Predmet U-IIIA-4012/2023
U rješenju koje je u tom predmetu doneseno 18. travnja 2024. (ustavna tužba je odbačena) radilo se o slučaju u kome je Općinski sud u Rijeci je presudom od 29. lipnja 2020. odbio optužbu protiv okrivljenice S. Š., koja je bila prijavljena da je 2016. na štetu podnositelja i drugih policijskih službenika počinila prekršaj opisan u članku 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" broj 41/77., 47/89., 55/89., 47/90., 55/91. i 29/94.) uslijed nastupanja zastare.
Nakon toga je 5. veljače 2021. na Facebookovoj stranici "Pokret otpora - Riječani protiv korupcije" objavljen "post" u kojem nepoznata osoba vrijeđa i omalovažava podnositelja u vezi sa službenim postupanjem u Službi za unutarnju kontrolu i Službi disciplinskog sudovanja Ministarstva unutarnjih poslova, a na navedeni "post" S. Š. je objavila više uvredljivih i omalovažavajućih komentara u vezi s radom podnositelja.
Podnositelj je 12. veljače 2021. prijavio policiji u Rijeci te neprimjerene objave i komentare te je zatražio kriminalističko istraživanje počinitelja. I. policijska postaja Rijeka je 19. veljače 2021. odbila provesti traženo istraživanje počinitelja, a podnositelj je upućen na mogućnost podnošenja optužnog prijedloga u svoje ime u skladu s odredbama članka 109. stavaka 1. i 4. Prekršajnog zakona ("Narodne novine" broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.).
Podnositelj u ustavnoj tužbi je isticao povredu prava iz članka 35. Ustava u odnosu na povredu njegovog dostojanstva odnosno privatnog i obiteljskog života. Smatra da su policija i nadležni sudovi postupak vodili neažurno i neučinkovito, što može dovesti do zastare prekršajnog progona. Ističe da je "zbog zastare ostalo nekažnjeno svjesno, planirano i uporno vrijeđanje i omalovažavanje mene kao osobe i policijskog službenika, koje je počiniteljica učinila dostupnim većem broju osoba" objavom na svom Facebook profilu neprimjerenog sadržaja. Objavila je na svom Facebook profilu i raniju presudu Općinskog suda u Rijeci od 29. lipnja 2020. u kojoj je oslobođena optužbe da bi počinila istovjetni prekršaj 2016. Smatra je da "država nije ispunila svoju ulogu i kaznila pojedinca koji me vrijeđao i omalovažavao".
Načelna stajališta
U odnosu na te navode podnositelja Ustavni sud je ponovio da ni Ustav ni Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) ne jamče pravo da se protiv trećih osoba pokrene kazneni postupak, odnosno da osobe u odnosu na koje je pokrenut kazneni/prekršajni postupak budu osuđene (usp. s rješenjem Ustavnog suda broj: U-III-122/2019 od 10. veljače 2021.; www.usud.hr, i primjerice, predmetom Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ M. i M. protiv Hrvatske, br. 10161/13, § 191., presuda od 3. rujna 2015.).
S druge strane, pozitivne obveze države prema člancima 2., 3. i 8. Konvencije, u određenim situacijama mogu zahtijevati da državna tijela poduzmu kazneni progon protiv osumnjičenih za određena kaznena djela.
Članak 2. Konvencije jamči pravo na život i odgovara članku 21. Ustava. Članak 3. Konvencije zabranjuje mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje i odgovara članku 23. Ustava.
Podnositelj ne tvrdi da bi zbog postupanja okrivljenice trpio takve posljedice koje bi potpadale pod doseg zaštitnih mehanizama članaka 21. i 23. Ustava i njima odgovarajućih članaka 2. i 3. Konvencije.
Kada je riječ o odnosima između privatnih stranaka, pozitivne obveze države na temelju članka 8. Konvencije, koje podrazumijevaju dužnost vlasti da primijene kaznenopravne mehanizme učinkovite istrage i kaznenog progona, utvrđenja svih okolnosti i privođenja odgovornih pravdi, odnose se na situacije u kojima je došlo do teških čina nasilja od strane privatnih osoba. O tome ovdje nije riječ.
U situaciji u kojoj je riječ o mogućoj povredi ugleda i časti odnosno povredi prava osobnosti, kao što je to u slučaju podnositelja, obveza države na temelju članka 8. Konvencije ne zahtijeva postojanje kaznenopravne zaštite. U tim slučajevima pravni okvir može se sastojati i od građanskopravnih sredstava koje pojedincima mogu pružiti dovoljnu zaštitu prava (usp. s rješenjem Ustavnog suda broj: U-III-6531/2021 od 4. siječnja 2024.; te usp. s predmetom ESLJP-a Noveski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, br. 25163/08, § 61., odluka od 13. rujna 2016., i Söderman protiv Švedske [VV], br. 5786/08, § 85., presuda od 12. studenoga 2013.).
Nadalje, ako podnositelj smatra da je rad policijskih službenika vezan uz podnošenje optužnog prijedloga protiv okrivljenice i prekršajne obrade bio nepravilan, odnosno da mu je navodnim propustima policija povrijedila pravo osobnosti, on na raspolaganju ima pravna sredstva (tužbu za naknadu štete) iz Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 66/19.), odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18.). Tek po iscrpljenju tog pravnog puta, podnositelj se sa svojim pritužbama može obratiti Ustavnom sudu.
U odnosu na primjenu članka 35. Ustava i njemu odgovarajućeg članka 8. Konvencije, Ustavni sud je najprije istaknuo da država nema kontrolu nad sadržajem napisa i stavovima izraženim na društvenim mrežama. Posebno nema mogućnosti djelovati preventivno na natpise na društvenim mrežama i ne može spriječiti objavljivanje napisa koji komentiraju odluke nadležnih državnih tijela. Osim toga, to bi bilo protivno jamstvu slobode izražavanja sadržanog u članku 38. Ustava i članku 10. Konvencije. Stoga ne može postojati odgovornost države za natpise u medijima i društvenim mrežama.
Zaštita koju država osigurava u odnosu na napise u medijima/društvenim mrežama je pravo na ispravak netočnih informacija te na tužbu za naknadu štete u slučajevima u kojima napisi dovode do povrede prava osobnosti, kao što je primjerice pravo na reputaciju, dostojanstvo i ugled. Ta pravna sredstva predviđena su Zakonom o medijima ("Narodne novine" broj 59/04., 84/11. i 81/13.), odnosno Zakonom o obveznim odnosima.
Predmet U-IIIBi-3133/2022
U tom predmetu ustavna tužba je odbačena rješenjem od 14. rujna 2022.
U odnosu na kazneno djelo prijetnje (u vezi kojega je proveden kazneni postupak u kome je podnositelj bio oštećenik) prvostupanjski sud analizom raspoloživog dokaznog materijala nije našao izvjesno utvrđenim i dokazanim da je okrivljenik rekao podnositelju da će ga srediti i da ga može ubiti. Utvrđeno je tek da je okrivljenik oštećenika nazvao prevarantom i to uslijed njihovih razmirica vezano za prolaz spornim putem. Međutim, takvo se njegovo postupanje ne može supsumirati pod zakonski opis kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ-a/11. Prema toj odredbi tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti, ili mu oduzeti slobodu, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom, ili uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak, kaznit će se kaznom zatvora do 3 godine.
Drugostupanjski sud je u cijelosti potvrdio takvu odluku prvostupanjskog suda u odnosu na kaznena djela uvrede i prijetnje.
Podnositelj je u ustavnoj tužbi isticao povredu prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u odnosu na kazneno djelo uvrede. Navodi da je pravodobno podnio privatnu tužbu jer se sporni događaj zbog kojeg je podnositelj podnio optužnicu protiv okrivljenika dogodio 3. srpnja 2016. Iz zapisnika o zaprimanju kaznene prijave koji je pročitan u dokaznom postupku vidljivo je da je podnositelj 3. srpnja 2016. podnio kaznenu prijavu zbog izjave okrivljenika: "Di si prevarantu, ja ću te srediti, mogu te ubiti".
Načelna stajališta
Ustavni sud ponajprije ističe da niti članak 29. Ustava niti članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija) ne jamče pravo pokretanja kaznenog postupka protiv trećih osoba, kao niti pravo da se treće osobe osude (v., primjerice, rješenje Ustavnog suda broj: U-III-122/2019 od 10. veljače 2021.; te predmet Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ M. i M. protiv Hrvatske, br. 10161/13, § 191., presuda od 3. rujna 2015.).
S druge strane, pozitivne obveze države prema člancima 2., 3. i 8. Konvencije u određenim situacijama u kojima je riječ o napadu na tjelesni i psihički odnosno moralni integritet osobe zahtijevaju od nadležnih tijela utvrditi sve relevantne okolnosti te da, iako nema apsolutne obveze prema kojoj bi se svi kazneni progoni trebali okončati osudom ili izricanjem neke određene kazne, nadležna tijela trebaju nastojati postupati na način da kaznena djela kojima se ugrožava tjelesni i psihički odnosno moralni integritet osobe ne prođu nekažnjeno. Članak 2. Konvencije jamči pravo na život i odgovara članku 21. Ustava. Članak 3. Konvencije zabranjuje mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje i odgovara članku 23. Ustava. Članak 8. Konvencije jamči, između ostalog, pravo na poštovanje privatnog života i odgovara članku 35. Ustava.
U ovom je predmetu očigledno da život podnositelja ničim nije bio ugrožen. Stoga prigovori podnositelja ne ulaze u područje primjene članka 21. Ustava odnosno članka 2. Konvencije.
Što se tiče primjene članka 23. Ustava i članka 3. Konvencije, odnosno članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije, da bi određeno postupanje bilo obuhvaćeno tim odredbama, ono mora postići minimalni stupanj težine (ozbiljnosti). Ocjena te težine ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su narav i kontekst postupanja, njegovo trajanje, tjelesne i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (usporedi, primjerice, s predmetima ESLJP-a Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, § 64., presuda od 25. lipnja 2009.; Mafalani protiv Hrvatske, br. 32325/13, § 68., presuda od 9. srpnja 2015.; te Jakšić protiv Hrvatske, br. 30320/13, § 80. odluka o nedopuštenosti od 7. srpnja 2020.). Tako je ESLJP smatrao da je postupanje "nečovječno" jer je bilo učinjeno s umišljajem, primijenjeno satima bez prestanka i uzrokovalo stvarne tjelesne povrede ili snažno fizičko ili psihičko trpljenje. Postupanje se smatra "ponižavajućim" ako je u žrtvama pobudilo osjećaj straha, tjeskobe ili podređenosti koji ih mogu poniziti i omalovažiti, te ako je moglo slomiti njihov tjelesni ili moralni otpor (usp. s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-2777/2019 i dr., odluka od 18. srpnja 2019.; te predmetom ESLJP-a Mafalani protiv Hrvatske, § 69., /navedeno/).
Nadalje, ESLJP je u nizu svojih presuda utvrdio da navodi o zlostavljanju trebaju biti potkrijepljeni odgovarajućim dokazima (v., primjerice, predmete Labita protiv Italije [Vv], br. 26772/95, § 121., presuda od 6. travnja 2000.; i Yuriy Volkov protiv Ukrajine, br. 45872/06, § 49., presuda od 19. prosinca 2013.). Pri ocjeni tih dokaza primjenjuje se standard "izvan razumne sumnje" (beyond reasonable doubt). Taj standard može biti zadovoljen i postojanjem dovoljno jakih, jasnih i suglasnih indicija ili neosporenih činjeničnih pretpostavki. Međutim, osoba koja tvrdi da je bila zlostavljana mora pokazati neki dokaz o postojanju ozljeda (usp. s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-4969/2016 od 19. ožujka 2020.; te predmetima ESLJP-a Hristovi protiv Bugarske, br. 42697/05, §§ 73.-78., presuda od 11. listopada 2011.; i Yuriy Volkov protiv Ukrajine, br. 45872/06, § 50., presuda od 19. prosinca 2013.).
Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavi sud ističe da je sudac pojedinac razmotrio i izveo sve dokaze koje je podnositelj predložio u optužnici i tijekom postupka te je zaključilo da nema dovoljno dokaza da je protiv podnositelja počinjeno kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ-a/11, dok je optužba odbijena kao nepravodobna u odnosu na kazneno djelo uvrede iz članka 147. stavka 1. KZ-a/11.
Slijedom navedenog Ustavni sud ocjenjuje da u ovom predmetu nema nikakvih naznaka da je napad na tjelesni integritet podnositelja dosegao minimalni stupanj težine da bi ušao u doseg članka 23. Ustava odnosno članka 3. Konvencije. U odnosu na moguće psihološko zlostavljanje, podnositelj nije pružio nikakve dokaze da bi trpio ozbiljne ili dugotrajne posljedice. Postupci koji ne rezultiraju takvim posljedicama ne ulaze u domašaj članka 23. Ustava niti članka 3. Konvencije jer nisu dosegli dovoljan stupanj ozbiljnosti.
Što se tiče članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije, čak i pod uvjetom da je predmetni incident dosegao dovoljan stupanj ozbiljnosti da bi ti članci bili primjenjivi, podnositelj nije pružio nijedan dokaz koji bi podržao optužnicu. Drugim riječima, podnositelj nema prima facie predmet koji nameće obvezu vođenja kaznenog postupka. U onoj mjeri u kojoj bi za predmetni incident zbog pretrpljenog stresa učinkovito pravno sredstvo bio građanski postupak za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, Ustavni sud utvrđuje da podnositelj niti tvrdi, kamoli da dokazuje, da je pokušao voditi takav postupak odnosno iscrpiti taj pravni put prije nego se ustavnom tužbom obratio Ustavnom sudu (usp. s predmetom ESLJP-a B.V. protiv Hrvatske, br. 38435/13, § 164., odluka o nedopuštenosti od 15. prosinca 2015.).
Zaključno
Iz navedenih slučajeva proizlazi da je najbolji put pravne zaštite kod posrednih ili neposrednih napada na psiho-fizički integritet pojedinaca građanska parnica za naknadu štete, osim ako se ne radi o ozbiljnim incidentima za koje je nužna provedba prekršajnog odnosno kaznenog postupka.
Isto tako članak 29. Ustava ni članak 6. Konvencije ne jamče pravo pokretanja kaznenog postupka protiv trećih osoba, kao niti pravo da se treće osobe osude.
dr. sc. Robert Peček
