Obeshrabrujući učinak na profesiju odvjetnika - kaznena osuda zbog predstavke na rad sudca

Sažeto o činjenicama iz sudskog predmeta i ustavne tužbe

Neki parnični predmeti navedene podnositeljice ustavne tužbe - odvjetnice - u kojima je podnositeljica stranka postupka ili zastupa stranke u svojstvu punomoćnika bili su dodijeljeni u rad sutkinji jednog Općinskog suda. Podnositeljica je 8. lipnja 2013. uputila predstavku na rad te sutkinje pomoćniku ministra Ministarstva pravosuđa, predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, predsjedniku nadležnog Županijskog suda i Sudačkom vijeću tog Županijskog suda. Sadržajem predstavke između ostalog je navela da podnosi predstavku na rad sutkinje jer je svojim postupanjem, dajući prioritet svojim privatnim interesima, povrijedila službenu tajnu u svezi s obnašanjem sudačke dužnosti, svojim postupanjem povrijedila niz normi Kodeksa sudačke etike, koji propisuje da se sudac u profesionalnom postupanju i privatnom životu mora ponašati humano i primjenjivati najviša etička načela u skladu sa standardima profesionalne i opće kulture te u obnašanju sudačke dužnosti i aktivnostima izvan suda razvijati standarde ponašanja koji pridonose očuvanju ugleda i dostojanstva suda i sudačkog poziva, i mora izbjegavati svako ponašanje koje je nedostojno i koje stvara dojam nedoličnosti sudačkom položaju, prihvaćajući i ona ograničenja koja bi se drugim građanima činila opterećujućim te da sudac ne smije dopustiti da njegova obitelj neprilično utječe na njegovo postupanje i odlučivanje u obavljanju sudačkog poziva te svojim postupanjem nanijela štetu ugleda suda i sudačke dužnosti na drugi način. Obrazložila je netrpeljivost imenovane sutkinje prema njoj kao odvjetnici na osobnoj i profesionalnoj razini, a koja je započela preuzimanjem zastupanja jedne stranke u čijim predmetima ta sutkinja nije dostavljala podneske s prilozima protivne stranke, niti joj dala mogućnost očitovanja na iste, već je samovoljno protivno odredbama ZPP-a donosila procesne odluke, koje je postupanje odvjetnica doživjela kao pritisak i zastrašivanje. Nadalje, animozitet i postupanje protivno Kodeksu od strane sutkinje prema odvjetnici, reflektirao se u svakodnevnim situacijama, na način da je navedena sutkinja drugim strankama odvjetnice govorila da joj se diže kosa na glavi kad vidi njenu punomoć, nagovarala ih da odvjetnici otkažu, neprimjereno komentirala procesne prijedloge odvjetnice riječima "Meni je to puno novaca", misleći pri tom na tužbeni zahtjev, zatim "da joj ne pada napamet da ona radi po predmetu, a ja naplatim od svojih stranaka, njezin rad", dok je u predmetima u kojima je odvjetnica nastupala kao punomoćnica, a koji su dodijeljeni u rad toj sutkinji, primijetila nepostupanje i/ili neažurno postupanje, čime je bitno odstupala od redoslijeda zaprimanja predmeta na sudu, uskraćivala strankama pravo na pošteno suđenje, odvjetnici onemogućila zaštitu stranaka, remeteći ustavnu koncepciju sudske vlasti. Naposljetku, dogodio se istup bliskog člana njene obitelji na posljednjim lokalnim izborima, koji je dana na predizbornom skupu na kojem je prisustvovalo nekoliko stotina građana izjavio: "Također novac se trošio na sumnjive intelektualne usluge i novac se plaćao odvjetnicima. Rezultat svega bile su mnoge nepotrebno izgubljene parnice, a kasnije tužbe tih istih odvjetnika prema Gradu", s napomenom da je odvjetnica dulje vrijeme bila generalni punomoćnik te lokalne jedinice, čime su korištene informacije iz sudskih spisa u kojima sudi osoba bliska govorniku koji je za potrebe vlastite političke promocije namjerno neistinito interpretirao sadržaj istih, stavljajući odvjetnicu u kontekst korupcije, nezakonitih radnji i neprofesionalnosti.

Po podnošenju pritužbe Ministarstvu pravosuđa, odvjetnici je dostavljeno izvješće u kojem je navedeno da nisu pronađeni elementi odugovlačenja postupka u tri predmeta koje vodi imenovana sutkinja, a u preostalom dijelu predstavku je ispitalo Sudačko vijeće koje je utvrdilo da su pritužbe podnositeljice kojima tvrdi da je sutkinja povrijedila etička načela i pravila ponašanja sudaca neosnovane. U kaznenom postupku pokrenutom privatnom tužbom sutkinje zbog kaznenog djela protiv časti i ugleda, sramoćenja, podnositeljica je proglašena krivom za počinjenje kaznenog djela protiv časti i ugleda - teškog sramoćenja, a drugostupanjski sud odbio je njenu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Sutkinja je kao privatna tužiteljica protiv odvjetnice podnijela i disciplinsku prijavu HOK-u, koja je odbačena, a nakon što je odvjetnica pravomoćno osuđena za kazneno djelo teškog sramoćenja, proveo je postupak preispitivanja te potvrdio svoju raniju odluku i utvrdio da kazneno djelo za koje je podnositeljica pravomoćno osuđena osporenim presudama ne predstavlja kazneno djelo koje dovodi u pitanje dostojnost odvjetnika za daljnje obavljanje odvjetništva.

Predsjednica nadležnog Općinskog suda naredbom je naložila službenicima pisarnice stalne službe da prilikom osnivanja predmeta u kojima je stranka ili punomoćnik osuđena odvjetnica, iz automatske dodjele predmeta isključe navedenu sutkinju.

Podnositeljica je u ustavnoj tužbi istaknula da kaznena osuda zbog slanja sporne predstavke predstavlja miješanje u njeno pravo na slobodu izražavanja, a koje miješanje nije bilo nužno u demokratskom društvu. Smatra da u konkretnom slučaju nije riječ o teškom štetnom napadu na suca koji bi u osnovi bio neutemeljen, jer je imala dovoljno razloga vjerovati u istinitost činjeničnih tvrdnji iznesenih u predstavci, da je na podnošenje predstavke bila ovlaštena na temelju Ustava i zakona te da je predstavku uputila samo adresatima taksativno navedenim u zakonu, smatrajući da sudovi nisu u dovoljnoj mjeri imali u vidu kontekst i oblik u kojem su primjedbe iznesene. Ističe da predstavka nije podnesena s namjerom naštetiti ugledu i časti sutkinje već s namjerom zaštite prava njenih stranaka, njenih vlastitih prava i egzistencije.

Kako je obrazložio Ustavni sud

Počevši od ustavnog prava iz članka 46. prema kojem svatko ima pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge državnim i drugim javnim tijelima i dobiti na njih odgovor, te njemu slijedećih mjerodavnih odredbi članaka 4. stavak 3., 29. točka 9., 30. i 72. točka 6. Zakona o sudovima⁴ koji propisuju pravo na podnošenje predstavki na rad sudaca te djelovanje sudske uprave, potom članaka 62. stavci 1., 2. i 3. i 67. stavci 1. i 2. Zakona o Državnom sudbenom vijeću⁵ koji propisuju stegovni postupak protiv sudaca, članka 7. stavak 2. Zakona o odvjetništvu⁶ koji uređuje način pružanja pravne pomoći, te uputa Državnog sudbenog vijeća i Ministarstva pravosuđa kome i na koji način se podnosi predstavka na rad suca, Ustavni sud je prigovor podnositeljice da je kaznena osuda dovela do povrede njezinog prava na slobodu izražavanja razmotrio s aspekta članka 38. stavaka 1. i 2. Ustava, u vezi s člankom 16. stavkom 2. Ustava, odnosno članka 10. Konvencije.

Relevantna načelna stajališta vezana uz slobodu mišljenja i izražavanja misli, koja je primijenio Ustavni sud u konkretnom slučaju, sažeta su u odlukama Ustavnog suda U-III-3444/2016 od 28. rujna 2021., točka 7. i U-III-6219/2020 od 21. prosinca 2021., točke 7.-9. i predmetu Europskog suda za ljudska prava Radobuljac protiv Hrvatske, br. 51000/11, §§ 56.-61., presuda od 28. lipnja 2016. te prije svega utvrdio da kaznena osuda podnositeljice zbog podnošenja predstavke na rad privatne tužiteljice predstavlja miješanje u njeno pravo na slobodu izražavanja.

Potom je ocijenio da je miješanje utemeljeno na zakonu, i to na članku 148. stavcima 1. i 2. KZ-a/11., da se tim miješanjem težilo ostvariti legitimni cilj, to jest zaštitu ugleda i prava drugih, u smislu članka 10. stavka 2. Konvencije, odnosno u konkretnom predmetu zaštitu ugleda sutkinje kao privatne tužiteljice u kaznenom postupku i da je miješanje težilo ostvarenju i legitimnog cilja zaštite autoriteta i dostojanstva pravosudnog sustava, kojeg je privatna tužiteljica član, pozivajući se na praksu ESLJP-a u predmetu Peruzzi protiv Italije, br. 39294/09, § 43., presuda od 30. lipnja 2015.

Posljednji korak ocjene eventualne povrede ustavnih prava bilo je ispitivanje je li na temelju utvrđenih činjenica postignuta pravična ravnoteža između potrebe zaštite ugleda privatne tužiteljice i zaštite slobode izražavanja podnositeljice ustavne tužbe. Razmjernost spornog miješanja ispitana je prvenstveno sagledavanjem predmeta u njegovoj cjelini, odnosno vodeći računa o statusu podnositeljice i privatne tužiteljice, kontekstu u kojem su primjedbe dane, odnosno s kojom su namjerom i u koju svrhu iznesene te o sadržaju iznesenih primjedbi. Također je ocijenjeno jesu li razlozi koje su sudovi dali za miješanje dostatni i relevantni, odnosno jesu li sudovi svoje odluke utemeljili na prihvatljivoj ocjeni odlučnih činjenica.

Ustavni sud primijetio je da je odvjetnica primjedbe na rad i postupanje sutkinje iznijela u dvojakom svojstvu: u svojstvu stranke u sudskom postupku i u svojstvu punomoćnice svojih stranaka, da je zbog navedenog osuđena za teži oblik kaznenog djela teškog sramoćenja jer je prema mišljenju sudova povrijedila ugled i čast sutkinje time što je nepotrebno podnijela predstavku na njen rad nepotrebno trima tijelima (uz predstavku Sudačkom vijeću, odvjetnica je podnijela predstavku i Ministarstvu pravosuđa, predsjedniku Vrhovnog suda i predsjedniku nadležnog Županijskog suda) i što nije dokazala istinitost svojih navoda iz predstavke niti postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg bi povjerovala u njihovu istinitost. Međutim, utvrđeno je da je odvjetnica sukladno mjerodavnom pravu bila ovlaštena podnijeti predstavku svim tijelima kojima je upućena te da su upravo čelnici tijela kojima je predstavka upućena ovlašteni pokrenuti stegovni postupak protiv suca ako postoji osnovana sumnja da je počinio stegovno djelo te stoga u njenom upućivanju predstavki nema ničeg spornog.

Zato je terećenje i osuda podnositeljice zbog toga što je predstavku učinila dostupnom većem broju osoba očito nerazumno s obzirom da navode iz predstavke nije iznijela u medijima niti pred kolegama u maloj sredini koji nisu ovlašteni ispitivati osnovanost tih navoda odnosno poduzeti odgovarajuće radnje ako se pokaže da su navodi iz predstavke osnovani, već je predstavku uputila tijelima koja su ovlaštena ispitivati predstavke na rad sudaca i po potrebi protiv njih pokrenuti stegovni postupak, sukladno pozitivnim propisima. K tome, na štetu odvjetnice ne može ići činjenica da sadržaj predstavke postaje poznat svim zaposlenicima nadležnih tijela kojemu je upućena predstavka, jer su svi zaposlenici državnih tijela dužni su čuvati poslovnu tajnu, te ne stoji tvrdnja sudova da je podnošenjem predstavke na četiri adrese sadržaj iste postao dostupan većem broju osoba.

U odnosu na razlog slanja predstavke Ustavni sud je istaknuo da bi kriminalizacija samog čina slanja predstavki tijelima nadležnim za njihovo ispitivanje bila protivna načelu vladavine prava koje između ostalog podrazumijeva osiguravanje provođenja djelotvorne sudske zaštite od strane nepristranih sudova, dok u odnosu na zaključak sudova da podnositeljica nije dokazala istinitost tvrdnji iz dopisa ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je povjerovala u njihovu istinitost, smatra da su sudovi takav zaključak utemeljili na prihvatljivoj ocjeni odlučnih činjenica.

U odnosu na sam sadržaj tvrdnji iznesenih u predstavci, Ustavni sud utvrdio je da je odvjetnica istinitost nekih tvrdnji dokazala dok je za neke imala dovoljno razloga povjerovati u njihovu istinitost, pri čemu je i kazneni sud utvrdio da je podnositeljica spornu predstavku uputila nakon što su odbijeni zahtjevi za izuzeće privatne tužiteljice, koje odbijanje zahtjeva za izuzeće sudovi nisu osobito cijenili smatrajući ju nebitnom, dok naprotiv Ustavni sud navedeno smatra vrlo bitnim u konkretnom slučaju. To stoga što su i kazneni sud i Sudačko vijeće su nesporno utvrdili da su podnositeljica i privatna tužiteljica u lošim odnosima, što ukazuje na to da su bile ostvarene pretpostavke za izuzeće privatne tužiteljice u predmetima u kojima je podnositeljica nastupala bilo kao stranka, bilo kao punomoćnik; no zahtjevi odvjetnice za izuzeće su u početku odbijeni. Stoga je Ustavni sud stajališta da je u takvim okolnostima odvjetnica imala pravo zaštititi svoje interese i obvezu zaštiti interese svojih stranaka pozivajući se na pristranost sutkinje te je prihvatio navod podnositeljice da je predstavka podnesena zaštite prava i interesa njenih stranaka te radi zaštite njenih vlastitih prava i interesa kao stranke u postupku te kao profesionalca, a ne s isključivom namjerom nanošenja štete ugledu privatne tužiteljice. To što odvjetnica nije dokazala istinitost jedne tvrdnje iz predstavke ne utječe na donesenu ocjenu, jer je sporni podnesak potrebno je sagledati u kontekstu odnosa dviju strana i u njegovoj cjelini, vodeći računa o tome da je podnositeljica za većinu tvrdnji dokazala da su istinite ili je imala dovoljno razloga povjerovati u njihovu istinitost.

U odnosu na ulogu sudaca u službenom svojstvu, Ustavni sud je podsjetio da oni mogu biti podvrgnuti širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana pozivajući se na svoju odluku broj: U-III-6219/2020 od 21. prosinca 2021., točka 8.1. ističući da je moguće da se u predstavkama iznesu netočne tvrdnje ili podaci, međutim, na nadležnim tijelima kojima se predstavka upućuje je da ispitaju istinitost iznesenih tvrdnji i na temelju toga donesu odluku o njenoj osnovanost i o potrebi poduzimanja odgovarajućih mjera, što se u konkretnom slučaju nije provelo.

U odnosu na osporene presude, Ustavni sud je zaključio da su sudovi u osporenim presudama u nastojanju postizanja pravične ravnoteže između suprotstavljenih zaštićenih vrijednosti (pravo na slobodu izražavanja i pravo na poštovanje osobnog života drugih) izgubili iz vida brojne relevantne čimbenike; zanemarili su da je odvjetnica na temelju zakona bila ovlaštena uputiti predstavku na rad sutkinje svim tijelima kojima je predstavka upućena te da su ta tijela bila nadležna za njeno ispitivanje, neutemeljeno su teretili odvjetnicu da je predstavku učinila dostupnom većem broju osoba, prilikom ocjene namjere slanja predstavke ispustili su iz vida narušeni odnos dviju strana, kao i činjenicu da su zahtjevi za izuzeće sutkinje neopravdano odbijeni, slijedom čega je upućena predstavka bila sredstvo zaštite njenih prava i prava njenih stranaka te su zanemarili da odvjetnica nije u predstavci dovodila u pitanje stručnost i kompetencije sutkinje za obavljanje sudačke dužnosti na općenitoj razini te da nije koristila nikakav uvredljivi izričaj. Slijedom navedenog Ustavni sud je ocjenu sudova ocijenio proizvoljnom u pitanju je li predstavka utemeljena na dostatnoj činjeničnoj osnovi.

ESLJP je više puta istaknuo da država treba s velikim oprezom dopustiti kazneni progon u vezi sa slobodom izražavanja te da je u slučajevima prekoračenja okvira slobode izražavanja primjereniji parnični postupak za naknadu štete. Ustavni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju kaznena osuda podnositeljice kao stranke u postupku nerazmjerna, dok pravična ravnoteža između prava na slobodu izražavanja podnositeljice kao stranke u postupku i prava na zaštitu časti i ugleda privatne tužiteljice kao sutkinje nije postignuta.