Za vrijeme važenja ranijeg Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. i 110/21., dalje: Zakon o upravnim sporovima) upravni sudovi nisu koristili svoje reformacijske ovlasti u tolikoj mjeri da bi se moglo reći da su preuzeli svoju zakonsku obvezu i meritorno riješili upravnu stvar tako da nakon njihove presude nije bilo potrebe za bilo kakvim daljnjim postupanjem javnopravnog tijela (donošenja novog akta).
Upravni sudovi su u pojedinim predmetima, posebice u socijalnim stvarima, znali izvesti dokaze i utvrditi relevantnu činjenicu o kojoj ovisi priznavanje određenog prava, ali unatoč tome nisu sami riješili stvar nego bi poništili rješenja javnopravnih tijela i predmete vratili prvostupanjskom ili drugostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Sudovi u takvim situacijama svoja činjenična utvrđenja podvode pod pravna shvaćanja i primjedbe suda te nameću tijelima da ta utvrđenja uzmu u obzir prilikom donošenja akta u izvršenju presude.
Tako je, primjerice, nakon izvedenog dokaza vještačenjem po vještaku medicinske struke na okolnost uzročnosti nastale ozljede na radu, sud zaključio da činjenična utvrđenja javnopravnih tijela u upravnom postupku nisu pravilna, slijedom čega je utvrdio da rješenja javnopravnih tijela nisu zakonita, te je presudom1 usvojio tužbeni zahtjev, poništio rješenja i predmet vratio prvostupanjskom javnopravnom tijelu na ponovni postupak. U obrazloženju presude je naveo da će u postupku nakon te presude prvostupanjsko tijelo donijeti novo rješenje, uvažavajući pri tome iznesena pravna shvaćanja i primjedbe suda, odnosno uzimajući u obzir gore citirani nalaz i mišljenje2 neovisnog sudskog vještaka od 6. rujna 2021., a sve sukladno članku 81. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima.3
Je li javnopravno tijelo dužno činjenična utvrđenja suda uzeti u obzir i na njima temeljiti novo rješenje odnosno jesu li ta utvrđenja obvezatna za stručno tijelo medicinskog vještačenja javnopravnog tijela, bez čijeg nalaza i mišljenja javnopravno tijelo ne može donijeti rješenje o pravu?
U odredbama Zakona o upravnim sporovima nije bila uređena mogućnost da upravni sud izvodi dokaze radi ocjene jesu li činjenice u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđene. Sud je imao ovlasti utvrditi relevantne činjenice4, ali kada ih utvrdi, tada je bio dužan sam riješiti stvar. Ako sud tako ne postupi, nego poništi rješenja i predmet vrati tijelu na ponovni postupak, mogu li se činjenična utvrđenja suda, a zbog kojih razloga je i poništeno rješenje, smatrati pravnim shvaćanjem i primjedbom suda? Pravna shvaćanja suda su materijalnopravne (primjena prava), a primjedbe suda, postupovne naravi.
Službena osoba u javnopravnom tijelu provodi postupak u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku i sustavnog zakona na temelju kojeg se rješava upravna stvar. U tim zakonima nije uređena obveza javnopravnog tijela da uzme u obzir činjenična utvrđenja upravnog suda. Stoga, službena osoba, u skladu s načelom samostalnosti i slobodne ocjene dokaza, samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar. Koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.5
Javnopravna tijela u izvršenju takovih presuda suda, u pravilu, ne postupaju s danim “pravnim shvaćanjem i primjedbama suda“ te rješavaju o stvari na način kako su riješili prijašnjim, od suda poništenim, rješenjem (ne priznaju predmetno pravo).6
Time stranka, umjesto da je upravni sud meritorno riješio o stvari koja je bila predmetom upravnog spora, mora ponovo pokrenuti upravni spor ili pokrenuti postupak izvršenja presude budući da je tuženik odnosno nadležno tijelo u izvršenju presude postupilo protivno pravnom shvaćanju i primjedbama suda.7 U odredbama Zakona o upravnim sporovima koje su uređivali postupak izvršenja presude (članci 80.-82.) nije propisano da izvršni (upravni) sud preispituje odnosi li se shvaćanje suda na „pravno shvaćanje i primjedbe suda“ ili se radi o činjeničnim utvrđenjima suda. Zbog toga i presuda u kojoj sud u formalno-pravnom smislu nije iznio pravno shvaćanje ili primjedbu stječe svojstvo izvršnosti.
Josip Petković, dipl. pravnik
___________________________________________________
^ 1 Presuda UsI-552/2022-2 od 16. travnja 2024.
^ 2 Izvod iz nalaza i mišljenja: „Dijagnoza akutne stresne reakcije, F43.0 po MKB 10, u tužitelja, izravno je uzročno-posljedično povezana sa štetnim događajem, a sa osnove ozljede na radu.“
^ 3 Članak 81. stavak 2. glasi: „U izvršenju presude tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno je postupiti sukladno izreci presude, najkasnije u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti presude, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.“
^ 4 Vidi članak 33. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima
^ 5 Vidi članak 9. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 121/21).
^ 6 Rješenje KLASA:UP/I-502-03/24-02714 od 19. ožujka 2025.
^ 7 Članak 81. stavak 3. glasi: „Ako tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje presude ne izvrši presudu u određenom roku ili ako u izvršenju presude postupi protivno njezinoj izreci, pravnom shvaćanju ili primjedbama suda, tužitelj može zahtjevom za izvršenje od prvostupanjskog suda zahtijevati izvršenje presude, odnosno zatražiti utvrđenje nedopustivosti izvršenja.“