Zanimljivo je da je navedenom direktivom bila propisana obveza njena prenošenja u nacionalna zakonodavstva do 21. prosinca 2020. godine, što znači da je obveza ispunjena sa zakašnjenjem od „samo“ godinu i pol dana. Uslijed transponiranja Direktive zakonodavac je procijenio da su potrebna usklađivanja pravnog okvira takva da ih nije moguće uvrstiti izmjenama postojećeg zakona (Narodne novine broj 73/2008, 90/2011, 133/2012, 80/2013, 71/2014, 72/2017), nego je nužno donijeti novi zakon. Ipak, daljnjom analizom Zakona vidjet ćemo da osnovne regulatorne obveze koje odnose na operatore u pružanju elektroničkih komunikacijskih usluga („EKU“) i upravljanje elektroničkim komunikacijskim mrežama („EKM“), ostale u većoj mjeri nepromijenjene u odnosu na ranije uređenje i „stari“ zakon (Narodne novine broj 73/2008, 90/2011, 133/2012, 80/2013, 71/2014, 72/2017, 76/2022).
Zakon regulira ključna pitanja mrežnih usluga podijeljena na poglavlja:
(1) pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga,
(2) pružanje univerzalnih usluga
(3) gradnja, postavljanje, održavanje i korištenje elektroničke komunikacijske infrastrukture,
(4) uvjeti tržišnog natjecanja te prava i obveze sudionika na tržištu elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga,
(5) upravljanje radiofrekvencijskim spektrom te adresnim i brojevnim prostorom,
(6) digitalni radio i televizija,
(7) zaštita podataka i zaštita prava korisnika
(8) sigurnost elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga
(9) djelokrug i nadležnost HAKOMa, kao nacionalnog regulatornog tijela za elektroničke komunikacije, poštanske usluge i željezničke usluge.
Tržište telekomunikacija u Hrvatskoj regulira/nadzire Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM).
Najvažnije promjene regulatornog okvira
Direktiva, Zakon, pa onda i podzakonski akti koji uređuju ovo područje su vrlo tehničke prirode i izmjene se nužno vežu za, odnosno pokušavaju pratiti promjene i napredak u području tehnologije koja se koristi za pružanje elektroničkih komunikacija. Dio izmjena Zakona, više tehničke i specifične prirode, tiču se koordinacije korištenja radiofrekvencijskog spektra i pristupa infrastrukturi EKM na razini cijele EU. Međutim, ovaj članak neće ulaziti u taj dio, nego će predstaviti osnovne regulatorne obveze koje se nameću operatorima, s obzirom da su to pitanja koja su se u praksi pokazala kao ona koja se najčešće pojavljuju.
Ponavljam, cilj EECC-a je konsolidirati europsko tržište elektroničkih komunikacija i izbrusiti specifične razlike u tumačenjima, do kojih je došlo kod nacionalnih regulatora u njihovim nastojanjima postavljanja tržišta za koje su nadležni, a kroz definiranje usluga i sudionika na tržištu – operatera i krajnjih korisnika.
Prije pregleda konkretnih regulatornih obveza, korisno je vidjeti osnovne definicije iz Direktive odnosno Zakona, kojima se zapravo postavljaju granice djelovanja Zakona na određene subjekte odnosno određene usluge. Zakon je zainteresiran za poslovanje i propisuje regulatorne obveze operatora, a operator je definiran kao svaka pravna ili fizička osoba koja pruža elektroničke komunikacijske mreže i/ili usluge, ili koja daje ili je ovlaštena davati na korištenje javnu komunikacijsku mrežu ili povezanu opremu. Ovdje nije bilo promjena u odnosu na raniji zakon.
S druge strane pravnog odnosa nalaze se krajnji korisnici, a krajnji korisnik definiran je kao korisnik koji ne pruža javne elektroničke komunikacijske mreže ni javno dostupne elektroničke komunikacijske usluge. Dakle, svatko tko nije operator je krajnji korisnik, a Zakon krajnjim korisnicima kao slabijoj strani pruža zaštitu i priznaje određena prava. Ovdje treba primijetiti da se radi o definiciji koja je šira od definicije potrošača.
Sljedeća je definicija elektroničkih komunikacijskih usluga. Ovdje dolazimo do možda najbitnije promjene koju donosi EECC, a to je proširena definicija EKU; usluge koje se uobičajeno pružaju uz naknadu putem elektroničkih komunikacijskih mreža, a obuhvaćaju, sljedeće vrste usluga: (a) „uslugu pristupa internetu” kako je definirana u članku 2. drugom stavku točki 2. Uredbe (EU) 2015/2120; (b) „interpersonalnu komunikacijsku uslugu”; i (c) usluge koje se sastoje u cijelosti, ili većim dijelom, od prijenosa signalâ kao što su usluge prijenosa koje se upotrebljavaju za pružanje usluga komunikacije između strojeva i za radiodifuziju. Ove usluge ne obuhvaćaju usluge pružanja sadržaja i obavljanja uredničkog nadzora nad sadržajem koji se prenosi korištenjem elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga. Kao rezultat proširenja definicije, mnogi pružatelji over-the-top usluga (OTT), koji prethodno nisu bili obuhvaćeni definicijom EKU, sada mogu potpasti pod nacionalno zakonodavstvo i biti podložni telekomunikacijskim regulatornim obvezama.
Što se tiče sudionika na tržištu - operatora, zakonodavac je prepoznao potrebu prilagodbe regulatornih obveza različitim vrstama operatora. Prethodni je okvir sadržavao samo gore navedenu opsežnu definiciju operatora što ostavljalo dosta prostora za tumačenje, a time i za stvaranje razlika između nacionalnih regulatora, po pitanju na koga bi se trebale primjenjivati regulatorne obveze. EECC, a potom i Zakon, uveli su razlikovanje između maloprodajnih/veleprodajnih operatera i pojam mikropoduzeće.
Posljedica ovakve klasifikacije je mogućnost HAKOMa (kao nacionalnog regulatora) odrediti ograničeni popis regulatornih obveza operatorima koji ne pružaju maloprodajne usluge već djeluju samo na veleprodajnom tržištu, jer takvi operatori ne sklapaju ugovore niti pružaju usluge direktno krajnjim korisnica koji su prema Zakonu skupina na čija se prava posebno pazi. Veleprodajni operateri moraju se pridržavati samo nekih osnovnih načela, a to su obveza nediskriminacije i obveza pristupa/upotrebe specifičnih mrežnih elemenata.
Nadalje, odredbe o zaštiti krajnjih korisnika ne odnose se na mikropoduzeća koja pružaju samo interpersonalne komunikacijske usluge neovisne o broju, odnosno OTT usluge. Na ovaj način, Direktiva i Zakon potiču razvoj novih proizvoda na tržištu, olakšavajući malim start-up aplikacija pristup tržištu kroz oslobođenje od regulatornih obveza.
Aktualni Zakon, kao i njegov prethodnik, propisuju regulatorne obveze operatorima. S tim u vezi, u nastavku ću odgovoriti na neka od pitanja koja najčešće dobivamo od naših stranaka.
Prethodna obavijest HAKOM-u
Postupak obavješćivanja uređen je Zakonom. Svaki operater, koji pruža EKU ili upravlja EKM-om u Hrvatskoj, mora podnijeti obrazac za obavijest te: (i) izvadak iz sudskog registra za društvo, uz službeni prijevod izvatka na hrvatski jezik ako se radi o operatoru koji je strano društvo, (ii) kratki opis usluga koje namjerava pružati i datum namjeravanog početka pružanja usluga (taj datum mora biti najmanje 15 dana od dostave prethodne obavijesti HAKOM-u), (iii) OIB, (iv) podatke o kontakt osobi i detaljima za kontakt te (v) popis država članica EU-a u kojima će se usluga pružati. Nakon dostave prethodne obavijesti, podnositelj će biti registriran kao operator u Hrvatskoj te će moći pristupiti službenoj platformi e-Operator. e-Operator je sustav za upravljanje podacima o operatorima na teritoriju RH kao te za upravljanje adresnim i brojevnim resursima. Platforma olakšava pristup HAKOM-u i povećava učinkovitost HAKOM-a kroz informatizaciju procesa. Temeljem obavijesti HAKOM u propisanom roku od 7 dana izdaje potvrdu o primitku obavijesti. Za postupak prijave ne plaća se nikakva naknada.
Regulatorni zahtjevi za izvješćivanje
Svi operatori dužni su do 31. ožujka tekuće godine dostaviti izvješća o ukupnom godišnjem bruto prihodu ostvarenom od pružanja elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga na tržištu u prethodnoj poslovnoj godini.
Operatori čiji prihodi premašuju 2% ukupnih prihoda na mjerodavnom EKU tržištu ili operatori od kojih to HAKOM zahtijeva, dužni su izvršiti procjenu i testiranje svojih sustava naplate i ispitivanje sustava kvalitete za pružene usluge, svakih 6 mjeseci ili, iznimno u kraćem vremenskom roku, na zahtjev regulatora.
Numeriranje – dodjela i korištenje telefonskih brojeva te prijenos broja
Numeriranje je detaljnije uređeno podzakonskim propisima; Pravilnik o plaćanju naknada za pravo uporabe adresa, brojeva i radiofrekvencijskog spektra (Narodne novine broj 154/2008, 28/2009, 97/2010, 92/2012, 62/2014, 147/2014, 138/2015, 77/2016, 126/2017, 55/2018, 99/2018, 64/2019, 73/2020, 141/2021, 76/2022) i Pravilnik o dodjeli adresa i brojeva (Narodne novine broj 85/2012, 67/2013, 129/2015, 131/2020, 76/2022). Navedeni pravilnici su doneseni prema „starom“ zakonu i ostaju na snazi dok ne budu doneseni novi.
Brojevi se mogu dodjeljivati putem primarne i sekundarne dodjele. U posljednjih nekoliko godina HAKOM je odlučio pojačati nadzor nad tržištem, u pogledu dodjele brojeva, te je zaključio da tercijarna dodjela nije propisana zakonom i stoga ne bi trebala biti dopuštena, te da pojam "operator" u tom smislu treba obuhvaćati samo operatere koji su registrirani lokalno, odnosno koji su podnjeli prethodnu obavijest HAKOM-u. U praksi to znači da samo operator kojemu je regulator dodijelio brojeve može koristiti brojeve i dodjeljivati te brojeve krajnjim korisnicima. S tim u vezi, sekundarna dodjela je moguća samo ako operator dodjeli brojeve drugom operatoru na korištenje, odnosno bez daljnje dodjele krajnjem korisniku, što bi, prema HAKOM-u, značilo tercijarnu dodjelu.
Svaki operator može podnijeti zahtjev za primarnu dodjelu brojeva HAKOM-u te mora platiti naknadu za dodjelu brojeva za sve dodijeljene brojeve i kodove. Naknade su propisane Pravilnikom o telekomunikacijskim naknadama, a njihova visina ovisi o raznim čimbenicima kao što su; (i) jedinična cijena za korištenje brojeva, (ii) koeficijent kontrole grupe brojeva, (iii) koeficijent proširenja brojevnog prostora, (iv) koeficijent potražnje brojeva u grupi brojeva, (v) koeficijent dostupnosti brojeva u grupi brojeva.
Dodijeljeni brojevi mogu se koristiti samo u skladu s namjenom koja im je određena Hrvatskim Planom numeriranja. Nadalje, operatori moraju: (i) početi koristiti dodijeljene brojeve unutar šest mjeseci od primarne dodjele, (ii) redovito voditi popis svih dodijeljenih brojeva (dodijeljenih kroz primarnu i sekundarnu dodjelu) te ga na zahtjev dostaviti HAKOM-u, (iii) osigurati dostupnost dodijeljenih brojeva iz svih lokalnih elektroničkih komunikacijskih mreža.
Krajnji korisnici mogu zadržati svoj broj bez obzira na promjenu operatera. Prijenos broja i njegovo uključivanje u mrežu drugog operatora mora se izvršiti pravodobno, odnosno broj mora biti uključen u mrežu operatora primatelja u roku od jednog radnog dana po ispunjenju svih administrativno tehničkih uvjeta. Nadalje, odredbe o obveznom trajanju pretplatničkog ugovora krajnjeg korisnika ne predstavljaju ograničenje niti zapreku za prijenos broja. Zakon i odgovarajući podzakonski akt izričito navode da je to mogućnost za krajnje korisnike javno dostupnih telefonskih usluga, uključujući usluge u pokretnoj elektroničkoj komunikacijskoj mreži.
Zakonito presretanje
Zakonske obveze/mjere prisluškivanja, odnosno nadzora, propisane Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu i pripadajućim podzakonskim aktima, primjenjuju se na sve operatore. Operatori moraju osigurati i održavati tajni nadzor telekomunikacijskih usluga ugradnjom i održavanjem odgovarajuće tehničke opreme i programske opreme potrebne za tajni nadzor sadržaja komunikacija, podataka o prometu, lokacije krajnjih korisnika i tajni nadzor međunarodne telekomunikacijske povezanosti.
Kolačići
Što se tiče korištenja kolačića i reguliranja suglasnosti za prikupljanje podataka, zakonodavac je imao dva različita pristupa. Donedavno su neke zemlje članice EU-a još uvijek primjenjivale načelo "opt-out", što znači da se kolačići mogu pohraniti na uređaj krajnjeg korisnika i obraditi ako krajnji korisnik ne odbije prikupljanje podataka putem kolačića. S druge strane, Hrvatska je još 2011. godine, u skladu s europskim zakonodavstvom, implementirala “opt-in“ načelo koje od korisnika zahtijeva izričit pristanak na obradu kolačića.
Novi Zakon ne uvodi nikakvu materijalnu promjenu postojeće politike kolačića, nego samo detaljnije propisuje tehničko skladištenje. Prethodno je Zakonom bila propisana iznimka od povjerljivosti elektroničkih komunikacija zbog nužnog, tehničkog skladištenja, prema čl. 5. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama (2002/58/EC). Zakonom je propisano da se tehnička pohrana može čuvati ne samo za potrebe prijenosa komunikacije, već i za održavanje ili ponovnu uspostavu sigurnosti elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, otkrivanje tehničkih kvarova i/ili pogrešaka, sigurnosnih rizika. ili napade na elektroničke komunikacijske mreže i usluge.
Neželjene elektroničke komunikacije
Nije bilo značajnih promjena u regulaciji neželjenih elektroničkih operatora prema krajnjim korisnicima. Kako je već rečeno, kod nas je na snazi „opt-in“ sustav što znači da je korištenje automatskih poziva i komunikacijskih sustava bez ljudske intervencije, elektroničke pošte, SMS/MMS poruka, u svrhu izravne promocije i prodaje dopušteno samo uz prethodnu suglasnost krajnjeg korisnika.
Novčane kazne i sankcije
Zakonom su propisane novčane kazne za osobito teške povrede Zakona u iznosu od 1% do najviše 10% ukupnog godišnjeg bruto prihoda od obavljanja djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga na tržištu u prethodnoj financijskoj godini. Nadalje, teške prekršaje za koje su predviđene novčane kazne do 1.000.000,00 HRK (oko 132.800 EUR). Zakon i dalje propisuje novčane kazne u hrvatskim kunama.
Zaključak
Vjerojatno najznačajnija novost u odnosu na „stari“ Zakon je proširena definicija elektroničkih komunikacijskih usluga, koje sada uključuju OTT usluge, M2M komunikaciju i usluge emitiranja. U praksi to znači da će se sada više poduzetnika smatrati operatorima, jer je operator definiran kao poduzetnik koji pruža ili je ovlašten pružati javnu elektroničku komunikacijsku mrežu ili povezanu uslugu. Svi operatori obvezni su ispunjavati regulatorne obveze propisane Zakonom, a što nadzire nadležni regulator, HAKOM. Članak donosi odgovore na pitanja koja se najčešće pojavljuju u praksi, djelomično i zato što se odnose na najširi krug operatora.
Još neke tehničke promjene u regulatornom okviru uključuju upravljanje radijskim spektrom na razini cijele Unije i prekograničnu koordinaciju između nacionalnih regulatora, pravila tržišnog natjecanja specifična za tržište telekomunikacija i pristup elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi.
Marta Hren
