Jedna od najvažnijih prednosti cjelodnevne škole jest to što učenici imaju više vremena za učenje i rješavanje školskih zadataka u školskom okruženju. Tijekom šest sati (Hrvatskoga jezika u 7. i 8. r. koji autorica predaje), odnosno sedam (u 5. i 6. razredu), moguće je detaljnije obraditi nastavne sadržaje, što omogućuje temeljitije razumijevanje gradiva. Satnica i drugih predmeta je povećana te nastavnici imaju priliku dublje i kvalitetnije pristupiti objašnjavanju novih tema. Nastava je opuštenija, domaćih zadaća uglavnom nema (jedino se čita kod kuće lektira i obavlja se poneko istraživanje za projekt) što smanjuje pritisak kod kuće.
Nadalje, cjelodnevna škola eliminira potrebu za domaćim zadaćama koje su često izvor stresa za učenike, ali i za njihove roditelje. Učenici sav svoj rad obavljaju u školi, što im omogućuje da se kod kuće opuste i posvete slobodnim aktivnostima. Time se stvara bolja ravnoteža između školskih obveza i slobodnoga vremena, što doprinosi njihovom psihičkom zdravlju. Također, cjelodnevna škola omogućuje učenicima da rade u strukturiranom okruženju tijekom cijeloga dana, što poboljšava njihov fokus i radne navike.
Jedan od ključnih elemenata cjelodnevne škole je i to što svi učenici sudjeluju u dodatnim aktivnostima koje se odvijaju unutar škole, kao što je tjelesna aktivnost, koja je ključna za razvoj djece. Pozitivno je i što su kroz cjelodnevnu školu učenicima plaćene i izvannastavne aktivnosti (mažoretkinje, ples, nogomet) što uvelike roditeljima olakšava financiranje ionako već skupog načina života. Također je učenicima osiguran doručak i ručak u školi što je velika prednost, pogotovo ako je škola smještena na području od posebne državne skrbi, kao što je slučaj s trenkovačkom školom.
Unatoč brojnim prednostima, cjelodnevna škola ima i svoje nedostatke. Jedan od glavnih izazova je nedostatak vremena za individualni rad s učenicima. U tradicionalnom sustavu učitelji su imali mogućnost organizirati dopunsku nastavu na kojoj su se mogli posvetiti radu jedan na jedan s učenicima koji su imali poteškoća u svladavanju gradiva. U cjelodnevnom modelu takva je prilika značajno smanjena jer se sve odvija u sklopu uobičajene nastave, odnosno svi učenici sudjeluju u A2 aktivnosti. Ovaj izazov stoga može negativno utjecati na učenike koji trebaju dodatnu pomoć jer im nije pružena prilika da kroz dopunsku nastavu bolje razumiju gradivo.
Također, i oni nadareni ne dobiju kroz A2 aktivnost dovoljno pozornosti, stoga autorica smatra da ovakav uniformni pristup u cjelodnevnoj nastavi nije dobar. Nadalje, učitelji u cjelodnevnoj školi suočeni su s dodatnim opterećenjem. Osim što dulje moraju držati nastavu, također su odgovorni za veći broj aktivnosti učenika. To dovodi do veće razine stresa što na dulje staze može utjecati i na kvalitetu nastave. Učitelji se moraju prilagoditi novom načinu rada, što iziskuje dodatnu pripremu i organizaciju, a taj pritisak može negativno utjecati na njihovo profesionalno zadovoljstvo.
Prva godina primjene cjelodnevne nastave u školi pokazala je da ovaj model nosi svoje izazove, ali i pruža prilike za unapređenje obrazovnog sustava. U početku je bilo mnogo nesigurnosti i „tapkanja u mraku“ jer su i učenici i učitelji trebali prilagoditi svoje navike i očekivanja prema novom modelu nastave. No, unatoč početnim poteškoćama, iskustva su pokazala da se većina sudionika vrlo dobro snašla i da su zadovoljni postignutim rezultatima.
Važno je napomenuti da je ova prva godina poslužila kao testni period, tijekom kojeg su identificirane slabosti sustava, ali i njegove prednosti. Tako su učitelji, roditelji i učenici kroz svakodnevnu praksu naučili kako što bolje iskoristiti prednosti cjelodnevne škole te kako se nositi s njezinim izazovima.
Cjelodnevna škola, iako još uvijek u razvoju, pokazala se kao model s velikim potencijalom za budućnost. Ona nudi učenicima priliku za temeljitije učenje, opušteniji pristup nastavi i bolju ravnotežu između školskih i slobodnih aktivnosti. Iako postoje izazovi, poput većeg opterećenja za učenike i učitelje, cjelodnevna se škola može smatrati korakom naprijed u modernizaciji hrvatskog obrazovnog sustava.
Kako vrijeme bude odmicalo i kako se sustav bude dodatno razvijao, autorica očekuje da će cjelodnevna škola postati standard u hrvatskom obrazovanju, napose jer nešto slično u Europi funkcionira već godinama (putujući s Erasmus+ projektom, sličan model škole autorica je vidjela u Finskoj, Estoniji i Grčkoj). Vjeruje da je cjelodnevna škola budućnost te da će uskoro svi prijeći na ovakav oblik nastave. Unatoč početnim izazovima, već sada vidi brojne pozitivne strane ovog modela, a uz daljnje prilagodbe i poboljšanja, cjelodnevna škola može postati ključni element u stvaranju kvalitetnijeg i učinkovitijeg obrazovnog sustava u Hrvatskoj.
