Javno iskazivanje vjere

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na javno iskazivanje vjere i vjerskih uvjerenja člankom 9. propisuje pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, koje uključuje slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima. Sloboda iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja podvrgnut će se samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovako uređeno pravo jedno je od temelja demokratskih društava.

Članak 2. Protokola br. 1 uz Konvenciju govori o pravu roditelja da svojoj djeci osiguraju obrazovanje u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima, prema kojima država mora poštovati pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima, a sličnu zaštitu nalazimo i u članku 14. Međunarodne konvencije o pravima djeteta.

Prema odredbama članka 18. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima sloboda iskazivanja vjere ili uvjerenja može se podvrgnuti samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su prijeko potrebna radi zaštite javne sigurnosti, reda, zdravlja ili morala, ili temeljnih prava i sloboda drugih.

Također, člankom 10. Povelje Europske unije o temeljnim pravima također se štiti sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi na isti način kao i Konvencijom, baš kao i u članku 12. Američke konvencije o ljudskim pravima.

Međutim, unatoč prethodnim garancijama slobode vjeroispovijedi odnosno vjerskog uvjerenja, pravo pojedinca da sudjeluje u praktičnom vršenju vjerskih uvjerenja s drugima i javno nije apsolutno; naime iskazivanje vjerskog uvjerenja jedne osobe može utjecati na druge osobe, pa sva ograničenja iskazivanja slobode vjeroispovijedi ili vjerskog uvjerenja moraju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu te težiti legitimnim ciljevima koji su utvrđeni zakonom. Pojedina državna tijela prilikom ocjene pojedinačnih slučajeva mogu provesti tzv. test nužnosti u demokratskom društvu koji zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. Ograničenje nečije slobode predstavlja miješanje države u određeno pravo, i to miješanje je opravdano legitimnim ciljevima sukladno članku 9. stavku 2. Konvencije.  Legitimni ciljevi kojima se može opravdati miješanje u iskazivanje vjeroispovijedi ili uvjerenja pojedinca su javni red i mir, zaštita javnog reda, zdravlja i morala te zaštita prava i sloboda drugih.

Slično i usporedivo s pravom na slobodu vjeroispovijesti jest pravo na slobodu izražavanja i pravo na prosvjed koja predstavljaju temeljna načela demokratskog društva i neke od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Da je tome tako govore predmeti Europskog suda za ljudska prava u kojima su provokativni prikazi predmeta vjerskog obožavanja razmatrani u svjetlu povrede prava vjernika iz članka 9. (predmet Otto-Preminger-Institut protiv Austrije, presuda, 20. rujna 1994. zahtjev broj 13470/87 stavak 47.) te u određenim slučajevima može biti utvrđena povreda, no do sada je gotovo u pravilu Sud tu vrstu predmeta ispitivao kroz prizmu slobode izražavanja, odnosno na temelju članka 10. Konvencije, odlučujući pritom o prigovorima osoba kojima je izrečena kazna zbog povrede obveznog poštovanja osjećaja vjernika (predmeti Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjev broj 17419/90 , presuda, 25. studeni 1996.; I.A. protiv Turske, zahtrjev broj 42571/98 , presuda, 13. prosinca 2005.; Giniewski protiv Francuske, zahtjev broj 64016/00 , presuda, 31. travnja 2006.; Klein protiv Slovačke, zahtjev broj 72208/01 presuda, 31. siječnja 2007.; X. Ltd. i Y. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjev broj. 8710/79, odluka Komisije od 7. svibnja 1982.).

Europski sud za ljudska prava u načelnim stajalištima koja se primjenjuju prilikom odlučivanja u predmetima koji se odnose na pravo na slobodu izražavanja ističe kako se ta sloboda ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo. Time se ističe da pravo na slobodu izražavanja, jednako kao i pravo na slobodu vjeroispovijesti, nije apsolutno pravo te da članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava, ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Naime, sloboda izražavanja i prosvjedovanja, kao i sloboda vjeroispovijesti, može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Tako je Ustavni sud usvojio ustavnu tužbu podnesenu u povodu prekršajnog kažnjavanja podnositelja koji se pridružio prijavljenom, zakonitom i  mirnom prosvjedu pri čemu je zajedno s ostalim prosvjednicima vikao i rukama udarao po metalnoj ogradi gradilišta da bi u jednom trenutku metalna ograda pala u ograđeni prostor koji su osiguravali zaštitarske tvrtke, navodi: "Pravo na javno okupljanje jedno je od temeljnih demokratskih prava usmjereno k izražavanju i promicanju političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva te se kao takvo ne smije restriktivno tumačiti. Na zakonodavcu je zahtjevna zadaća pronaći ravnotežu između prava i sloboda drugih (ne-sudionika javnih okupljanja) kao i očuvanja javnog reda i mira s jedne strane te između prava na javno okupljanje i mirni prosvjed kao temeljne političke slobode pojedinca u demokratskom društvu s druge strane. Ustavni sud smatra da za svako ograničenje javnih okupljanja po osnovi zaštite prava i sloboda drugih mora postojati ozbiljan stupanj izvjesnosti da će zadiranje u prava i slobode drugih biti prekomjerno, odnosno nerazumno. Takvo stajalište izrazio je i Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Ashughyan protiv Armenije (presuda, 17. srpnja 2008., zahtjev br. 33268/03)."^ 1

Države članice Europske unije imaju niz pozitivnih obveza kojima je cilj zaštita vjerskih skupina od fizičkih, verbalnih i simboličnih napada trećih strana. Pri tom sloboda iskazivanja vjeroispovijedi, ukoliko je zlouporabljena, ne podrazumijeva zaštitu od svih mogućih kritika, već naprotiv, članovi vjerskih skupina moraju tolerirati i prihvatiti da postoje i druge osobe koje ne slijede njihova vjerska uvjerenja te da postoji širenje svjetonazorskih stavova koji nisu u harmonizirani s njihovim vjerskim dogmama. Međutim, država bi mogla snositi odgovornost kada se vjerskim uvjerenjima protivi ili ih se poriče na način koji sprečava osobe s tim uvjerenjima u ostvarivanju njihove slobode da imaju ili iskazuju ta uvjerenja (Scijentološka crkva i drugi protiv Njemačke, zahtjev broj 34476/97, odluka Komisije od 7. travnja 1997.).

U takvim bi se slučajevima od države moglo zahtijevati da osobama s tim uvjerenjima osigura kroz mehanizam donesenih specifičnih mjera i propisivanja pravnih sredstava koja bi jamčila poštivanje slobode vjeroispovijedi i mirno uživanje prava zajamčenih člankom 9. Takve mjere u određenim okolnostima mogu biti i uravnotežujuće za međusobne odnose pojedinaca u istoj vjerskoj skupini ili pak pravna sredstva kojima se osigurava da drugi svojim aktivnostima neće ometati pojedinca u bogoslužju (Dubowska i Skup protiv Poljske, zahtjevi broj 33490/96 i 34055/96, odluka Komisije od 18. travnja 1997).

Prilikom organiziranja javnog prosvjeda kako bi neka skupina građana ili pojedinci iskazali svoje protivljenje uvjerenjima ili praksama određene vjerske zajednice, dolazi do kumulacije dva temeljna prava: prava prosvjednika na slobodu izražavanja i prava mirnog okupljanja te uvjetno rečeno sukoba s trećim konvencijskim pravom - pravom vjerske zajednice na mirno iskazivanje svoje vjere bez neopravdanog vanjskog miješanja. Sva su navedena prava jednakopravno zaštićena, niti jedno od njih nije neograničeno, a ostvarivanje svakog od ta tri prava može biti ograničeno u skladu s razradom pojedinih prava u Konvenciji. Konvencija ne preferira niti daje prednost jednom pravu pred drugim jer ih se prvenstveno nastoji jednako poštivati. odgovor na harmoniziranje međusobno ponekad i suprotstavljenih konvencijskih prava nalazi se u postizanju ravnoteže pri poštovanju njihovog značaja u suvremenom demokratskom društvu koje se temelji na pluralizmu, toleranciji i otvorenosti duha.

Govoreći o pozitivnim obvezama država članica, one se u svjetlu punog ostvarivanja prava koje jamči članak 9. Konvencije trebaju držati sljedećih načela: koliko je god razumno moguće, država mora osigurati zaštitu dvaju suprotstavljenih prava u razumnoj mjeri, pri čemu državne vlasti imaju tu obvezu i u slučajevima kada fizičke osobe počine djela koja mogu onemogućiti slobodno ostvarivanje bilo kojeg od tih prava te mora osigurati odgovarajući pravni okvir osobito u cilju zaštite prava od ugrožavanja trećih te poduzeti stvarne i učinkovite mjere kojima će osigurati njihovo poštovanje. To stoga što su sudovi (analogno i sva državna tijela pred kojima se nađe predmet vezan uz slobodu vjeroispovijesti) dužna voditi brigu da postupci koje provode moraju biti u skladu s vladavinom prava koja se može poistovjetiti i s dobrim radom pravosuđa pa bi prava, zajamčena Ustavom i međunarodnim pravnim aktima, koja obvezuju Republiku Hrvatsku, bila iluzorna i teorijska, a ne stvarna i učinkovita kad ne bi postojala obveza sudbene vlasti da u postupku primijeni sva postupovna jamstva pravičnog suđenja, koja su u tom smislu i propisana, kao i obveza da svoje odluke obrazloži.²