Spor pune jurisdikcije upravni je spor u kojem je sud ovlašten donijeti reformacijsku presudu, bez obzira je li konkretni spor okončan donošenjem takve presude. Reformacijska je presuda ona kojom upravni sud, usvajajući tužbeni zahtjev, sam rješava stvar. Meritorne su reformacijske presude, kao i one kojima je tužbeni zahtjev odbijen.
Premda često korišteni u pravnoj teoriji i praksi, pojmovi spor pune jurisdikcije, reformacijska presuda, ni meritorna presuda, nisu zakonski termini, tj. nisu sadržani u tekstu Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., u nastavku teksta: ZUS).
Za reformacijsko odlučivanje upravnih sudova ZUS koristi dvije vrste izraza: ovlast suda da odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke (članak 22. stavak 3.), odnosno ovlast suda da sam riješi stvar (članak 58. stavci 1. i 3.).1
Široko je rasprostranjeno pogrešno mišljenje, prema kojem je spor pune jurisdikcije onaj upravni spor u kojem je sud primijenio reformacijske ovlasti. No, spor pune jurisdikcije je upravni spor u kojem je upravni sud ovlašten sam riješiti stvar, donošenjem reformacijske presude. Konkretni spor ne postaje sporom pune jurisdikcije tek kada je donesena reformacijska presuda. Svojstvo spora pune jurisdikcije ne ovisi o ishodu sporu. Štoviše, u praksi se u većini sporova pune jurisdikcije donosi odbijajuća presuda. Riječ je, dakle, o ovlasti suda da spor riješi u punoj jurisdikciji, a ne to tome je li konkretan spor riješen reformacijski. Među bitna svojstva spora pune jurisdikcije ulaze i mogućnost utvrđivanja činjenica u upravnom sporu, te provedba rasprave u sporu (uz posebno propisane iznimke).2
Nadalje, u početnom razdoblju referiranja na ovlasti suda u reformiranome upravnom sporu pojmovi „reformacijska presuda“ i „meritorna presuda“ nerijetko su korišteni kao istoznačnice. Međutim, u novije vrijeme dolazi do (opravdanog) razdvajanja ovih dvaju pojmova.3
Meritorna je presuda, naime, širi pojam. Meritornom presudom tužbeni zahtjev može biti ne samo usvojen, već i odbijen, što ima zbiljski učinak potvrde osporavanoga upravnog akta, tj. neizravne potvrde odluke javnopravnog tijela o meritumu upravne stvari. I u tom slučaju o predmetu je definitivno riješeno, nije vraćen na ponovni postupak. Meritorna, dakle, nije ona presuda kojom je predmet vraćen javnopravnom tijelu na ponovni postupak (kasacijska presuda), kao ni presuda kojom sud, zbog tzv. šutnje uprave, javnopravnom tijelu nalaže donošenje rješenja. Reformacijska presuda, pak, može biti samo usvajajuća, kada sud ujedno sam riješi stvar.4
doc. dr. sc. Alen Rajko
^ 1 Reformacijsko odlučivanje upravnog suda ponekad označava kao jedan od ciljeva „novoga“ upravnog spora u Republici Hrvatskoj. Neprijeporno se radi o vrlo korisnome postupovnom instrumentu, o korisnoj ovlasti suda. To, ipak, nije cilj upravnog spora, već jedno od sredstava za postizanje cilja ove vrste sudske zaštite. Cilj upravnog spora je, ponajprije, određen člankom 19. stavkom 2. Ustava Republike Hrvatske, a uz to i člankom 2. stavkom 1. ZUS-a.
K tomu, reformacijsko odlučivanje ni blizu nije prevladavajući model odlučivanja europskih upravnih sudova pri usvajanju tužbenog zahtjeva.
^ 2 U skladu sa člankom 58. ZUS-a, sporom pune jurisdikcije ne mogu se označiti upravni sporovi radi ocjene zakonitosti rješenja što se donose slobodnom (diskrecijskom) ocjenom, kod kojih sud nema ovlast reformacijskog odlučivanja. Drugi razlog propisan za usvajanje tužbenog zahtjeva bez reformacijskog odlučivanja (priroda stvari) izmiče jednoobraznom klasificiranju u pogledu dosega pojma spora pune jurisdikcije. Pritom, naime, nije riječ samo o prirodi dotične vrste upravne stvari (što ni sâmo po sebi najčešće ne može biti jednoobrazno definirano), već, primjerice, i o stanju spisa spora koje onemogućuje donošenje reformacijske presude (npr. zbog postupovne pasivnosti tužitelja u sporu).
^ 3 V. npr: Orlić Zaninović, Obilježja novog Zakona o neprocijenjenom, u: Galić, Ante (ur.), Zbornik radova 9. savjetovanja Novosti u upravnom pravu i upravnosudskoj praksi, Organizator, Zagreb, 2021., 157. str.
^ 4 Zbog dosad iznesenog, pojam spora pune jurisdikcije nije svrhovito uvrštavati ni u posebne propise (v. npr. članak 8. stavak 6., članak 20. stavak 6. i članak 31. stavak 7. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu, „Narodne novine“ br. 50/20.). Moguće je da je u konkretnom primjeru zakonodavac kanio izbjeći donošenje kasacijskih presuda, ali to se, zbog razloga navedenih u ovome radu, ne može postići normativnim označavanjem pojedinih vrsta upravnih sporova sporovima pune jurisdikcije.
