Naime, tužitelji su imali stanarsko pravo na stanu u Puli. Početkom 1992. godine tužitelji su se zatekli u Bosni i Hercegovini, u kojoj je upravo počeo rat, te su zbog ratnih zbivanja do studenog 1992. izbivali iz Republike Hrvatske. U međuvremenu, Ministarstvo obrane je dalo stan na korištenje trećim osobama, u skladu s tadašnjim zakonima. Protiv tužitelja je pokrenut parnični postupak radi otkaza njihovog stanarskog prava, koje je Općinski sud u Puli u konačnici presudom otkazao, utvrdivši da tužitelji u zakonom predviđenom roku nisu iskoristili pravna sredstva protiv trećih osoba radi svog povratka u stan.
Europski sud je utvrdio da je tužiteljima, u skladu s tadašnjom sudskom praksom, morao biti predvidljiv otkaz njihovog stanarskog prava u slučaju da ne koriste pravna sredstva protiv trećih osoba radi povrata posjeda stana. Nadalje, Europski sud se složio sa hrvatskim sudovima da nije postojala realna prepreka za tužitelje da u roku od šest mjeseci ta pravna sredstva i iskoriste, imajući u vidu trenutak kada su se vratili iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine i saznali da su treće osobe u njihovom stanu.
Prema tome, tužiteljima nisu povrijeđena njihova ljudska prava zbog otkaza stanarskog prava.