Primjerice, Zakon o upravnim sporovima ("Narodne novine" br. 36/24.) troškove upravnog spora propisuje člankom 144. te navodi da ih čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora, da obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu te da obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku.
Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.) člankom 151. propisuje da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, da obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu te također zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.
Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - službeni pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22., 36/24.) člankom 145. za troškove kaznenog postupka smatra izdatke od započinjanja do njegova završetka, izdatke za dokazne radnje prije početka kaznenog postupka te izdatke za pružanje pravne pomoći. Prekršajni zakon ("Narodne novine" br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.) člankom 138. propisuje strukturu troškova prekršajnog postupka te ih opisuje kao izdatke učinjene u povodu prekršajnog postupka od njegova pokretanja, pa i prije, pa sve do njegova završetka, te izdaci za uništenje oduzetih predmeta prekršaja.
Da su troškovi koji nastaju tijekom sudskih postupaka za stranke često važna stavka može se iščitati i iz promjene prakse Ustavnog suda iz veljače 2020. od kada se ustavne tužbe u povodu odluka o troškovima više rješenjima ne odbacuju iz proceduralnih razloga, odnosno jer se ne radi o pojedinačnim aktima iz članka 62. Ustavnog zakona, već se svaki pojedinačni takav predmet razmatra meritorno i utvrđuje se otvara li pitanje povrede kojeg ustavnog prava. Ustavne tužbe u kojima se osporavaju troškovi postupka, ako i kada se utvrde opravdane okolnosti za svaki konkretni slučaj, koje upućuju na povredu nekog ustavnog prava, u pravilu su raspravljeni kao prigovori ograničenja prava na pristup sudu odnosno povrede prava vlasništva. Ustavni sud primjerice u odluci broj: U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017. ("Narodne novine" broj 10/18.) primjenjuje stajališta Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) iz predmeta Klauz protiv Hrvatske (br. 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013.) i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (br. 72152/13, presuda od 6. rujna 2016.), kao i stajališta Ustavnog suda zauzetog u rješenju broj: U-I-3004/2014 od 6. lipnja 2017.
Uz troškove koji strankama nastaju tijekom i u povodu postupaka pred redovnim sudovima, trošak ustavne tužbe predviđen je i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23. od 17. studenoga 2023.) u Tbr. 31 te Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99. i 29/02., pročišćeni tekst objavljen u "Narodnim novinama" broj 49/02.) koji u članku 23. propisuje da u ustavnosudskom postupku svaki sudionik snosi svoje troškove postupka ako Ustavni sud ne odluči drukčije. Ustavni zakon nadalje u članku 80. propisuje da Ustavni sud može narediti da podnositelj tužbe koji nije uspio s tužbom naknadi troškove postupka pred Ustavnim sudom, ako ih je prouzročio svojom krivnjom, dok je člankom 34. propisano da (ako ovim Ustavnim zakonom nije propisano drukčije) Ustavni sud u postupku podredno smisleno primjenjuje odredbe odgovarajućih postupovnih zakona Republike Hrvatske.
Međutim, dinamika stranačkih odnosa ponekad može dovesti do situacije da se trošak sastava ustavne tužbe po odabranom odvjetniku ne ispostavi Ustavnom sudu, a Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu i vrati predmet redovnom sudu na ponovno suđenje. Ovdje se postavlja pitanje hoće li redovni sudovi u nastavku sudskog postupka, odnosno u ponovljenom postupku koji kreće iznova upravo zahvaljujući odluci Ustavnog suda kojom je usvojena ustavna tužba, odlučiti o trošku sastava ustavne tužbe ili će odbiti stranku s obrazloženjem da je taj trošak trebao biti zatražen pred Ustavnim sudom, jer je tamo ustvari i nastao. Praksa redovnih sudova doista je šarolika i ne daje stabilan odgovor na ovo pitanje, iako se nesumnjivo radi o nespornom trošku koji, ako nije podmiren, dovodi do nepravičnosti, povrede prava na pristup sudu i prava vlasništva.1
U odluci Bibić protiv Hrvatske 2 ESLJP je zahtjev podnositeljice proglasio nedopuštenim jer je, umjesto da naknadu troškova svoje ustavne tužbe traži pred Ustavnim sudom, podnositeljica te troškove tražila u ponovljenom postupku pred građanskim sudovima i to stoga što je Sud utvrdio da je mjerodavnom odredbom Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Ustavnom sudu povjereno jasno pravo na donošenje odluka o troškovima koji su pred njim nastali, te je imajući na umu tu odredbu, ESLJP prihvatio utvrđenje građanskih sudova u ponovljenom postupku da te troškove može dosuditi samo Ustavni sud (predmet Bibić, t. 34.).
Međutim, u presudi Dragan Kovačević protiv Hrvatske , iako donesenoj iz drukčijih razloga, ESLJP je iznio vrijedna stajališta koja su utjecala na daljnji razvoj prakse Ustavnog suda u povodu odlučivanja o troškovima koji su stranci nastali pred Ustavnim sudom.
Ustavni sud je nakon spomenute presude Dragan Kovačević protiv Hrvatske (br. 49281/15, presuda od 12. svibnja 2022.), primjenjujući stajališta koje je ESLJP izrazio u spomenutom predmetu, u odluci broj: U-III-3686/2019 od 20. prosinca 2022. ("Narodne novine" broj 5/23.) i obvezama koje za Republiku Hrvatsku proizlaze iz članka 46. Konvencije, preispitao svoju praksu te zauzeo stajalište da će pri odlučivanju o zahtjevima za naknadu troškova ustavnosudskog postupka na temelju članka 23. Ustavnog zakona, između ostalog, procjenjivati vrstu postupka o kojem je riječ, značaj predmeta za podnositelja ustavne tužbe, je li riječ o osjetljivom pojedincu, kao i predstavlja li trošak ustavnosudskog postupka za podnositelja prekomjeran financijski teret. Iako iz presude Dragan Kovačević protiv Hrvatske ne proizlazi obveza Ustavnog suda da u svakom predmetu u kojem podnositelji uspiju s ustavnom tužbom dosudi podnositeljima troškove sastava ustavne tužbe, a uvažavajući činjenicu da na temelju članka 23. Ustavnog zakona, Ustavni sud pri odlučivanju o troškovima ustavnosudskog postupka uživa široku fleksibilnost koja ga ovlašćuje da odluke o troškovima prilagodi okolnostima svakog pojedinog predmeta. Navedeno je dodatni razlog da se i u postupku koji je ponovljen pred redovnim sudovima, u slučaju da stranka naknadu troška sastava ustavne tužbe nije zatražila od Ustavnog suda, taj trošak, budući je uspjela s ustavnom tužbom, zatraži u ponovljenom sudskom postupku te odobri posebnim rješenjem o trošku. To tim više što je primjerice u upravnim sporovima suprotna strana Republika Hrvatska, dakle ne pojedinac ili pravna osoba, o čemu presuda Dragan Kovačević protiv Hrvatske kaže:
"27. Na temelju gore navedenog ozbiljno sumnjamo da je većina primijenila ispravan pristup izjednačavajući paušalno pravila koja se odnose na pravnu pomoć i pravila u području dosuđivanja naknade za troškove odvjetnika (vidi stavak 81. presude). Eventualno je, na temelju razloga koje je navela, mogla utvrditi povredu zbog nepostojanja sustava pravne pomoći pred Ustavnim sudom. Iako je točno da bi, kako većina tvrdi u stavku 81. presude, u konkretnom predmetu država u svakom slučaju snosila teret, nipošto nije nebitno utvrditi jesu li troškovi podmireni putem sustava pravne pomoći ili su naplaćeni od drugog sudionika u postupku. Prepoznavanje potrebe za pružanjem podrške ranjivoj osobi obično podrazumijeva uključivanje u relevantni sustav, moguće neka ograničenja za to uključivanje i, prije svega, standardiziranu i nediskriminirajuću definiciju ranjivosti, što je pitanje o kojem često odlučuju zakonodavne vlasti, a ne sudovi, itd.; naplata troškova od javnog subjekta koji je izgubio u parničnom postupku ne obuhvaća gore navedene karakteristike.
28. Naše su nedoumice još ozbiljnije jer se presuda većine odnosi na postupak pred Ustavnim sudom, čiji se nalog o troškovima, osim toga, sagledava odvojeno od drugih naloga o troškovima donesenih u fazama postupka koji su prethodili odluci Ustavnog suda i nakon nje uslijedili.
29. Konkretno, smatramo da u sudskoj praksi Suda ne postoji presedan kojim bi se ustavnim sudovima nametnulo obvezu da odlučuju o troškovima odvjetnika; ne čini se ni da je većina utvrdila da takva obveza proizlazi iz bilo kojih drugih mjerodavnih europskih instrumenata koji bi mogli doprinijeti tumačenju Konvencije (kao što su oni instrumenti koji potječu od Europske komisije za demokraciju putem prava - Venecijanska komisija).
30. Nadalje, većina je preispitivala ustavnosudski postupak, koji nije odvojen od prethodnog i naknadnog razvoja događaja u postupku: većina je trebala bolje ocijeniti ukupni sustav troškova uzimajući u obzir sve dosuđene naknade troškova u fazama koje su prethodile ustavnosudskoj fazi i onima koje su nakon nje uslijedile. Podnositelj je prigovorio samo nalogu u jednom segmentu parničnog postupka, a nikakvi prigovori nisu podneseni u odnosu na prethodnu i naknadnu fazu. U sveukupnoj ocjeni, čak i da u jednom segmentu nisu dosuđeni nikakvi troškovi, ostaje mogućnost da se poštenost u postupku u cjelini može zajamčiti na temelju ostalih dosuđenih naknada."
Iz odgovora Vlade Republike Hrvatske u predmetu Dragan Kovačević protiv Hrvatske (t. 27. i 28. navedene odluke) proizlazi da je, nakon odluke Ustavnog suda u njegovu korist, podnositelj mogao tražiti naknadu troškova svoje ustavne tužbe u ponovljenom postupku pred građanskim sudovima, jer da se domaća sudska praksa razvila od odluke Suda u predmetu Bibić protiv Hrvatske (odluka, zahtjev br. 1620/10, 28. siječnja 2014.) te je u prilog svojoj tvrdnji dostavila je primjere, uključujući odluku Vrhovnog suda kojom su zahtjevi za naknadu troškova ustavnih tužbi prihvaćeni u ponovljenom postupku pred građanskim sudovima, nakon odluke Ustavnog suda u korist podnositelja ustavne tužbe. Točka 17. odluke Dragan Kovačević protiv Hrvatske glasi:
"17. Vlada je dostavila nekoliko primjera domaće sudske prakse u kojima su domaći sudovi, u ponovljenim postupcima pred građanskim sudovima nakon uspješne ustavne tužbe jedne od stranaka, toj stranci dosudili troškove njezine ustavne tužbe. Konkretno, dostavila je presudu Vrhovnog suda (br. Revr 537/08-2 od 19. studenoga 2008.) donesenu u parničnom postupku u vezi s radnim sporom, odluku Općinskog suda u Osijeku (br. R1-48/2014- 6 od 21. ožujka 2014.) donesenu u izvanparničnom postupku koju je centar za socijalnu skrb pokrenuo radi lišenja protustranke njezine poslovne sposobnosti, odluku Općinskog suda u Osijeku (br. P-796/2012-17 od 27. svibnja 2013.) donesenu u parničnom postupku u vezi s otkazom stanarskog prava i odluku Općinskog suda u Šibeniku (br. P-1479/2015 od 27. lipnja 2016.) donesenu u parničnom postupku u vezi sa sporom o vlasništvu nad zemljištem."
Sumirajući navedeno, mogućnost naplate troškova nastalih pred Ustavnim sudom u ponovljenim postupcima pred redovnim sudovima, a nakon usvajanja ustavne tužbe i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, proizlazi prvenstveno iz same zakonske formulacije da u troškove spora/parnične troškove spadaju izdatci učinjeni i u povodu spora/postupka, potom iz nepobitne činjenice da se radi o dijelu ukupnog troška prekršajnog, kaznenog, upravnog ili parničnog postupka o kojima su redovni sudovi nadležni odlučiti upravo zato što su dio postupka koji se vodi pred redovnim sudovima (jer je trošak sastava ustavne tužbe bio potreban i nužan stranci da bi došlo do ponavljanja postupka pred redovnim sudovima u slučaju usvajanja ustavne tužbe) te je podnesak (ustavna tužba) koji je doveo do takvog troška upravo i omogućio stranci ponovno preispitivanje njene pravne situacije u redovnom sudskom postupku te naposljetku iz formulacije članka 23. Ustavnog zakona prema kojem u ustavnosudskom postupku svaki sudionik snosi svoje troškove postupka, ako Ustavni sud ne odluči drukčije, kojim je dakle Ustavnom sudu ostavljeno na dispoziciju, na slobodnu diskrecijsku procjenu, hoće li ili ne će odlučiti o troškovima nastalima stranci zbog podnošenja ustavne tužbe, pod uvjetom da je trošak zatražen.
Zaključno, s obzirom na utvrđenja ESLJP-a u predmetu Kovačević da su troškovi nastali u povodu podnošenja ustavne tužbe posljedica "zastupanja po odvjetniku pred Ustavnim sudom koje se ne može smatrati neopravdanim s obzirom na to da taj sud odlučuje o složenim pitanjima koja se tiču zaštite temeljnih prava i sloboda, te da osobama koje nemaju pravno obrazovanje i iskustvo takva pitanja može biti teško shvatiti.", kao i da je navedeni predmet razmatran u kontekstu povrede prava na pravično suđenje i pristup sudu, naknadno odlučivanje o trošku nastalom stranci pred Ustavnim sudom kada je odlukom o usvajanju ustavne tužbe predmet vraćen redovnom sudu na ponovni postupak, redovnim sudovima ne bi trebalo biti sporno, sagledavajući pravo na dosudu ukupnog troška nego postupka ne samo s pozicije pravičnosti, već i s pozicije zaštite prava vlasništva.
Ivana Đuras, viša savjetnica, Ustavni sud RH
