Takvo postupanje protivno je samoj svrsi slobode medija, neutemeljeno je, vrijeđa dostojanstvo, ugled i čast osobe (tzv. klauzula o zlouporabi medija radi postizanja drugih ciljeva, kao sredstvo korišteno tako da ugrožava prava drugih).
Zakon o medijima obvezuje medije da poštuju dostojanstvo, ugled i čast osobe, a poštivanje toga nedvojbeno nije kada autor ne provjeri potpunost i točnost informacije koju objavljuje. Ukoliko se radi o prijenosu informacija iz sudskog postupka nema zapreke provjere njihove točnosti, što je postupanje prema zakonu te sama profesionalnost i etika autora. Protivan pristup autora predstavlja njegovo općenito zanemarivanje je li informacija istinita ili lažna. Prijenos informacija iz sudskog postupka putem medija od trećeg izvora, bez provjere informacije od stranaka postupka ne predstavlja profesionalnost autora koji ima cilj prijenos potpune točne i transparentne informacije.
Kada pritome takve informacije sadražavaju "dozu" kleveta i uvreda postavlja se pitanje cilja i motivacije takvog, u određenim slučajevima, kontinuiranog, ustrajnog iznošenja informacija iz sudskog postupka koje uopće nisu provjerene od samih konkretnih sudionika sudskog postupka (upiti prema sudu i strankama, dakle trostrano, ne jednostrano, sadržaj zapisnika, podnesaka, presuda, što su jedini relevantni dokumenti da bi se informacija iz sudskog postupka mogla provjeriti). Posebice kada se u takvom kontinuiranom pristupu trećeg izvora informacije najčešće koristi isti medij.
Javni interes, posebno kada se radi o sudskim postupcima šireg značaja, traži potrebu objava informacija. No ono mora biti razumno te podrazumijeva da je autor poduzeo razumne korake u osiguranju ispravnosti sadržaja objave.
Konkretno se analizira pristup medija pitanju Općinskog suda u Pazinu u predmetu P 1413/2019 o valjanosti sporazuma o konverziji koji je sklopljen na osnovi tzv. Zakona o konverziji (dalje u tekstu: ZID ZPK); je li on nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Mediji su koristeći treći izvor informacija o postavljenom pitanju "prozivali" predsjednika općinskog suda u Pazinu te predsjednika Vrhovnog suda vezano za samo dopuštenje pokretanja oglednog postupka vezano za to pitanje, pristupom da se radi o nebitnom pitanju, kojeg nema u individualnim tužbama. Kao izvor informacija korišteni su prvenstveno treći, koji nisu smatrali da je potrebno iznošenje prvenstveno pravnih, a ne samo "matematičkih" argumenata, jer je pravo temelj, prethodno pitanje ulaska u "matematiku". Posljedično, treći koji su trebali imati za cilj uspjeh potrošača kod pravnog pitanja valjanosti sporazuma, kod medija i podnesaka koje su podnijeli kao umješači, nepodržavanjem pravnih argumenata koji su išli u prilog potrošaču, doveli su do situacije da je tužitelj u oglednom postupku, kada mu umješači na njegovoj strani trebaju tako i pristupiti, bio doveden u situaciju da je u postupku u kojem su njegovi umješači, "jača protivna strana"nego sama banka, smatrajući da je odluka o valjanosti sporazuma nebitna.
Ogledni postupak posljedica je prigovora banke da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK nova pravna osnova. Posljedično, da kao obvezujući za potrošača s retroaktivnim djelovanjem, ab initio, negira ikakvo pravo potrošača na restituciju, bilo ukoliko se traži restitucija s osnova ništenosti osnovnog ugovora, bilo s osnova djelomične ništetnosti, uz prilog negativnih odluka za konvertirane kredite, prvostupanjskih sudova te drugostupanjskih sudova (npr. Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž 834/2016-2 od 21. srpnja 2016., Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 1146/2018-2 od 3. siječnja 2019. itd.), iz kojih proizlazi da su sklapanjem sporazuma o konverziji prestali važiti osnovni ugovori o kreditu CHF, pa da tužitelji nemaju pravo potraživati isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi (identično glede prigovora banke iz odgovora na tužbu iznosi i Općinski građanski sud Zagreb u zahtjevu za prethodnu odluku sudu EU, povodom kojeg se pred Sudom EU-a vodi predmet C-567/20, t. 20.; "Tužena banka u ovom postupku s druge strane smatra da je već samom provedbom konverzije i sklapanjem dodatka ugovora tužitelj izgubio pravni osnov tražiti utvrđenje nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora i temeljem toga obeštećenje i to stoga jer je kredit retroaktivno obračunat kao da je od prvog dana bio u valuti Euro pa da nije niti potrebno provoditi financijsko vještačenje kako bi se utvrdio točan iznos koji je banka neosnovano stekla temeljem nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora.").
Potrošač je u odgovoru na prigovor banke o konverziji kao novoj pravnoj osnovi iznio da ne ulazi u ustavnost ZID ZPK, o čemu je donijeta odluka Ustavnog suda U–I–3685/2015, no kako se ona odnosi na valutu CHF kao valjanu, "radi konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR", dok je naknadno sudski utvrđena ništetnom, što djeluje od početka, da ništenost valute CHF ima za posljedicu nepostojanja predmeta ZID ZPK, posljedično nepostojanje, odnosno ništetnost sporazuma.
Time kako su stranke kod sklapanja navedenog Dodatka smatrale da konvertiraju kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, a valutna klauzula CHF bila je ništetna, to je u trenutku sklapanja sporazuma postojao nesporazum (sukladno čl. 282. ZOO-a „Kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje“).
Takvim prigovorom, uslijed nepriznanjavanja potrošača da bi konverzija bila valjana, posljedično obvezujuća za potrošača, kao prepreka prava na restituciju (sa druge strane i prepreka zaštite ovršenih), pitanje valjanosti konverzije između stranaka, potrošača i banke, postaje sporno. Općinski sud u Pazinu u prijedlogu Vrhovnom sudu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava iznosi da tužitelj podnosi restitucijski zahtjev temeljem ništetnosti odredbi o valuti i kamati, no da tuženik u odgovoru na tužbu prigovara novoj pravnoj osnovi, da tužitelj potom osporava pravnu relevantnost sporazuma o konverziji, jer utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u CHF otpada odlučujuća pobuda konvertiranja, promjena valutne klauzule, a koje nije bilo. Da se ističe da je konverzija bila vezana uz valutu CHF, da su tužitelji istakli kako provođenjem konverzije ugovorne strane nisu mogle konvalidirati ništetne odredbe ugovora. Niti obnovom, niti konverzijom se ne otklanjaju uzroci ništetnosti odnosno ništetan ugovor i njegove ništetne odredbe ne konvalidiraju. Ako su ništetne odredbe osnovnog ugovora, ništetni su i svi njegovi dodaci, jer se ništetnost utvrđuje ex tunc. Konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana niti je postignuta zaštita tužitelja kao potrošača. Time se postavlja pitanje jesu li ti sporazumi valjani, odnosno proizvode li pravne učinke.
Ogledni postupak posljedica je isključivo osporavanja tužitelja iz tog postupka prigovora banke o konverziji kao novom pravnom odnosu, čime pitanje restitucije, kao posljedica obvezujućeg učinka sporazuma, postaje bespredmetno.
Tužitelj nije mogao priznati valjanost sporazuma bez da to sa sobom nosi posljedice. Činjenica jeste da sukladno članku 327. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) na ništetnost sud pazi ex offo, no to ne isključuje obvezu stranke da iznese činjenice u postupku temeljem kojih bi sud ugovor, odnosno konkretno sporazum o konverziji, uopće mogao utvrditi ništetnim. Posebno kraj činjenice da sud ne predlaže činjenice i dokaze, nego je to isključivo obveza stranke. Dodatno, sukladno pravu EU-a kod potrošačkih ugovora sud nikada ex offo ne može ugovor utvrditi ništetnim, već isključivo ukoliko potrošač izrazi volju da se protivi održavanju takvog ugovora na snazi.
Priznavanje valjanosti konverzije, kraj činjenice da se ne može stajati iza tvrdnje da bi se konverzija vremenski dijelila na period do 30.09.2015. godine i nakon toga, s obzirom na odluku Ustavnog suda U–I–3685/2015 o njezinoj retroaktivnosti, kada izračun kao sastavni dio sporazuma obuhvaća period od sklapanja samog Osnovnog ugovora o kreditu, bilo bi rizično za samo pitanje restitucije ne samo za period nakon 30.09.2015., nego i do 30.09.2015., s obzirom na to da izračun konverzije obuhvaća period ab initio, uz nesagledive posljedice za ovršene, kojima je povrijeđeno pravo na dom (vidjeti t. 12 podnesenog zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU-a, povodom kojeg se pred sudom EU vodi predmet C-567/20: ZID ZPK 2015 je za provođenje konverzije propisao određenu metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR).
Kako je tužitelj iz oglednog postupka po prigovoru banke o konverziji kao novoj pravnoj osnovi zauzeo stav da su "jači pravni argumenti" da ona uslijed ništetnosti samog osnovnog ugovora kao i nepostojanja samog predmeta ZID ZPK ne postoji, od onog što bi to uslijed odluke Ustavnog suda o njezinoj retroaktivnosti razdvajanje za period do 30.09.2015. i nakon, usprotivio se prigovoru banke o njezinoj valjanosti i obvezućujem učinku za potrošača; vidjeti odluke suda EU npr. C-51/17 (OTP Bank i OTP Faktoring), C-118/17 (Dunai), o ključu odluke "protivnost zakona", kao temelj prava na restituciju.
Ništetnost osnovnog ugovora o kreditu kada je njegov glavni predmet ništetan, kada se potrošač protivi održavanju ugovora na snazi, u skladu je npr. s presudama Suda EU-a C-26/13 (Kasler), C-70/19, C 179/19 (Abanca Corporación Bancaria), C-118/17 (Dunai), C-260/18 (Dziubak). Mogućnost da nacionalni sud nepoštenu odredbu zamijeni dispozitivnom odredbom nacionalnog prava kako bi održao ugovor, ograničena je na slučajeve u kojima bi poništenje ugovora u cijelosti potrošača izložilo za njega osobito štetnim posljedicama na način da bi on time bio penaliziran, to potrošač izražava volju, a ako je volja valjan sporazum tada ona ima obvezujući učinak za potrošača te se u takvom slučaju, održavanje takvog ugovora na snazi čini pravno mogućim; vidjeti presude Suda EU-a C-96/16 i C-94/17 (Banco Santander i Escobedo Cortés), C-51/17 (OTP Bank i OTP Faktoring).
Cilj oglednog postupka, osim rizika priznavanja valjanosti sporazuma, bilo je i izbjegavanje donošenja različitih meritornih odluka drugostupanjskih sudova, posebno kada se banka u samom odgovoru na tužbu pozvala na njih, pri čemu s druge strane, čak i kad bi bila pozitivna odluka županijskog suda, postoji određeni rizik za potrošača, sve do konačnog pravnoj stajališta Vrhovnog suda.
Naime, i nakon pozitivne odluke županijskih sudova (izuzev iznimke kod tužbenih zahtjeva s osnova neimovinske štete, što nije predmet ove analize), isplate banke potrošaču po toj odluci koja je temelj ovršnosti prvostupanjske odluke nije sigurna. Tada postoji rizik teže posljedice ako konačno pravno stajalište Vrhovnog suda bude negativno, jer ono nosi obvezu povrata prethodno "vraćenog" novca. Ukoliko na taj rizik nema prethodnog upozorenja, a "vraćen" novac je potrošen te zbog već postojećih kredita osoba nema kreditnu sposobnost za podizanje novog kredita kako bi to vratili banci, otvara se nova "Pandorina kutija" da banka ovrši potrošača za novac koji mu je prethodno isplatila po pozitivnoj odluci županijskog suda, pa i na domu, zbog čega bi u brojnim sudskim postupcima mogle proizaći ponovne nesagledive posljedice različitosti odluka unutar jedinstvenog pravnog sustava (vidjeti npr. odluke Vrhovnog suda Revr-1311/14-2 od 13.06.2016., kojom je ukinuta pozitivna odluka Županijskog suda u Puli Gž-349/14 od 07.04.2014., dalje; Revr-753/09, Revr-811/13, Revr-67/13, Revr-1317/14, Revr-1425/14, Revr-359/17 itd.).
Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl. 1111. ZOO-a). Obveza povrata izuzeta je isključivo kod plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju (čl. 1117. ZOO-a).
U oglednom postupku potrošač je tvrdio da je konverzija nepostojeća, odnosno ništetna zbog ništetnosti osnovnog ugovora te samog glavnog predmeta konverzije. Ništetan osnovni ugovor temeljio je posebno na presudi Suda EU-a C-186/16 (Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Românească SA), da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U t. 37 Sud EU-a posebno ističe da je ugovorna odredba, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržana u ugovoru o kreditu sklopljenom u stranoj valuti između pružatelja usluga i potrošača, o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori i na temelju koje se kredit mora vratiti u istoj valuti, obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13.; t. 38.: činjenica da se kredit mora vratiti u određenoj valuti načelno je povezana sa samom naravi obveze dužnika, a ne s akcesornim načinom plaćanja, što je čini bitnim elementom ugovora o zajmu.
Dalje, uz temelj ništetnosti osnovnog ugovora na presudi C-186/16 (Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Românească SA), ništetnost samog sporazuma uz ništetnost osnovnog ugovora, zbog ništetnosti samog predmeta zakona, posljedično sporazuma, temelji na presudi Suda EU-a C-118/17 (Dunai), t.42.: "Iako članak 7. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ ne sprečava države članice da zakonom prekinu korištenje nepoštenih odredbi u ugovorima koje trgovci sklapaju s potrošačima, ipak zakonodavac mora u tom kontekstu poštovati zahtjeve koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. iste Direktive; članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da
- mu se ne protivi nacionalni zakon koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i
- mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.
Ta odluka je "nastavna" presudi Suda EU-a C-51/17 (OTP Bank i OTP Faktoring), t.56: "Članak 1. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da područje primjene te Direktive ne obuhvaća odredbe koje su odraz prisilnih odredbi nacionalnog prava, uvrštenih nakon sklapanja ugovora o kreditu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora obvezom primjene tečaja Mađarske narodne banke. Međutim, odredba koja se odnosi na rizik promjene tečaja poput one u glavnom postupku ne podliježe pravilu iz tog članka o izuzeću primjene."; u vidjeti presude Suda EU-a C-154/15, C-307/15 i C-308/15 (Gutiérrez Naranjo i dr.), C-421/14 (Banco Primus).
Potrošač je istaknuo da je ključno da u trenutku stupanja na snagu zakona i sklapanja sporazuma, valutni rizik CHF nije bio utvrđen ništetnim, a da iz sadržaja ZID ZPK (posebno 19.a, b, c), jasno proizlazi da je taj zakon neprimjenjiv na svoj glavni predmet, valutu CHF kao valjanu, odnosno kako on ne regulira pitanje ništetnosti, ima se primjeniti Zakon o zaštiti potrošača (posebno čl. 41.) te ZOO, posebno čl. 324. stavak 1. "Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.", čl. 148. "Obnova je bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna ili već ugašena" (Vrhovni sud Rev 1970/11-2 od 05.02.2014.), članak 158. " Nagodba je ništetna ako je zasnovana na pogrešnom vjerovanju obaju ugovaratelja da postoji pravni odnos koji ustvari ne postoji, i ako bez toga pogrešnog vjerovanja ne bi među njima bilo ni spora ni neizvjesnosti. Odricanje od ove ništetnosti nema pravnog učinka i ono što je dano na ime ispunjenja obveza iz takve nagodbe može se tražiti natrag" (Vrhovni sud Rev-x-556/10-2 od 08.09.2010.).
Zaključno temelj izuzimanja zZakona o konverziji iz primjene, uslijed nepostojanja njegova predmeta, valute CHF kao valjane, čime je konverzija nepostojeća, odnosno ništetna, nalazi se u odluci Vrhovnog suda Rev 870/01 od 27.06.2001.: "vezano za konvalidiranje ništetnih odredbi prema Zakonu o zabrani prijenosa raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba koji je kasnije izmijenjen, Vrhovni sud zauzima stajalište da izmjenom Zakona nisu mogli konvalidirati svi pravni poslovi sklopljeni prije, a koji su bili ništetni, jer da taj zakon nije propisao nastupanje konvalidacije za ugovore o prodaji koji su sklopljeni prije izmjena Zakona, čime se primjenjuje Zakon o obveznim odnosima o ništetnosti“.
Sukladno pravilima Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije može se pridružiti toj stranci, tako i u oglednom postupku.
Unatoč činjenici prigovora banke da je konverzija nova pravna osnova, umješač u oglednom postupku, pozivajući se na svoj spis pred Općinski građanski sud u Zagrebu P-5080/16, u kojem je donijeta negativna presuda za ništetnost osnovnog ugovora, povodom koje je spis pred Županijskim sudom u Splitu, Gž-1011/18, unatoč tome što sam prethodno iznosi da mu je tužbeni zahtjev na ništetnost temeljnog ugovora odbijen, obrazloženjem da bi osnovni ugovor bio ništetan, ali da je naknadno sklopljena konverzija CHF u EUR prema zakonu, unatoč tome što je tužba umješača iz oglednog postupka na ništetnost osnovnog ugovora ovisila o rezultatu oglednog postupka te bi njegov pravni interes trebao i biti uspjeh potrošača u oglednom postupku, dakle da je sporazum nevaljan, te mu takav pravni interes daje pravo stupanja u postupak kao umješač, u podnesku ne iznosi pravne argumente ništetnosti, već ga bazira, bez prethodnog razmatranja prava, isključivo na matematici. Uz to, iz sadržaja očitovanja proizlazi njegov pristup pitanju valjanosti konverzije kao nebitno te da takvih pitanja nema u individualnim sudskim tužbama za restituciju. Time se pred sam sud dovodi sumnja da sami potrošači smatraju da je konverzija valjana, a upravo bi oni trebali biti ti koji su zajedno istu trebali smatrati nevaljanom te su podnesci umješača trebali biti upravo u tom smjeru, da je nevaljana.
Naime, iz samog zahtjeva pazinskog suda po postavljenom pitanju jasno je da niti sam tužitelj u oglednom postupku nije sporio valjanost konverzije, dakle stoji da takvih pitanja nema u individualnim sudskim tužbama za restituciju, no sudski postupak je dvostrani, radi se o prigovoru banke na valjanost sporazuma, a taj prigovor tužitelj iz oglednog postupka nije priznao kako bi spriječio da se ta izjava predstavi kao obvezujući učinak za potrošača. Kada očitovanje umješača ide u smjeru nebitnosti pitanja valjanosti umjesto iznošenja pravnih argumenata upravo da je nevaljana, tada je kontadiktorno sada naknadno iznositi da bi umješač u toku oglednog postupka podnio očitovanje Vrhovnom sudu kojim je tražio da se postavi prethodno pitanje Sudu EU-a vezano za ogledni postupak jer je Vrhovni sud zadnja instanca i ne bi smio odlučivati prije nego se o tome očituje Sud EU-a.
S time su svezi medijski je i izneseno kako valjanost sporazuma nije od utjecaja na potraživanja potrošača, jer se u njima ne spori zakonitost konverzije, niti se zadire u razdoblje nakon 30.09.2015., što je kontradikcija npr. samom predmetu OGS Zagreb P-5080/16. Uz to i navod razdajanja "do" i "nakon" 30.09.2015. godine kontradiktorno je činjenici da je Ustavni sud iznio da je konverzija retroaktivna, obuhvaća izračun EUR kredita od početka.
Ostaje nejasno što se konkretno kod takvih istupa podrazumijeva da je u konverziji valjano ako se traži restitucija temeljem izračuna koji nije izračun iz konverzije, koji je sastavni dio sporazuma te uz restituciju treba zaštititi i ovršene, i to prioritetno.
Nije cilj prozivati banke za njihove pravne argumente, jer je to njihovo temeljno pravo, jer je sudski postupak trostran, a ne jednostran. Nitko nikome ne može oduzeti pravo da u sudskom postupku iznese činjenice i pravne argumente, pa i kada je kriv. Umjesto tog prozivanja na potrošačima je da oni iznose protuargumente.
Upravo je na takav pristup umješača potrošača u oglednom postupku ukazano u članku vezanom za praksu konvertiranih kredita nakon oglednog postupka 26.05.2020., objavljenom na IUS INFO, u kojem članku se autor poziva na članak drugog autora "Prava korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF unatoč valjanosti konverzije, s osvrtom na prvi ogledni postupak u Republici Hrvatskoj, broj Gos-1/2019", 23.05.2020., u kojem autor iznosi da puna restitucija potrošača nije vezana uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji, te posebno ukazuje da je u tom članku autor i iznio da su brojni umješači u oglednom postupku i sami ukazivali u svojim podnescima da restitucija potrošača nije vezana uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji, na taj način napravivši jasnu distinkciju između valjanosti konverzije i prava na punu restituciju koja se mora preispitati u svakom pojedinom sporu.
No iz sadržaja članka autora može se zaključiti da je takav pristup distinkcije između valjanosti konverzije i prava na punu restituciju umjesto iznošenja pravnih argumenata nesiguran, kako stoji u članku: "u odnosu na valjanost ugovora o konverziji i njegove učinke, samo pitanje valjanosti toga ugovora, bez rasprave o njegovim učincima bilo bi besmisleno." Dalje, ukazavši da se je zanimljivo da se šuti o nizu argumenata rješenja iz oglednog postupka, koji izražavaju stav Vrhovnog suda ne samo o valjanosti ugovora o konverziji, već i pravnim posljedicama koje iz toga ugovora proizlaze. Iznimno važnim se čini da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, dakle s djelovanjem od momenta zaključenja ugovora (...). Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja navodi da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi (...).
Naknadno, nakon donošenja presude suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine, valjanosti sporazuma ako njegova glavna ugovorna odredba u trenutku sklapanja nije sudski bila utvrđena ništetnom, Vrhovni sud preispituje svoju odluku donijetu u rješenju Gos 1/2019 (vidjeti čl 385 a st 1 t 4 ZPP-a, preispitivanje sudske prakse npr. kod nove odluke suda EU). Isti, temeljem članka 267. stavka 3. UFEU-a, u revizijskom predmetu Rev 1042/2017, podnosi zahtjev za prethodnu odluku postavljanjem pitanja sudu EU treba li članak 6. stavak 1. Direktive EEZ/93/13 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima tumačiti na način da mu se protivi ZID ZPK koji s jedne strane, prisilnom odredbom obvezuje pružatelja usluga ponuditi potrošaču sklapanje dodatka ugovora o kreditu na način propisan tim zakonom, a kojim dodatkom se pojedine ugovorne odredbe, koje su u trenutku stupanja na snagu tog zakona (odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope) ili kasnije (odredba o valutnoj klauzuli u CHF) sudskom odlukom utvrđene ništetnima, zamjenjuju valjanim ugovornim odredbama na način kao da je među strankama otpočetka bilo ugovoreno ono što je ugovoreno dodatkom, a čime se osigurava valjanost ugovora,
pozivajući se na odluku iz oglednog postupka, u kojem postupku da tužitelj tvrdi da u trenutku stupanja na snagu zakona i sklapanja sporazuma valuta CHF nije sudski bila utvrđena ništetnom. Kako stoji u zahtjevu: u obrazloženju postavljenog pitanja izneseni su prigovori kojima se osporava "pravna relevantnost sporazuma" o konverziji zbog toga što je naknadno, prema tvrdnji potrošača, otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita, iznoseći da taj prigovor svoju osnovu i smisao nalazi u činjenici što korisnici kredita prilikom sklapanja sporazuma nisu bili upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presuda Visokog trgovačkog suda Pž 6632/2017-10 od 10. lipnja 2018. te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/18-11 od 03. rujna 2019.).
Tako i OGZ Zagreb u zahtjevu za prethodnu odluku sudu EU, povodom kojeg se pred sudom EU vodi predmet C-567/20, , t. 17: "potrošač ističe kako je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.9.2015. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke pa je predmet konverzije bila valutna klauzula švicarski franak kao valjana te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima", t. 24: "ovaj sud napominje kako je ZID ZPK donesen nakon konačne odluke o ništavosti kamate, ali prije konačne odluke o ništetnosti valute švicarski franak. Dakle, u trenutku stupanja zakona na snagu valuta švicarski franak još uvijek nije bila sudski utvrđena nepoštenom."
Glavna bit presude suda EU C-452/18 jeste, kako je u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13/EEZ, na nacionalnom sudu da izuzme iz primjene nepoštene odredbe…osim ako se potrošač tome protivi, pri čemu njegovo eventualno protivljenje mora biti bazirano na njegovoj slobodnoj volji i biti posljedica informiranog pristanka koji se tumači kao njegova svijest o neobvezujućoj naravi nepoštene odredbe koja se ima zamijeniti.
Konkretno negativna odluka Visokog trgovačkog suda vezano za valutu CHF u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK i sklapanja "prošla je sudsku kontrolu" Vrhovnog suda odlučujući o reviziji kao izvanrednom pravnom lijeku. Pozitivan slijed slijedi nakon odluke Ustavnog suda, U - III - 2521/2015, U - III - 2536/15, U - III - 2547/2015, U - III - 2565/2015, U - III - 2603/2015, U - III - 2604/15, U - III - 2605/15 od 13. prosinca 2016., koji prema Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu RH nema ulogu "suda u klasičnom smislu suđenja", "ulogu ujednačavanja sudske prakse, odnosno kontrolu i zadaću jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u primjeni", već je on "čuvar ustavnog poretka RH", sa temeljnom zadaćom ispitivanja "dali su u pravomoćno okončanim parničnim postupcima, protiv kojih više nije moguće podnijeti, odnosno meritorno odlučivati niti temeljem izvanrednog pravnog lijeka, povrijeđena podnositelju ustavne tužbe zajamčena ustavna prava, posebno jednakosti svih pred zakonom i sudom". Nakon toga, slijede pozitivna odluka po potrošače glede valute CHF, Visokog trgovačkog suda Pž 6632/2017-10 od 10.06.2018. te Vrhovnog suda Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019., a čiji rezultat ništetnosti valute CHF, djeluje od samog početka, ab initio.
Isto tako, npr. u postupku pred Općinskim sudom u Pazinu posl. br. P 1413/2019, u kojem je podnesen zahtjev tog suda po kojem je donijeto rješenje Gos 1/2019 d 04. ožujka 2019. godine osim osporavanja valjanosti sporazuma o konverziji, jer je osnovni ugovor ništetan te jer je njezin glavni predmet nepostojeći, tužitelj nakon donošenja rješenja Gos 1/2019, postupajući po uputi Vrhovnog suda, predložio je utvrđenje i dodatnih činjenica, da je konverzija nevaljana, jer ista i kada bi eventualno, dovela do promjene CHF u EUR (što je uslijed ništetnosti valute CHF zapravo nemoguće), ona i tada potrošača nije stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Posebno je pitanje podudarnosti stvarnih ulaznih podloga EUR korisnika sa podacima koji su uneseni u izračun konverzije, pitanje načina ugovaranja kamatnih stopa u EUR kreditima (jednak način da se mijenja jednostranom Odlukom banke), kao i same promjene kamatnih stopa EUR korisnika, ab initio. U tom postupku, te drugim postupcima toga suda u kojima je to predloženo, sud je postupio po prijedlogu potrošača, te je rezultat na strani potrošača.
Revizori koji su iznijeli mišljenja o kalkulatoru provedbe konverzije jasno su iznijeli da u svrhu izrade revizorskog mišljenja Banke im nisu dostavile ulazne podloge odnosno dokumentacija istovjetnih proizvoda banke. Izvršena je isključivo provjera metodologije kalkulatora, dakle preračuni unesenih eurskih podataka, a ne provjera dali uneseni eurski podaci odgovaraju ulaznim podlogama, koje nisu niti dostavljene revizorima. U skladu sa time u mišljenjima revozora stoji da nisu analizirali nikakve dodatne podloge ili isprave te ne preuzimaju odgovornost ni za kakve druge stavke koji su predmetom dogovorenih poslova i postupaka. Nisu obavili uvid na izvore svih ulaznih podataka koje Banka koristi u procesu konverzije , njihovu potpunost, točnost, razumnost i korektnost.
Proizlazi da članak 6. stavak 1. Direktive EEZ/93/13 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, poput ZID ZPK, kada cilj zakona nije bilo nadomještanje ništetnosti odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, iako je ista u sudskom postupku bila utvrđena ništetnom, niti nadomještanje ništetnosti odredbe o tečajnom riziku, koji je glavni predmet tog zakona, a pravomoćno se u sudskom postupku u trenutku stupanja na snagu toga Zakona smatrao valjanim te je upravo zbog takve sudske odluke, zbog posljedica kao oscilacije tečaja, potrošač izabrao sklopiti sporazum o konverziji. Potrošaču se u takvim okolnostima ne može oduzeti pravo na pozivanje na neobvezujući učinak ništetnih odredbi o tečajnom riziku i cijeni, ako se potrošač protivi održavanju ugovora na snazi (s čime u svezi se i osporilo valjanost sporazuma), uz što sve, da bi iz jednog ništetnog ugovora, ušao u drugi, opet ništetan ugovor.
Posljedično predmetu koji se pred sudom EU vodi pod C-474/20 na zajedničkom sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda u postupcima konvertiranih kredita prihvaćen je zaključak o prekidu postupka "konvertiranih kredita", odnosno čak i ako se spis nalazi na Županijskom sudu radi odlučivanja o žalbi, treba u takvim slučajevima spis vratiti prvostupanjskim sudovima s uputom da se u njima konstitutivnom odlukom odredi prekid postupka do donošenja odluke suda EU u predmetu C-474/20.
Tako i u predmetu C-567/20 preispituje se pravno stajalište Vrhovnog suda iz oglednog postupka, koje stajalište dakle ispituje sam Vrhovni sud u predmetu C-474/20, u kojem se u t. 30 iznosi da je "ogledni postupak" postupak u kojem se zauzima pravno shvaćanje o određenom pitanju, a onda je to pravno shvaćanje obvezujuće za sve niže sudove u pojedinačnim predmetima koji su u tijeku i koji će biti pokrenuti, a kako je regulirano čl. 502.n Zakona o parničnom postupku. Time je nedvojbeno da su negativne odluke konvertiranih kredita nakon oglednog postupka rezultat onoga što se i u predmetu C-567/20 nesporno navodi kao obvezujuće (tako npr. Županijski sud u Puli Gž-925/2017-2 od 20. ožujka 2020., Županijski sud u Puli Gž 9/2019-2 od 16. ožujka 2020., Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, Gž-73/2019-5 od 28. travnja 2020., Županijski sud u Zadru, Gž-219/2020-2 od 23. travnja 2020.),
Npr. t.33.: Vrhovni sud RH je u navedenom postupku, rješavajući o pitanju valjanosti dodatka ugovora kojima je provedena konverzija kredita, u obrazloženju odluke naveo kako dodatak originalnim ugovorima o kreditu ne može biti nepošten i ništetan iako se svojim sadržajem temelji na odredbama koje su ex tunc utvrđene nepoštenim i ništetnim i to iz razloga što je taj dodatak ugovora o kreditu, zapravo novi ugovorni odnos, iako u potpunosti dobrovoljan za potrošača, sklopljen u primjeni ZID ZPK 2015 te zaključuje da je već samim tim dodatak ugovora o kreditu zakonit, pošten i valjan., t.34.: Defacto, Vrhovni sud je odbio ispitivati je li dodatak ugovora pošten i valjan presumirajući da jest, bez mogućnosti da se poštenost i valjanost tog dodatka ugovora uopće ocjenjuje i dovodi u pitanje, iako su glavne odredbe originalnog ugovora o kreditu, o predmetu (valuta švicarski franak) i o cijeni (kamatna stopa), već utvrđene nepoštenim i ništetnim od ex tunc; t.35.: Vrhovni sud u tom postupku, iako je odlučivao o primjeni prava Europske unije, odnosno primjeni i tumačenju Direktive 93/13/EEZ koja je inkorporirana u nacionalni Zakon u zaštiti potrošača, nije o tumačenju prava Unije postavio prethodno pitanje Sudu Europske unije te nije u samoj odluci uopće obrazložio zašto nije Sudu EU postavio prethodno pitanje tako da o pitanju koje se sada postavlja u ovom postupku Sudu Unije nije omogućeno očitovanje u smislu pravilne interpretacije prava Unije (no isto je kontradiktorno samoj tvrdnji umješača tada, da bi to bilo nebitno pitanje, o kojem se ogledni postupak nije trebalo voditi, jer je valjanost konverzije načelno nesporno, odnosno njezina valjanost se ne problematizira; nelogičnost tome je i kako ne problematizirati prigovor banke na kojem ona temelji odgovor na tužbu nego isti priznati).
S time u svezi proizlazi da mediji prilikom iznošenja pitanja iz oglednog postupka, C-474/20 te C-567/20, nisu provjerom informacija kod svih strana utvrdili sadržaj konkretnih pitanja i njihova obrazloženja, dali se radi o pitanju koje je bitno ili potrošač ne trpi nikakve posljedice ukoliko ne problematizira valjanost aneksa, da se radi o pitanju koje se ne ističe u samoj tužbi, ali isto iznosi banka u prigovoru na odgovoru na tužbu koje se može ili osporiti ili učiniti nesporno valjanim, što je kontradiktorno samom cilju zaštite potrošača te da je sudska praksa o tome u trenutku kada je tužitelj iz oglednog postupka osporio valjanost konverzije, već pretezala negativno prema potrošačima, upravo na osnovi valjanosti konverzije.
Broj općinskih i županijskih sudova na području RH je javno dostupan podatak. Prikaz prema javnosti isključivo pozitivnih odluka sudova koji u obimu svih sudova nose manjinu, nije tranparentan pristup prema potrošačima niti je opravdano prigovarati činjenici iznošenja pravnih argumenata o nevaljanosti konverzije, jer je to u interesu potrošača, odnosno upravo suprotno, izjava volje potrošača kojim se priznaje valjanost sporazuma imala bi posljedicu održavanje ugovora na snazi, kako je prethodno obrazloženo.
odvjetnik Marina Cvitko Tomić
