U današnjem brzom i konkurentnom svijetu, osposobljeni radnici predstavljaju temelj uspjeha svake organizacije. U nekim profesijama poslodavci su obvezni pružiti osposobljavanje kako bi osigurali da radnici imaju potrebna znanja i vještine za obavljanje posla ili kako bi se pridržavali određenih industrijskih standarda ili certifikacija. Na primjer, u zrakoplovnoj industriji radnici moraju proći posebno osposobljavanje kako bi stekli dozvole potrebne za rad. Također, postoje situacije u kojima poslodavac može pružiti dodatno osposobljavanje kao dio razvoja karijere ili kao način unaprjeđenja produktivnosti i vještina. Na primjer, učenje engleskog jezika, obuka za MS Office pakete i slično.
U Hrvatskoj postoji zakonska obveza osposobljavanja i obrazovanja radnika koja je uvedena člankom 54. Zakona o radu. Tako je propisano da je poslodavac dužan omogućiti radniku, u skladu s mogućnostima i potrebama rada, školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje, a radnik je dužan, u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama rada, školovati se, obrazovati, osposobljavati i usavršavati se za rad. Također je propisano da je prilikom promjene ili uvođenja novog načina ili organizacije rada, poslodavac dužan, u skladu s potrebama i mogućnostima rada, omogućiti radniku osposobljavanje ili usavršavanje za rad.
S obzirom da su postojali prijepori oko toga tko treba snositi troškove obrazovanja i kada bi se to obrazovanje trebalo odvijati (za vrijeme radnog vremena ili izvan radnog vremena), zadnjim izmjenama i dopunama Zakona o radu koje su na snazi od 01. siječnja 2023., dodan je stavak 4. u članak 54. Ovim stavkom propisano je da je poslodavac dužan omogućiti osposobljavanje radniku, u skladu s potrebama obavljanja ugovorenih poslova i o svom trošku, pri čemu se vrijeme provedeno na osposobljavanju uračunava u radno vrijeme i po mogućnosti odvija tijekom utvrđenog rasporeda radnog vremena radnika.
Dodavanjem tog stavka napravljeno je i usklađivanje nacionalnog zakonodavstva sa Direktivom EU 2019/1152 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o transparentnim i predvidivim radnim uvjetima u Europskoj uniji, koja u članku 13. propisuje:
„Države članice osiguravaju da, u slučajevima kada je poslodavac pravom Unije, nacionalnim pravom ili kolektivnim ugovorima obvezan pružati osposobljavanje radniku za obavljanje posla za koji je zaposlen, radnik ne snosi troškove takvog osposobljavanja, a osposobljavanje se uračunava u radno vrijeme i, po mogućnosti, odvija tijekom radnog vremena.“
U većini slučajeva, osposobljavanje radnika smatra se dijelom radnih obveza i trebalo bi se provoditi unutar radnog vremena. Međutim, postoje iznimke kada se osposobljavanje događa izvan radnog vremena, na primjer, ako se radi o posebnim programima ili tečajevima koji se ne mogu održati tijekom radnog vremena. U takvim slučajevima, trebao bi postojati jasno definiran pisani dogovor između radnika i poslodavca o vremenu i uvjetima osposobljavanja.
Što se tiče troškova osposobljavanja, odgovornost za plaćanje može varirati. U nekim slučajevima, poslodavac će snositi sve troškove osposobljavanja, uključujući naknadu za tečajeve, materijale i troškove putovanja. U drugim situacijama, poslodavac i radnik mogu podijeliti troškove ili radnik može snositi troškove samostalno, posebno ako se radi o stjecanju vještina koje će koristiti i izvan radnog mjesta.
Važno je istaknuti kako radnici nisu dužni potpisivati ugovore niti anekse ugovora u kojima se obvezuju na povrat troškova osposobljavanja za rad, posebice ako je ta vrsta osposobljavanja nužna za obavljanje redovnog posla (osposobljavanje za rad na novim strojevima i slično). Troškovi koje poslodavac ulaže za svoje poslovanje pa tako i troškovi tehnologije su vlastiti troškovi poslodavca te ne postoji izričita zakonska osnova koja ovlašćuje poslodavca da takve troškove na bilo koji način prevaljuje na zaposlenika. Ako pak radnik preuzme tu obvezu na sebe, onda će ju biti dužan izvršiti.
U sudskoj praksi imamo jedan zanimljiv slučaj u kojem je predmet spora bio zahtjev tužitelja/poslodavca kojim potražuje od tuženika, svog bivšeg radnika, povrat troškova osposobljavanja za rad na dizalici. Naime, radnik je s poslodavcem sklopio ugovor o radu u kojem je, između ostalog, bilo određeno da je radnik dužan u cijelosti refundirati poslodavcu troškove osposobljavanja ukoliko se radni odnos raskine prije proteka 5 godina od dana osposobljenosti. S obzirom da je radnik/tuženik podnio zahtjev za prestanak ugovora o radu prije proteka petogodišnjeg roka sud je zaključio da je poslodavac osnovano od tuženika potraživao isplatu po ugovorenoj obvezi. Također, sud je ocijenio da ugovorna odredba ugovora o radu nije protivna moralu društva, njome nije povrijeđeno ustavno pravo na slobodu rada te da radnik nije bio vezan tim rokom kao i da je bio slobodan otkazati ugovor, što je i učinio. Međutim, u tom slučaju radnik je bio dužan vratiti troškove koje je poslodavac imao za njegovo školovanje jer je radnik bio suglasan s tom obvezom potpisivanjem ugovora o radu (Presuda Županijskog suda u Puli, Gž 802/2022-2 od 19. siječnja 2023.)
Ovakvi ugovori su prilično uobičajeni u nekim situacijama gdje poslodavci ulažu u dodatno obrazovanje svojih radnika. Cilj takvih ugovora je osigurati da radnici ostanu u tvrtki nakon završenog tečaja kako bi se iskoristile koristi od ulaganja u njihovo usavršavanje. Preporučljivo je, kao i kod svakog ugovora, prije potpisivanja pažljivo pročitati sve uvjete kako bi bilo razumljivo koje obaveze se preuzimaju.
Zaključno, putem obveze obrazovanja i osposobljavanja za rad osigurava se da radnici steknu potrebna znanja, vještine i kompetencije kako bi bili uspješni u svojim radnim zadacima čime se pak osigurava profesionalno usavršavanje i produktivnost radnika na radnom mjestu.
Kao što vidimo, ova obveza ima značajne prednosti kako za radnike, tako i za poslodavce i društvo u cjelini. Osposobljavanje omogućuje radnicima stjecanje novih vještina i znanja koja su im potrebna kako bi ostali relevantni i konkurentni na tržištu rada. S druge strane, osposobljeni radnici su produktivniji, učinkovitiji i manje skloni pogreškama. Kroz ulaganje u osposobljavanje, poslodavci mogu poboljšati kvalitetu svojih proizvoda ili usluga te stvoriti konkurentske prednosti na tržištu. Osim toga, osposobljavanje radnika pomaže u izgradnji pozitivne radne klime, što rezultira zadovoljnijim zaposlenicima i smanjenjem fluktuacije radne snage.
Marina Turković
