Pravno pravilo in dubio pro reo

U okviru dokaznih standarda posebno značenje ima pravno, odnosno dokazno pravilo in dubio pro reo, a prema kojemu dvojbu o postojanju činjenica treba riješiti na način koji je za okrivljenika najpovoljniji (u dvojbi u korist (in favorem) okrivljenika).

Ovo pravilo sadržano je u članku 3. stavku 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - službeni pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22.) (dalje u tekstu: ZKP), a koji izrijekom propisuje da dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona sud rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika.

Međutim, kada govorimo o prekršajnom pravu tada ne možemo ne primijetiti da Prekršajni zakon ("Narodne novine" br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.)(dalje u tekstu: PZ), kao temeljni propis prekršajnog prava, ne sadrži odredbu ovakvog ili sličnog sadržaja, no u tom se kontekstu možemo referirati na navode iz obrazloženja jedne ranije Odluke Ustavnog suda RH, kojom se rješavalo o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Prekršajnog zakona (»Narodne novine« br. 107/07.),

Naime, predlagatelji su smatrali da je članak 84. PZ-a neprecizan jer izostavlja načelo in dubio pro reo sadržano u članku 3. ZKP-a, što je u suprotnosti s načelom vladavine prava.

Međutim, u svome Rješenju broj: U-I-4433/2007  i dr. od 19. lipnja 2009., Ustavni sud ovakav prijedlog ocjenjuje neosnovanim, pri tome u bitnome navodeći da se razlozi predlagatelja mogu tumačiti pogrešnim shvaćanjem načela in dubio pro reo, koje se na temelju članka 82. stavka 3. PZ-a jednako primjenjuje i u kaznenom i u prekršajnom postupku, pa da je stoga članak 84. PZ-a u suglasnosti s načelom vladavine prava.

Dakle, prema ocijeni Ustavnog suda, a koju temelji na odredbi članka 82. stavku 3. PZ-a ¹, kojom se propisuje supsidijarna primjena odredbi ZKP-a, pravilo in dubio pro reo sadržano u članku 3. stavku 3. ZKP-a jednako se primjenjuje kako u kaznenom tako i u prekršajnom postupku.

Stoga, u nastavku nalazimo shodnim izložiti navode Vrhovnog suda u jednom kaznenom predmetu u odnosu na pravilo in dubio pro reo.

Dakle, u obrazloženju Presude broj: I Kž 640/2020-5 od 15. veljače 2022. Vrhovni sud RH, a radi budućeg pravilnog postupanja, posebno ističe da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nepravilno poziva na primjenu pravnog pravila in dubio pro reo, pogrešno navodeći da je riječ o načelu, jer da odredba članka 3. ZKP-a ne sadrži načelo već pravno logičko pomagalo in dubio pro reo, a koje se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Nastavno se dodaje da sumnja u smislu članka 3. ZKP-a postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji, no da ovdje nije riječ o tome.

Posebno Vrhovni sud RH napominje da je prvostupanjski sud imao na raspolaganju dokaz koji je upućivao na zaključak da je optuženik počinio djelo i dokaze koji su upućivali na zaključak daoptuženik nije počinio djelo, pa da u takvoj situaciji može postojati dvojba kojim dokazima vjerovati, a kojima ne, no, da se ta dvojba ne rješava pomoću pravila in dubio pro reo.

Konačno, Vrhovni sud RH zaključuje: „ Naime, kada postoje proturječni dokazi, dakle oni čiji sadržaj upućuje kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta (članak 393. stavak 2. ZKP/08.) i dužnosti savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima“ (članak 450. stavak 2. ZKP/08.). Tu dužnost sud ispunjava bez vezanosti ili ograničenosti nekim formalnim dokaznim pravilom, dakle, primjenom načela slobodne ocjene dokaza... Tako je u stvari i postupio prvostupanjski sud kada je ocijenio da nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Zato pogreška prvostupanjskog suda ... koji se odnosi na pravno pravilo in dubio pro reo ne utječe na pravilnost prvostupanjske presude.“

U tom kontekstu pozabavit ćemo se i jednom ranijom odlukom Ustavnog suda RH, u kojoj se također spominje pravilo in dubio pro reo.

Naime, u Odluci broj: U-III-2374/2009 od 4. listopada 2010. Ustavni sud, između ostalog, napominje da je pravilo in dubio pro reo pravno-logičko pomagalo za utvrđivanje postojanja odnosno nepostojanja činjenica u kaznenom postupku, a koje se uobičajilo u primijeni zbog svoje praktične vrijednosti, pa je, kao takvo, postalo i sastavnim dijelom zakonskih propisa kojima je uređeno postupanje sudova u kaznenim stvarima.

Pored toga, ističe se da ovo pravilo podrazumijeva da sud u kaznenom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika, ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe kaznenog zakonodavstva.

Na kraju, Ustavni sud ističe: „Razvidno je da sama definicija navedenog pravila upućuje na to da se pri odlučivanju suda o njegovoj primjeni treba lučiti više skupina činjenica – one koje tvore objektivna i subjektivna obilježja određenog kaznenog djela i one o kojima ovisi primjena neke druge odredbe kaznenog zakonodavstva. U ovu potonju skupinu pripadaju one činjenice koje predstavljaju procesne pretpostavke/procesne smetnje (primjerice postojanje optužbe ovlaštenog tužitelja i dr.), one koje predstavljaju zakonsku osnovu za isključenje protupravnosti (nužna obrana, krajnja nužda) odnosno za isključenje kaznene odgovornosti (neuračunljivost, stvarna zabluda, prinuda), te one o kojima ovisi odluka o kazni (olakotne i otegotne okolnosti, osnove za ublažavanje ili pooštravanje kazne, za oslobođenje od kazne, za izricanje uvjetne osude). Sve navedeno su činjenice koje se u kaznenom postupku utvrđuju i u odnosu na koje, u slučaju sumnje, ima biti primijenjeno pravilo »in dubio pro reo«“.