednosnim sudovima ne mogu dokazivati. Kada se radi o vrijednosnim sudovima potrebno je utvrditi imaju li takvi vrijednosni sudovi odgovarajuće uporište u činjenicama. Ukoliko nije moguće utvrditi da vrijednosni sudovi imaju uporište u iznesenim činjenicama tada se takvi vrijednosni sudovi trebaju smatrati pretjeranima.
Nadalje, potrebno je utvrditi u kojem kontekstu je dana sporna izjava. Ukoliko je sporna izjava dana u kontekstu političke debate tada su prihvatljiva samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Stoga su u tom slučaju granice prihvatljive kritike šire, pa i kada se kritizira sama ličnost političara, nego što je to slučaj kod privatnih osoba. Sud je također dužan utvrditi bi li sporna izjava mogla utjecati na zaštitu ugleda i prava drugih osoba. Naime, prilikom javnog iznošenja spornih izjava nužno dolazi do sukoba dvije zaštićene vrijednosti – prava na slobodu izražavanja i prava na poštovanje osobnog života drugih.
Ustavni sud u svome obrazloženju nadalje navodi da je sud prilikom odlučivanja o sukobu ove dvije zaštićene vrijednosti dužan postići pravičnu ravnotežu između ta dva prava. U pitanjima koja su od javnog interesa treba postojati visoka slobodna javnog izražavanja. Također sud treba voditi računa i o zakonom propisanoj sankciji pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Prilikom dosuđivanja naknade štete oštećenoj osobi takva naknada mora biti u razumnom odnosu sa štetom koju oštećenik trpi uslijed povrede njegovog prava na dobar ugled.
Ustavni sud utvrđuje da je privatni tužitelj poznati radijski i televizijski voditelj i djelatnik javne televizije te kao takav poznat širokoj javnosti. Stoga on kao javna osoba ne uživa veću zaštitu od pojedinca nepoznatog javnosti, kako to pogrešno i suprotno ustavnim i konvencijskim standardima zaključuju sudovi. Naprotiv, on je kao javna osoba dužan pokazati veći stupanj tolerancije, pogotovo uzimajući u obzir da podaci o visini honorara koji mu je isplaćen javnim novcem ne spadaju u sferu njegove privatnosti.
Ustavni sud smatra da sudovi nisu uvjerljivo utvrdili postajanje prijeke društvene potrebe koja bi zahtijevala da se pravu privatnog tužitelja na zaštitu njegovog ugleda da prednost pred pravom podnositelja na slobodu izražavanja i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja kada je riječ o raspravi od javnog interesa. Stoga se ne može zaključiti da je osporenim odlukama ostvarena pravična ravnoteža Ustavom i Konvencijom zajamčenih suprotstavljenih prava privatnog tužitelja kao javne osobe i podnositelja kao političara.
Daniel Deković, dipl. iur.
