Sudska praksa u vezi s isplatom rente kod preostale radne sposobnosti doživjela je značajne promjene. Ključno pitanje je mora li oštećenik nakon liječenja pokušati pronaći zaposlenje kako bi ostvario pravo na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente. U ovom članku analiziramo relevantne odluke Ustavnog i Vrhovnog suda koje razjašnjavaju u kojim slučajevima se dopušta isplata rente i osobama s preostalom radnom sposobnošću koje se nisu pokušale zaposliti preko zavoda za zapošljavanje.
Uvodno
Člankom 195. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; u daljnjem tekstu: ZOO/91) propisano je ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
Člankom 1095. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05.; u daljnjem tekstu: ZOO/05) propisano je da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu
Dakle, radi se o gotovo identičnim zakonskim odredbama te sudska praksa nastala za vrijeme važenja ZOO/91 vrijedi i dalje.
Odlukom Ustavnog suda broj: U-III-114/2020 od 16. rujna 2021. izražena su značajna stajališta u vezi isplate rente kod preostale radne sposobnosti nakon težih ozljeda u npr. prometnim nesrećama, u slučaju da osoba nije tražila posao preko zavoda za zapošljavanje.
U ovom članku dat ćemo prikaz stajališta Ustavnog suda i naknadnu recepciju istih u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Odluka broj: U-III-114/2020
U predmetnom parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku tužbeni zahtjev podnositelja odbijen je s obrazloženjem da podnositelj kao oštećenik iz štetnog događaja (ozljeda dobivenih u prometnoj nesreći 1999. godine) nije pokazao aktivnosti u traženju posla u razumnom razdoblju nakon završetka liječenja u okviru preostale radne sposobnosti. Naime, svoje su odluke sudovi u sva tri stupnja odlučivanja temeljili na tome da kod podnositelja nije došlo do gubitka opće radne sposobnosti, već je kod njega preostala radna sposobnost kojom je mogao raditi na drugim poslovima puno radno vrijeme, a podnositelj se nakon nastanka štetnog događaja i završenog liječenja nije prijavio na HZZ radi pronalaženja posla s preostalom radnom sposobnosti niti je na bilo koji drugi način tražio posao u nekom razumnom razdoblju nakon završetka liječenja.
Budući da je kod podnositelja kao tužitelja uslijed štetnog događaja nastala nesposobnost za obavljanje dotadašnjeg posla, ali je nakon završetka liječenja preostala radna sposobnost za obavljanje drugih poslova, a podnositelj se s preostalom radnom sposobnosti nije niti pokušao zaposliti, prema stajalištu Vrhovnog suda podnositelj kao oštećenik nema pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade jer je ta okolnost izvan uzroka prometne nezgode u kojoj je podnositelju nastupila šteta, a koje je stajalište sukladno stajalištu Vrhovnog suda u odluci broj: Revx-713/11-2 od 14. prosinca 2011.
Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da je stajalište Vrhovnog suda u osporenoj presudi suprotno stajalištu zauzetom u drugim odlukama tog suda. Naime, iz presude Vrhovnog suda broj: Rev-432/03 od 24. ožujka 2004. i rješenja Vrhovnog suda broj: Rev-181/04 od 31. ožujka 2005. proizlazi da činjenica prijave oštećenika na HZZ s preostalom radnom sposobnošću nije relevantna za ostvarivanje prava na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente. U presudi broj: Rev-432/03 navedeno je da "odlazak u invalidsku mirovinu zakonsko je pravo tužitelja koje je on iskoristio, međutim time se ne dovodi u pitanje njegovo pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade, pa okolnost bi li tužitelj mogao naći posao s preostalom radnom sposobnošću za ovaj spor nije relevantna", dok iz presude Vrhovnog suda broj: Rev-584/07-2 od 25. listopada 2008., proizlazi da tužitelju pripada pravo na naknadu izgubljene zarade zbog trajne nesposobnosti za rad na temelju članka 195. stavka 2. ZOO-a jer je prema nalazu i mišljenju liječničkog vještaka utvrđeno da je kod tužitelja profesionalna radna sposobnost umanjena za više od 50 % zbog čega se ne može zaposliti na dotadašnjim poslovima vodoinstalatera te da su kod tužitelja osim tjelesnih ozljeda nastale i psihičke promjene zbog kojih je upitna mogućnost prekvalifikacije.
Vrhovni sud je promijenio sudsku praksu u tumačenju i primjeni članka 195. stavka 2. ZOO/91-a te je u presudi Vrhovnog suda broj: Rev-x-713/11-2 od 14. prosinca 2011, zauzeo stajalište da, prema postojećoj praksi, oštećenik koji se nakon ozljede nije ni pokušao zaposliti u skladu s preostalom radnom sposobnošću nema pravo na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente, koje stajalište je Ustavni sud u odluci broj: U-III-3098/2021 ocijenio ustavnopravno prihvatljivim.
Međutim, polazeći stoga od sadržaja mjerodavne zakonske odredbe - članka 195. stavka 2. ZOO/91-a, Ustavni sud ocjenjuje da mjerodavnim člankom 195. stavkom 2. ZOO/91-a nije propisano da se radi ostvarenja prava na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente oštećenik nakon završetka liječenja mora pokušati zaposliti u skladu s preostalom radnom sposobnošću.
Navedena obveza pokušaja zaposlenja s preostalom radnom sposobnošću (prijava na HZZ, javljanje na oglase radi posla) radi ostvarenja prava na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente proizlazi iz nove sudske prakse Vrhovnog suda, dok prema ranijoj praksi Vrhovnog suda činjenica pokušaja zaposlenja s preostalom radnom sposobnošću nije bila relevantna za ostvarene prava na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente .
Slijedom navedenog, Ustavni sud primjećuje da je u vrijeme podnošenja tužbenog zahtjeva - 27. srpnja 2004. - sudska praksa Vrhovnog suda bila da činjenica pokušaja zaposlenja s preostalom radnom sposobnošću nije bila relevantna za ostvarene prava na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente.
Polazeći od sadržaja mjerodavnog članka 195. stavka 2. ZOO-a, prethodne i novije prakse Vrhovnog suda, kao i razloga za odbijanje dokaznog prijedloga podnositelja za pribavu podataka od HZZ-a u Garešnici o konkretnoj mogućnosti njegovog zaposlenja s preostalom radnom sposobnosti, Ustavni sud smatra da nadležni sudovi nisu u obrazloženju osporene presude naveli relevantne i dostatne razloge koji bi mogli opravdati njihovu odluku, odnosno svoja stajališta nisu obrazložili na način koji otklanja svaku sumnju u arbitrarnost postupanja i odlučivanja.
Drugim riječima, prema ocjeni Ustavnog suda, propuštanjem sudova da uzmu u obzir konkretnu mogućnost zaposlenja podnositelja s preostalom radnom sposobnošću u Garešnici, već samo formalistički utvrđivanje činjenice (ne)prijave na HZZ odnosno (ne)javljanja na oglase radi posla, povrijedili su pravo podnositelja na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Daljnji razvoj sudske prakse
U postupku revizije po odobrenju, Vrhovni sud je presudom broj: Rev-1242/2022-3 od 21. veljače 2023. dodatno precizirao svoja stajalištima o uvjetima za isplatu rente u takvim slučajevima.
Tako Vrhovni sud navodi da je jasno (osobito iz zadnjeg citiranog odlomka ustavnosudske odluke) da je Ustavni sud pravnog shvaćanja da se s ustavnopravnog aspekta smatra neprihvatljivim (kako se ocjenjuje) očito suviše formalistički pristup kojim bi se - uz sve tamo utvrđene okolnosti te osobito uz činjenično utvrđenje potpune faktičke nemogućnosti zapošljavanja na tržištu rada u okviru preostale radne sposobnosti - za ostvarivanje prava koja su predmet ovoga spora inzistiralo na formalnom prijavljivanju na Hrvatski zavod za zapošljavanje radi traženja zaposlenja te da u tim okolnostima na utjecaj u sporu nema ni činjenica da se tužiteljica nije niti pokušala zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću.
S obzirom na takvu, recentnu ustavnosudsku praksu i revizijski sud ovom odlukom dodatno profilira svoje pravno shvaćanje, pri čemu ostaje kod onog primarnog, da je na tužitelju (a u smislu pretpostavki za ostvarenje ovdje spornih prava) načelna obveza (aktivnog pokušaja) zapošljavanja u okviru preostale radne sposobnosti, što po ustaljenom i očekivanom redovnom toku djelovanja sasvim sigurno podrazumijeva i prijavu na Hrvatski zavod za zapošljavanje, kao jednu od osnovnih radnji usmjerenih na traženje posla kroz (i) u tu svrhu ustrojeno institucionalno tijelo.
No također se ne može unaprijed ne ostaviti mogućnost da činjenica nepojavljivanja na Hrvatski zavod za zapošljavanje i netraženje poslova na tržištu rada sama po sebi, u određenim, ograničenim slučajevima (a u tom se smislu usmjerava na restriktivniji pristup), ipak ne dovede do gubitka ovdje spornih prava, a to primjerice u okolnostima gore navedenih specifičnih činjeničnih utvrđenja, a osobito uz činjenično utvrđenje potpune faktičke nemogućnosti zapošljavanja na tržištu rada.
Pritom, revizijski sud izrazito naglašava da ovom odlukom nikako ne izražava shvaćanje da se a priori tužitelja stavlja u poziciju da se za ostvarivanje ovdje spornih prava ne treba prijavljivati na Hrvatski zavod za zapošljavanje radi traženja zaposlenja niti aktivno, u okviru svoje radne sposobnosti, tražiti zaposlenje na tržištu rada. Naprotiv, takva bi se (proaktivna) angažiranost upravo mogla smatrati kao očekivan, primaran i logičan način djelovanja, koji se od oštećenika po redovnom toku stvari i očekuje te su (i dalje) itekako zamislivi (možda čak i izgledniji - no, što ipak ulazi u ocjenu stanja svakog konkretnog slučaja) slučajevi u kojima će izostanak takvog djelovanja ukazivati na nedovoljnu angažiranost tužitelja koja bi u određenim okolnostima itekako mogla rezultirati zaključkom o neprihvatljivom suzdržavanju od realno mogućeg otklona štetnih posljedica i, posljedično, odbijanjem tužbenog zahtjeva.
Hoće li u određenom slučaju propust takvih aktivnosti imati utjecaja na odluku u pravnoj stvari ovisit će o okolnostima svakog konkretnog slučaja, pri čemu je, dakle, osnovna polazišna točka (ali ne nužno i krajnja) uistinu očekivana spominjana aktivnost tužitelja u smislu prijave i aktivnog traženja posla. No, ipak, kada bi se u specifičnom predmetu ocijenilo da konkretne specifične okolnosti slučaja to ne opravdavaju, inzistiranje na tom preduvjetu (obvezi prijave) kao apsolutnom, bi moglo dovesti do suviše formalističkog, u ustavnopravnom smislu neprihvatljivog pristupa suđenju (sve u smislu gore navedenom). Upravo je u smislu potonjeg za zaključiti da je odluka u ovoj, konkretnoj pravnoj stvari donesena isključivo u okviru činjeničnog nesumnjivog utvrđenja dokazane, potpune i eklatantne nemogućnosti zaposlenja tužiteljice na tržištu rada.
Toj presudi prethodio je spor tužiteljice koja je teško stradala na radu protiv poslodavca, a radi isplate rente na temelju članak 195. stavak 2. ZOO-a. U tom postupku je donesena presuda kojom joj se odobrava mjesečna renta u iznosu od 1.997,00 kuna mjesečno od 2020. godine pa nadalje. U tom je postupku utvrđeno:
- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika od 23. srpnja 1993.;
- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 9. srpnja 2004. utvrđeno da postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti ako tužiteljica nastavi raditi na poslovima na koje je raspoređena i koje obavlja te da je rješenjem istoga tijela od 9. svibnja 2005. ponovno utvrđeno da i nadalje postoji opasnost od nastanka invalidnosti ako tužiteljica nastavi raditi na poslovima na koje je raspoređena;
- da tužena, bez obzira na ta rješenja, tužiteljicu nije rasporedila na druge poslove gdje ne bi bila izložena opasnosti od nastanka invalidnosti odnosno utjecaju alergena zbog kojih je tužiteljica oboljela od bolesti;
- da je tužiteljici Odlukom o otkazu ugovora o radu od 5. lipnja 2007. otkazan Ugovor o radu zbog osobno uvjetovanih razloga, jer nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina i sposobnosti i to stoga jer je rješenjem HZMO-a, Područna služba u Koprivnici, klasa 141-02/06-01 ob 03406499616, urudžbeni broj 341/08/05/3-06-014963 od 28. ožujka 2007. utvrđeno da je kod tužiteljice zbog bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad počevši od 12. prosinca 2006.
- da je tužiteljica otišla na bolovanje 24. studenoga 2006. nakon čega se više nije vraćala na posao te joj je nakon odlaska na bolovanje rješenjem HZMO-a Područne službe u Koprivnici od 28. ožujka 2007. počev od 12. prosinca 2006. priznato pravo na invalidsku mirovinu;
- da je provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku specijalistu medicine rada i vještaku specijalistu pulmologu utvrđeno da postoji uzročno-posljedična veza između bolesti koje su se javile kod tužiteljice, bronhalne astme, rinitisa i eritema lica te uvjeta rada kojima je tužiteljica bila izložena na radnom mjestu;
- da je provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku specijalistu medicine rada utvrđeno da kod tužiteljice postoji preostala radna sposobnost;
- da je tužiteljica bila u postupku profesionalne rehabilitacije koja nije uspjela jer je stručni tim HZMO-a utvrdio da su alergeni, koji kod tužiteljice izazivaju astmatske napadaje, prisutni već od ulaznih vrata tvornice;
- da je na području županije u kojoj tužiteljica živi i gdje je radila u razdoblju od 2007. pa narednih 10 godina bilo nezaposleno više tisuća osoba koje su bile radno sposobne i sa srednjom stručnom spremom kao tužiteljica;
- da je u istom razdoblju bilo nezaposleno više desetaka osoba (broj varira od godine do godine, ali uvijek se pojavljuje višak nezaposlenih) na radnom mjestu tehničara/tehničarke za kemijsku i prehrambenu tehnologiju i industriju i biotehnologiju, odnosno na radnom mjestu koje je bilo radno mjesto tužiteljice.
Utvrđujući tako odgovornost tužene (poslodavca) za nastalu bolest uzrokovanu izloženosti agensima na radnom mjestu, što je uzrokovalo daljnjim utvrđenjem profesionalnu nesposobnosti za rad, uslijed čega je donesena odluka o redovnom osobnom uvjetovanom otkazu, utvrđujući i uzročno-posljedičnu vezu između štete i štetne radnje te utvrđujući (obzirom na utvrđenu profesionalnu bolest tužiteljice i profesionalnu nesposobnost za rad) nemogućnost zaposlenja tužiteljice, kako kod tužene, tako i na tržištu rada u okviru prestale radne sposobnosti, unatoč tome što se tužiteljica nakon utvrđivanja profesionalne nesposobnosti za rad nije niti pokušala zaposliti kod drugog poslodavca niti se prijavila na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje - sud je u pobijanoj odluci prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na čl. 1095. st. 2. i 1088. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015) i tužiteljici priznao pravo na mjesečnu rentu. (presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: Pr-3093/2019-148 od 29. srpnja 2021).
Zaključno
Dakle, recepcija stajališta Ustavnog suda u vezi isplate rente prema članku 1095. stavku 2. ZOO/05 je vidljiva i u recentnoj praksi Vrhovnog suda koji ipak dopušta isplatu rente i osobama s preostalom radnom sposobnošću koje se nisu pokušale zaposliti preko zavoda za zapošljavanje, ako i druge činjenice postupka idu u prilog da je zapošljavanje na tržištu rada kome gravitira oštećenik bilo nemoguće u okviru poslova i radnih zadataka koje je obavljao do trenutka ozljeđivanja.
dr. sc. Robert Peček
