Pravo na dom propisuje članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema članku 8. svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.1
Pravo na dom je također ustavna kategorija, te je prema članku 34. Ustava Republike Hrvatske dom nepovrediv.2 Samo sud može obrazloženim pismenim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži.
Pojedincima je dano pravo da pred sudom istaknu prigovor prava na dom, te sud na to pravo ne pazi po službenoj dužnosti.
Kad je u pitanju parnični postupak prema presudi Županijskog suda u Požegi 18 Gž-730/2019-3 prigovor prava na poštivanje doma tuženika nije osnovan u situaciji kada osoba ne plaća nikakvu naknadu za korištenje stana niti režijske troškove koji terete predmetni stan, zbog čega vlasnik protiv iste vodi parnične postupke radi regresa onih troškova koje podmiruje kao vlasnik, pa kako pravo na dom ne podrazumijeva samo pravo na stanovanje, nego podrazumijeva i obveze, i to prije svega obveze plaćanja režija koje terete stan, kao i obvezu plaćanja naknade za korištenje stana vlasniku, te bi ostanak u stanu osobe koja ga bespravno koristi značilo nametanje prekomjerno velikog tereta vlasniku tog stana.
U ovom slučaju su suprostavljena dva jednako važna prava, pravo vlasništva i pravo na dom.
Prema članku 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.3
Ipak treba se gledati ponašanje i savjesnost vlasnika, kao i ponašanje i savjesnost posjednika, prije i tijekom parnice. Tužitelji kao vlasnici nekretnina u parnicama trebaju prihvatiti da više nije dovoljno dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo4 i da se nalazi u tuženikovu posjedu bez pravne osnove, već je potrebno isticati i dokazivati činjenice koje će doprinijeti pozitivnom provođenju testa razmjernosti u korist vlasnika.
Nadalje, prema rješenju Županijskog suda u Varaždinu broj Gž Ovr-239/2020-2 ovršenik nije ovlašten u ovršnom postupku isticati prigovor prava na dom ukoliko je tom ovršnom postupku prethodio parnični postupak u kojem je donesena presuda kojom je naloženo ovršeniku trpjeti da ovrhovoditelj svoje novčano potraživanje naplati prodajom njegovih nekretnina, iz razloga što je ovršeniku u tom parničnom postupku bilo omogućeno isticati prigovor prava na dom.
Članak 6. Ovršnog zakona kaže da će se pri provedbi ovrhe i osiguranja paziti na dostojanstvo ovršenika, odnosno protivnika osiguranja te na to da ovrha, odnosno osiguranje za njega budu što manje nepovoljni.5
Prema članku 75. stavak 5. Ovršnog zakona smatra se da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, osim ako je ovršenik u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini. Suglasnost da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na jedinoj nekretnini ovršenika daje se u pisanom obliku i ima učinak ako je potpis ovršenika ovjerio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima. Suglasnost iz ovoga stavka vrijedi ako dođe do promjene vjerovnika ili ako ovršenik stekne novu nekretninu.6
Prema rješenju Županijskog suda u Varaždinu Gž Ovr-516/2019-2 ovršenik se nije ovlašten pozivati na pravo na dom ako je ovršnom ispravom dobrovoljno pristao da se u slučaju nevraćanja kredita ovrhovoditelj namiri prodajom njegove nekretnine u ovršnom postupku.
U tom smjeru ide i praksa Europskog suda za ljudska prava što se može vidjeti i u predmetu Frlan protiv Hrvatske, zahtjev br. 2545/14, odluka od 20. rujna 2016., gdje je sud utvrdio da je podnositelj dobrovoljno koristio kuću kao instrument osiguranja kredita te da je izričito pristao da, u slučaju neisplate kredita, vjerovnik naplati nepodmireni dug prodajom njegove kuće.
Prema rješenju Županijskog suda u Varaždinu Gž Ovr-1343/2018-2 ne može se provesti ovrha na jedinoj nekretnini ako ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu nije priložio dokaze iz kojih proizlazi da mu je ovršenik dozvolio uknjižbu prava zaloga na obiteljskoj kući u kojoj živi niti da se suglasio da se ta nekretnina može prodati radi naplate tražbine ovrhovoditelja, a radi se o jedinoj nekretnini u vlasništvu ovršenika koja mu je nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba.
Prema članku 80.b. Ovršnog zakona sud će prijedlog za ovrhu na nekretnini odbiti ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 40.000,00 kuna, osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine radi zakonskog uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovane kaznenim djelom, te ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži prelazi iznos od 40.000,00 kuna – sud može odbiti ovrhu ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja.7
Prema rješenju Županijskog suda u Varaždinu Gž Ovr-1148/18-2 da bi sud mogao izvršiti procjenu pravične ravnoteže između interesa ovršenika i ovrhovoditelja, ovršenik je dužan sudu dostaviti podatke iz kojih će proizlaziti vjerojatnost da je narušena pravična ravnoteža.
Prema presudi Županijskog suda u Varaždinu Gž-266/2018-2 ukoliko sud utvrdi da se radi o domu tada je u okviru testa razmjernosti potrebno doći do odgovora na pitanje je li zahtjev za iseljenje neovlaštenog korisnika neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja od čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, što znači da sud mora utvrditi je li se kod opravdanog cilja taj cilj mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje razmjerno potrebama tužitelja, kao osobe javnog prava u odnosu na potrebe tuženice.
Prema rješenju Županijskog suda u Požegi 18 Gž Ovr-18/2020-2 određivanjem ovrhe na nekretninama ovršenika za iznos glavnice tražbine od 4.711,83 kn, primjenom starijih odredbi Ovršnog zakona, prilikom promjene predmeta ovrhe u kojima ne postoji zapreka da se ovrha na nekretninama može odrediti tek za iznose više od 20.000,00 kn, sud ipak vrijeđa dostojanstvo ovršenika stoga što nije pazio da ovrha za ovršenika bude što manje nepovoljna, pa stoga postoje uvjeti da se takvo rješenje o ovrsi na nekretninama ovršenika ipak ukine, te da se odbije takav prijedlog za ovrhu.
U tom smjeru ide i praksa Europskog suda za ljudska prava, pri čemu ćemo navesti primjer presudu u predmetu Vaskrsić protiv Slovenije. Podnositelj prijedloga je gospodin Vaskrsić, koji se žalio da je prodaja njegove kuće na javnoj aukciji za 50 % tržišne vrijednosti u ovršnom postupku radi naplate duga od 124 eura, predstavlja neproporcionalno miješanje države u njegovo pravo na imovinu. Sud je utvrdio da je u ovom predmetu došlo do povrede prava na imovinu, zaštićenog člankom 1. Protokola uz Konvenciju, te da je država propustila uspostaviti pravičnu ravnotežu između cilja i sredstva ovrhe, s obzirom na nisku vrijednost duga, te činjenicu da domaće vlasti nisu razmotrile i druga manje opterećujuća sredstva ovrhe.
Iz navedene sudske prakse može se zaključiti da je pojam doma širi od pojma nekretnine. Konvencijska zaštita u nekim slučajevima pruža zaštitu i domu bez osnove. No ta zaštita ipak nije apsolutna, te da bi ograničenje prava na dom bilo zakonito moraju se zadovoljiti kriteriji (test razmjernosti) koje je razvio Europski sud za ljudska prava svojom praksom.
Zorica Stojanović, mag. iur.
___________________________________
^ 1 Čl. 8. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Protokol br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz tu Konvenciju - Narodne novine - Međunarodni ugovori 13-69/2017
^ 2 Čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00, 28/01., 41/01., 76/10., 85/10., 5/14.)
^ 3 Čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15.)
^ 4 Čl 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17.,152/14., 81/15.)
^ 5 Čl 6. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20.)
^ 6 Čl. 75. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20.)
^ 7 Čl. 80.b. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20.)
